|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Mare, draga moja, u
prvom redu da ti kažem kako je kod nas vrijeme ubitačno, počele su one dosadne
jesenske kiše, ne može se iz kuće, planine već posivjele, nema cvijeta ni
svijeta, ali dok se nisam raspjevala, skrećem s meteorološke teme.
Ovih sam dana baš o tebi
razmišljala: ma uvijek si bila praktičarka, sposobna i pametna. Dok si ti
bubala ekonomiju, račune i proračune, ja sam šetala uz Savu s jednim od
malobrojnih Lorcinih obožavatelja, koji me vodio prema rijeci, recitirao
stihove, a ja rasla do neba i rukama dodirivala zvijezde. A one treperile,
treperile.
E, zato, Mare moja,
ti sada brojiš dolare, a ja sama šetam pokraj rijeke, još uvijek brojim
zvijezde, koje više ne trepere, nekako su visoko, ili su meni ruke okračale, pa
ih
nikako ne mogu
dotaknuti. Bože, mene, opet lirikam!
Ustvari, evo što mene muči, a nemam
nekoga pametnog kao tebe da mi objasni. Preboljela sam sve te naše
privatizacije, krađe i lopovluke, postala sam imuna na pljačke, više ne
osuđujem sve te naše kukolje u žitu, iako je kruh od takvog žita crn i tvrd,
gorkastog okusa, ali ga još uvijek ima dovoljno. Dobro, znam da ćeš ti odmah
reći zašto nismo iščupali kukolj čim smo ga vidjeli u žitu, čim je nikao, ali
eto bili smo lijeni, uz to kukavice i neznalice-mislili smo da kukolj bode, ali
i da će ga žito nadrasti, da se neće vidjeti. A on izrastao mimo sve, razbacao
ljubičaste cvjetove i uživa u svojoj raskošnoj ljepoti. Ne brine se što ga zovu
kukoljem, on je najveći i najljepši, a jadno se klasje zakukalo. Eto ti me
Bože, opet ja zabasah.
Reći ćeš ti da ništa od ovoga ne
kontaš, zato ću prići na konkretan problem, ukoliko ga mognem točno definirat.
To zato što ima u tomu politike, a znaš koliko se meni politika ogadila. Ovih
dana u Hrvatskoj se prodaju dionice ( bolje znaš od mene što je to)
telekomunikacija, ono telefonija, veze i vezice. Dobro, to je u Hrvatskoj, ja
nemam novca za kupovinu, pa me i ne zanima. Ali ovo kod nas: isto se to nešto
oko telekomunikacija prodaje, a meni nije jasno tko to ima pravo prodavati ono
što smo mi napravili, izgradili? I pošte, i telefone! Sjeti se da si mi ti
poslala 3.000 dolara kada sam priključivala telefon. Toliko su svi naši platili
priključak i ,dakako, redovito plaćali velike iznose i pretplate i usluga. I
bili sretni. Sada to naše netko ( država, federacija, entitet, upravnik pošte
ili otpravnik mutnih poslova) skupo prodaje? I opet nama! Dovde razumijem
donekle ovu pljačku, ali evo što ne razumijem. Zaposlenicima u
telekomunikacijama dat će se, kažu, besplatne dionice? Tu mi pamet staje, jer
nema logike, ali, čini mi se, ima politike. Kod nas ti politika i logika nikako
i nikada nisu suglasne, a ja baš hoću da mi netko objasni po kojoj to
političkoj logici (sic!) oni koje hranimo godinama imaju pravo prodavati našu
muku? I još sebi uzimati naš trud bez pare i parićka! Imaju, jer su i oni onaj
kukolj u našem žitu! Ja samo mogu tako objasnit, a ti si ekonomistica,
razumiješ se i u politiku, godinama živiš i radiš u kapitalizmu, pa reci- gdje
je tu pravda?
Ako kažeš da je to u redu, da ja još živim u romantizmu, da sam
prespavala renesansu, da izbijem iz glave socijalizam, da je kapitalizam
najbolji oblik društvenog uređenja, e, onda ja i ti možemo pričati samo o
receptima za kolače i nekadašnjim ljubavima. O politici, ekonomiji, o
kapitalizmu-nikako. Pade mi napamet da smo mi učili o trulom kapitalizmu, a
živimo u divljem, sirovom i surovom. Piše se i priča da smo srušili komunizam u
kojemu, tako smo mi učili, država odumire i neće je biti, a kod nas država nije
odumirala, nego crkla, nema je ni na vidiku. Reci, pametnice moja, u kakvom
onda društvu, društvenom uređenju, mi ovdje u zavičaju živimo? I odgovor za
prodaju telekomunikacija nemoj zaboravit!
Unatoč svemu, Život
je lijep, tebi želim još ljepši. Tvoja Anđa.
(čitanja 2211) |
