Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Donosimo reagiranje dr. sc. Nele Rubić na Odluku Općinskog vijeća o (ne) imenovanju ravnateljice Kulturno-informativnog centra Tomislavgrad

             O vuku je kao o metafori za strah, za neutoljivu proždrljivost te divlju nepredvidivost narodni pripovjedač, da bi odagnao moru od pohlepne nemani što ostavlja ljude bez pitomih domaćih životinja, dakle bez uvjeta za život, napadajući i čovjeka, ispričao brojne bajke, basne, parabole i poslovice. Folklorna je i pučkoreligiozna mitologija svih europskih i slavenskih naroda bilježila, još od antičkih vremena, da je homo homini lupus (čovjek čovjeku vuk), da vuk dlaku mijenja a ćud nikada, dok je u socijalno i etički toploj franjevačkoj propovjedničkoj besjedi (fra Matija Divković, BiH, 17. st.) vuk metafora za prijetvornog bogataša koji se licemjerjem i lažju preodijeva u nevino jaganjce u paraboli o vuku u janjećoj koži.

        Dakako da su u uvjetima industrijske i postindustrijske zapadne urbane civilizacije bajke i basne o vukovima, kojima su bake uspavljivale djecu u predemancipacijskim vremenima, postale predmetom različitih socio-psiholoških analiza, pa je tako verzija bajke o vuku i tri prasića dobila i svoju interpretaciju u crtanom filmu za djecu gdje tri prasića, potpuno lišena straha od vuka, gradeći svoje zaštitne kućice pjevaju- Tko se boji vuka još, tri za groš, tri za groš! Vuka se ne bojim ja, tra-la-la-la-la! Ova je pjesmica kasnije, razvojem ekološkog pokreta, evoluirala u tome smislu da su zeleni, obuzeti svetim gnjevom protiv čovjeka, pretvorili vuka u žrtvu visoko industrijaliziranog društva pa je on, u konačnici, dobio status zaštićene vrste u zakonicima razvijenijeg dijela svijeta.

       E pa - Tko se to boji vuka još?!- i zašto sam ovu svoju priču s poantom započela razmatranjima o vuku?

Zato što mi je zanimljiva ikonografija suvremenih političkih stranaka u recentnoj Bosni i Hercegovini, kao i način na koji se kulturne manifestacije populističke prirode na ovim prostorima koriste simbolikom konja i vuka, mača i bodeža.

    Hrvatska je stranka prava Đapić - dr. Jurišić na svom grbu ikonografski predočena vučijom glavom, a posve je izvjesno da se pravaši ideološki ne deklariraju kao udruga za zaštitu vučjih prava. Po tome se slikovnom detalju HSP razlikuje od svih ostalih političkih stranaka u BiH koje se na simboličkoj razini javne prezentacije nisu koristile figurama životinja. Inače se figuralni životinjski svijet, uz obvezni štit i mač, često koristio pri slikovnoj predodžbi grbova različitih vlasteoskih i kraljevskih obitelji u srednjovjekovnoj Europi. Figure lava, vuka, sokola ili orla kao simbolā snage i moći najčešće su korištene na grbovima da bi se, na razini amblema, pojačao dojam visokog socijalnog statusa i moći brojnih kraljevskih ili feudalnih srednjovjekovnih dinastija s viteškim zaslugama. Suvremena se dizajnerska ikonografija više ne služi slikovnim predodžbama srednjovjekovne heraldike budući da su se u emancipacijskim, politički i demokratski pluralnim vremenima izgubila i zaboravila simbolička značenja i potencijali figuralnih predodžbi iz jedne druge, davno prošle ere, kada je bilo bitno insignijom grba naglasiti moć jedne obitelji koja je autokratski obnašala vlast. Stoga bi, u današnjim vremenima, ljudima sa suvremenom vizualnom percepcijom i s razvijenom političkom pluralnom kulturom mogli biti veoma čudni i neobjašnjivi razlozi zbog kojih je stranka HSP, VS. ĐAPIĆ, DR. JURIŠIĆ, u svoj prezentni naslov unijela dva obiteljska prezimena a u svoj slikovni amblem figuru vuka.

