Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

 Mary od Anđe: pisma preko oceana

           Draga Mare, što bih ja radila u ove sunčane, jesenske dane, pravo Miholjsko ljeto, nego šetala  po šumi, penjala se na brda, ne planine, visoko je to za mene. Ti si uvijek pucala na visoko, gazila si one koji su te pucali nisko, pa je možda to recept za uspjeh.
Ali, ja bih te pitala bi li uspjela da si ostala ovdje, gdje je prosječnost zakonom propisana, a svako isticanje sposobnostima u korijenu se sječe. Osim, a to već znaš , u sposobnosti pljačke, otimačine, varanja, laganja, falsificiranja i plagiranja, e, to je poželjno ponašanje. Još ako uz to idu galama, psovka, prijetnja-uspjeh je zagarantiran. Kakva škola, kakvo uljudno ponašanje, pa već sam ti pisala da se u nas diplome dobiju na dar kad svratiš kod dekana na kavu, a kavu skupo platiš! Kad bi ti vidjela tko nam sve djecu ( dobro, kod mene su unuci) uči, tko nas liječi, tko projektira i gradi, ne bi se čudila što se zgrade ruše, što su srednjoškolci nepismeni, što , itd.

           Sjetih se, dok ti ovo pišem, da je Međunarodni dan učitelja. Sjeti se i ti naše prve učiteljice, Dragice, odavno pokojne. Takvih više nema! Pamtiš li kad ona posla Ćutana, jer je on bio najviši u razredu, da u vrtu sredi (oplijevi) mrkvu. Nije ona, Ljubušanka, znala da mi tada nismo znali što je mrkva. I povirila ona što Ćutan radi, a on čupa mrkvu i baca preko zida. «Grom te smirio, Ćutane, što to radiš!?», vikala je učiteljica. «Molim, molim učiteljice, redim mrkvu, ostalo mi je još malo»!-zadihao se Ćutan u lijepo uređenom korovu. Kad sam već oživjela uspomene na učitelje, podsjetit ću te na još jedan doživljaj. Ustvari, jučer sam u ugodnom društvu (je, dogodi se i to!) bila na vodopadu Kravice na Trebižatu. Već te čujem kako se smiješ, jer si se odmah sjetila! A nije nam bilo smiješno što je cijeli naš treći razred osmoljetke do večeri ostao u zatvoru (neki bi se sada začudili, ali nekada se za neznanje ostajalo poslije nastave u «zatvoru», u učionici i učilo nenaučeno. Danas bi se to zvalo «produljeni boravak») jer nitko nije znao objasniti o čemu se govori u tekstu «Vodopad Kravica na Trebižatu» , a koji je bio na prvoj stranici Čitanke. Učiteljica Hercegovka, odrasla na Trebižatu, i nikako joj nije bilo jasno da mi ne znamo što je vodopad? Dobro, znali smo što je kravica, ali nismo znali zašto je napisana velikim slovima, a pojma nismo imali što je Trebižat. Sjeti se da je Zorkić rekao kako je Kravica vlastito ima male krave, teleta, a učiteljica poludjela , sve nas išibala i odredila u zatvor. Lako je danas djeci sve znat i nama se smijat, kad gledaju televiziju, idu na izlete, surfaju po interenetu…

            Eto, jučer na izletu, na Trebižatu, cijelo vrijeme mi se u sjećanje vraćala ta slika. Kad mi svašta padne na pamet na Dan učitelja ( i učiteljica!).

               Kad neću da ti pišem o politici, pitaš što ima od kulturnih događanja kod nas. Ne znam što ti očekuješ, ali i kultura ti je kod nas na čičkovim granama, što će reći da je nisko pala i još ispuhala. Ne živi se od kulture, nego od janjetine i piva,  geslo je naših roštilj-vlastodržaca. Ali, mi smo i tu doskočili ovim masnim i pijanim gospodarima. Gotovo u svakoj kući uskoro će početi Filmski maraton. Što se čudiš? Pa znaš da su kod nas cijelo ljeto bile svadbe, glamurozna vjenčanja po svadbenim salonima. I sve to je snimano kamerom, tek sada dostavljeno mladencima i široj rodbini na DVD ili kazetama, u trajanju od šest-sedam sati u pet dijelova, pa se to gleda, gleda, gleda, dok se oči od umora ne zatvore. A vjeruj da je zanimljivije od ikakve sapunice, ovdje su sve poznati glumci i statisti-rodbina i prijatelji. Od jednih do drugih svatova mijenjaju se samo glavni glumci-mladenci, a ostali su stalni, samo u izmijenjenoj kostimografiji.

          I taj Filmski maraton traje do Božića, kada počinje snimanje novih materijala. Na našem maratonu svi su pobjednici, ali samo mladenci dobivaju nagrade, a mladenka još i pride, ukoliko nije kao, sjećaš se, naša Ruška. Nije baš bila sva svoja, a braća joj nekako uspjela naći pristalog mladića, organizirali veliku svadbu, da bi se ujutro Ruška vratila braći, vičući kroz plač»Od onolikih svatova mladoženja navalio baš na mene, da nisam pobjegla, ma bi me…, a Bože sačuvaj što mi je pokušao uradit, ne mogu od sramote ni kazat!» Mare moja, oprosti, danas sam sva u sjećanju, pa se i ti mene sjeti u čekovima. Tvoja Anđa.