 Riječ je o baladi koja je slavna u Europi i svijetu, koja je prevođena na gotovo sve jezike. Ona je u svijetu puno poznatija od Miroslava Krleže, Ive Andrića ili Tina Ujevića. Nakon što su se njome oduševili...
Prije otprilike godinu dana, baš na stranicama ove rubrike, zaiskrila je polemika o pripadnosti pučke balade “Hasanaginice” i svojatanje mjesta i likova pjesme. Zaiskrilo je između Imotskoga, koji će podići spomenik baladi, te Vrgorca i etnosela Kokorića gdje planiraju podići spomenike Hasanaginici, Hasanagi i Albertu Fortisu koji ju je zapisao, kažu, baš na tome mjestu.
Jedan od sudionika, vrlo aktivni umirovljeni psihijatar dr. Mijo Milas, uključio se u polemiku kao autor 30 godina stare knjige o Hasanaginici te predlagač ideje da se u Imotskom podigne spomenik baladi. Milas je upravo objavio knjigu “Asanaginičina domovina”.
Poznatija od Krleže
Prvu knjigu o “Hasanaginici” objavili ste prije 30 godina. Otkud tolika zaokupljenost tom baladom i koliko su se vaši uvidi promijenili u tom razdoblju?
- Riječ je o baladi koja je slavna u Europi i svijetu, koja je prevođena na gotovo sve jezike. Ona je u svijetu puno poznatija od Miroslava Krleže, Ive Andrića ili Tina Ujevića. Nakon što su se njome oduševili Goethe, Puškin, Merimee i Walter Scott, balada je prevedena na sve veće europske jezike, ali i na arapski i perzijski, malajski i japanski. Što se tiče odnosa među mojim dvjema knjigama, s prvom knjigom “Asan-aginičin zavičaj” samo sam načeo neka pitanja, sada sam nakon desetak godina istraživanja po arhivima, gledanja skica i crteža, raščistio sve nejasnoće.
U čemu su prijepori oko pjesme i zašto toliko traju?
- Nakon što je balada postala slavna, sve je postalo sporno. Najprije je postalo upitno čija je, odnosno gdje je zapisana. Postavilo se pitanje kojim je jezikom pisana te koja je originalna verzija od 15-16 zapisanih. Pitalo se zatim od koga ju je Alberto Fortis dobio i gdje. Je li riječ o prigodnoj narodnoj pjesmi, je li nastala na osnovi istinitih događaja i tako dalje. Razmatralo se dalje je li Hasanaga, kako ga spominje Fortis, povijesna ličnost te gdje se i kada odvija radnja? A Hasanaga Arapović se spominje i u dvoboju u Kozici 1664., a pogiba u Zadvarju 1669. godine i on je nedvojbeno povijesna ličnost.
Zašto Hasanagu i Hasanaginicu u knjigama nazivate Asanagom i Asanaginicom?
- Zato što se tako govorilo i govori na mjestu gdje je balada nastala. To je utvrdio lingvist dr. Mate Šimundić. Riječ je o jeziku Zabiokovlja, stanovništva koje je ostalo na tom području nakon dolaska Turaka. Na tom je jeziku spjevana balada. Tu se i govori “uje”, “meja”. I Fortis u svome poznatom “Putu po Dalmaciji” navodi da je riječ o pjesmi dalmatinskih Zagoraca.
Imate i nekih dokumenata koji se do sada nisu pojavljivali. Kako ste do njih došli?
- Ja sam prvi, preko Orijentalnog instituta u Sarajevu, prije dvije godine iz Istanbula dobio izvatke iz turskih zemljišnih knjiga, takozvane deftere. U njima piše da je u Zagvozdu, to jest u Medovu Docu, bio posjed “Hasana, sina Davuda”. Osim toga, u katastarskim mapama Državnoga arhiva u Zadru, u susjednom selu, Vrdolu, našao sam lokalitete Arapovac, Podarapovac, Ulica Arapovac i Arapov dolac, a u Slivnom prezime Arap (Arapović). Po predaji, u donjem Vrdolu (Raščane) su posjedi Hasanage Arapovića, a imao je posjede i u Grabovcu.
Na temelju čega možete pouzdano znati da balada pripada katoličkom puku Zabiokovlja?
- To se najlakše može vidjeti iz središnje točke pjesme, da Hasanaginica strada jer nije išla posjetiti ranjenoga muža. Iz povijesti i običaja je poznato da muslimanke nisu posjećivale muževe u takvim prigodama. Muslimanski pjesnik to nipošto ne bi mogao tako postaviti. U muslimanskom svijetu postojala je kultura takozvanog talaka, pa kada bi muž triput otjerao ženu, ona je morala otići. Tako su se u to doba turski parovi rastavljali i u Bosni se za to znalo. Pjesnik, točnije pjesnikinja “Asanaginice” o tome nema pojma, u pjesmi nema ni naznake o talaku.
Faktor projekcije
Kako znate da je riječ o pjesnikinji?
- Zato što “Asanaginica” ide u red takvih pjesama koje su žene pjevale, i to za publiku koja ih je razumjela. Odatle element stida, koji je najjasniji znak o kršćanskoj pripadnosti pjesme. Pjesnikinja se stihovima ne zamjera nikome, pa ni agama, ona podilazi slušateljima, izbjegava kritičke momente. To je, tvrdim, spjevala starija žena, kršćanka i majka.
Vi ste dosta prostora u argumentaciji posvetili tom elementu stida. U toj analizi, čini se, poprilično je došlo do izražaja i vaše primarno, psihijatrijsko zanimanje?
- Da, tu sam zaista puno uključio spoznaje svoje struke. Tu do izražaja dolazi ono što zovemo projekcija, kada se pjesnikinja uživljava u stanje svoje junakinje.
Padaju li vam teško reakcije, pa i oštrije kritike i napadi susjednih općina koje svojataju baladu i njezine likove?
- Simpatično mi je to, neka se govori. ..
Istiniti događaji
U Zagvozdu, u uvali Trnova, pronađeno je naselje iz vremena Mlečana. Ono je imalo osam građevinskih objekata, pet kuća i tri pomoćna objekta. Prema ostacima, jedna je široka 17, a duga 19 metara te je nedvojbeno riječ o kuli. Uostalom tu se nalaze jedina dva bunara žive vode u cijelom kraju. Iz svega je nedvojbeno da je pjesma nastala na osnovi istinitih događaja u muslimanskoj obitelji.(Slobodna Dalmacija)
(čitanja 766) |