Nota bene.

      Koliko god oku suvremena čovjeka nije ugodan niti simbolički razumljiv amblem bosanskohercegovačkog HSP-ea, još mu je manje bilo ugodno gledati uživo ili preko TV ekrana kulturnu manifestaciju organiziranu povodom proslave šestote obljetnice prisustva islama na tlu Bosne i Hercegovine, nazvanu MOJ ÜMMETE (tur. Moji sljedbenici). Ljudima naprosto nije bilo jasno zašto su se na vjerskoj manifestaciji posvećenoj islamu pojavili konjanici odjeveni u stiliziranu tradicijsku odjeću turskih ratnika koji su 1463. godine u osvajačkom pohodu dokinuli slobodu Bosanskog Kraljevstva, pretvorivši ga u jednu od kolonija Otomanskog Carstva. Potom je na scenu izašao svečano opremljen konj, valjda nalik na paradnog konja Julija Cezara ili Aleksandra Velikog iz srednjovjekovnog viteškog romana Aleksandride, koji je ispred sebe u kasu unatrag nosio veliki portret - Alije Izetbegovića! Okupljeni ümmet od oko 25.000 duša u fanatičnom kolektivnom transu toga srpanjskoga dana godine 2007. u Sarajevu nije ni primijetio da se na portretu živom konju sprijeda ne nalazi sultan Mehmed II. Osvajač osobno. Nije to bilo jasno ni čelnicima Stranke za BiH, SDA , te drugim političkim uglednicima koji su dobili mjesto u počasnim ložama, ali je emocionalni kolektivni naboj trijumfa koji je prostrujao među masom, nakon pojave konja i konjaništva s čalmama, u promatračima koji ne pripadaju bosanskohercegovačkom islamskom svijetu izazvao osjećaj nelagode.

    Protiv osjećanja straha europski se prosvijećeni čovjek bori pričom, mitom, karnevalizacijom, parodijom. Svakako da je jedna od najuspjelijih literarnih karnevalizacija viteštva i borbene konjice napisana u Cervantesovu romanu Don Quijote, ali danas uznemirava činjenica da je taj roman napisan u 17. stoljeću u ozračju europskog prosvjetiteljskog humanizma, te da je kao takav bitno utjecao i na sve ostale socio-psihološke sublimacije koje su se dešavale u zapadnim društvima, dok se Salman Rušdi zbog svojih literarnih parodija islamskog svijeta, u 21. st., mora sakrivati po mišjim rupama da bi izbjegao fanatične islamske lovce na svoju glavu. Žalosna je činjenica i to da je turski nobelovac Orhan Pamuk, inače odličan pisac, nedavno morao napustiti Tursku pod prijetnjom smrću jer se javno očitovao o notornom povijesnom faktu o turskom genocidu nad Jermenima.

         Današnji je prosvijećeni čovjek u Bosni i Hercegovini doveden u situaciju da se zapita smije li i može li djelovati, govoriti i misliti iz vlastite slobode zasnovane na kategorijama mudrosti, pravičnosti i hrabrosti? Prema svemu sudeći - ne smije- jer je recentno bosanskohercegovačko društvo prepuno siromašnih, veoma traumatiziranih i konfliktnih ljudi koji ne poznaju pravila elementarne političke kulture društava s razvijenom demokratskom praksom. Takvo stanje u bosanskohercegovačkom društvu uzrokuje političku državnu krizu kojoj je kao prva mjera nužna ustavna reforma.

        O društvenom kaosu u BiH svjedoči i činjenica da autorici ove priče s poantom 2. listopada ove godine na sjednici Općinskog vijeća Tomislavgrada nije odobreno imenovanje za ravnateljicu Kulturno-informativnog centra Tomislavgrad sa 6 vijećničkih glasova protiv članova HSP Đapić, dr. Jurišić, te 7 suzdržanih od vijećnika stranaka SDA, Stranke za BiH i HSP, što je, u biti, bila mjera odmazde za moj „verbalni delikt“ na temu uvođenja devetogodišnjeg osnovnog školovanja u BiH na javnoj raspravi koja je o toj temi bila orgnizirana na legalan i društveno prihvatljiv način.

    Budući da se Ured Visokog predstavnika u BiH očitovao za uvođenje obveznog devetogodišnjeg školovanja u BiH, vijećnici HSP-ea, SDA i Stranke za BiH u Tomislavgradu su raspravu s protivnim stavom o devetogodišnjem obrazovanju doživjeli kao napad na svoj vlastiti politički i socijalni feud, prediomenziravši njezinu društvenu opasnost, pa su se kaznenom mjerom proisteklom iz vlastitog kukavičluka i oportunizma, iz vlastitog nedostatka obrazovanja i političke kulture, kao i iz nedostatka osjećanja za pravičnost, obrušili na odabranog dežurnog žrtvenog jarca, tim zadovoljniji što je vještica na koju su projicirali represivne mjere – jelte - ženska. U rječniku hrvatskog jezika termin ženska podrazumijeva pejorativno značenje za osobu ženskog spola sumnjiva uličnog morala. Riječju ženska nazvao je vijećnik HSP-ea Mate Križanac učiteljicu iz Crvenica, gospođu Džalto, koja se također očitovala protiv uvođenja devetogodišnjeg osnovnog školovanja. Epilog točke dnevnog reda o imenovanju ravnateljice Kulturno-informativnog centra Tomislavgrada tonski je bio popraćen vučji ciničnim smijehom u najavi teme i nakon njezina razrješenja. Ovakvim su katil-fermanom, bez i jedne riječi obrazloženja o razlozima moga neimenovanja, što se čuje na tonskom zapisu sjednice Općinskog vijeća Tomislavgrada,održane u punom sjaju sunčanog listopadskog dana, općinski vijećnici u biti ismijali i isparodirali sami sebe kada su odbili usvojiti prijedlog vlastitog Povjerenstva za imenovanje i izbor ravnatelja koje je 23. srpnja donijelo Rješenje da se potpisnica ovih redaka, doktorica humanističkih znanosti, imenuje na mjesto ravnatelja Kulturno-informativnog centra u Tomislavgradu. Nije naodmet pripomenuti da dužnost predsjednika Općinskog vijeća u Tomislavgradu obnaša gospodin Ivica Matić iz HSP-ea s diplomom srednje strukovne škole za električara te da većina vijećnika koja je, poput gospodina Matića, glasovala protiv moga imenovanja, ima srednju stručnu spremu, dok je vijećnik SDA, gospodin Ibrahim Kapetanović, kolega po struci gospodinu predsjedniku Općinskog vijeća. Vijećnici koji su glasovali za imenovnje uglavnom su ljudi s fakultetskim diplomama.

       Nakon farse u farsi, iskreno sumnjam da će Visoki predstavnik za BiH odobriti takovu vrstu karnevalizacije tomislavgradskog trusta mozgova i njegova vlastitog političkog , obrazovnog ,kulturnog i demokratskog habitusa.

     A spomenutom bi trustu mozgova bilo najbolje poručiti da novac poreznih obveznika ne mogu trošiti na frustrirajuće besmislice kojima obiluju sastanci tomislavgradskog Općinskog vijeća u takvom sastavu koje već godinma dovode sve javne institucije u gradu do stanja kaosa i anarhičnog nereda. Općinsko vijeće bi trebali činiti ljudi koji će lako i bez poteškoća komunicirati između sebe na gospodarsku, kulturnu i svaku drugu dobit građana ove regije.

E pa -Tko se to boji vuka još?!

Ljudi koji se boje djeluju iz iracionalnog straha, iz sitnog oportunizma kojim su u stanju štititi samo svoje interese. Takav čovjek, blokiran strahom i nedostatnim obrazovanjem, nema širinu vizije kojom će inače fizički prelijepu tomislavgradsku općinu gdje se sljubljuju svjetovi Mediterana i kontinentalnih planina, bogatu prirodnim resursima i povijesno-kulturološkim slojevima, povući ka svjetlijim i naprednijim perspektivama i prostorima Europske Unije.

Dr.sc. Nela Rubić