|
 Nadavno smo objavili vijest da je studentica Splitskog sveučilišta Milka Omrčen, po majci Duvanjka, dobila Rektorovu nagradu za humanost. Sada donosimo Milkinu ispovijest, životnu priču, koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
"Milki Omrčen osmijeh nije silazio s lica. Ipak, ne jamčim da vama
neće zasuziti oči nakon što čujete njezinu priču...", piše novinarka Romana Caktaš u uvodu teksta objavljenog na Portalu Studenti za studente.
Nebrojeno sam puta pomislila kako ne bih mogla
preživjeti da se nešto loše dogodi mojim roditeljima; sama pomisao da jedno od
njih nikad više neću vidjeti izmami mi suze na oči. Jednostavno, ne mogu
zamisliti život bez mame, koja uvijek mora biti u pravu, i tate, uvijek
spremnog na poticanje kritikama. Nekoliko mojih vrlo bliskih prijateljica rano
je izgubilo oca i ne prestajem se diviti njihovoj snazi kojom su krenule dalje.
Ja bih se, zasigurno, zatvorila u sebe i plakala godinama. Obuzeta takvim
mislima, išla sam se naći s djevojkom o kojoj sam znala samo nekoliko činjenica:
Zove se Milka, studentica je, dobila je Rektorovu nagradu za humanitarni rad i,
ono čega sam se pomalo plašila, kao djevojčica je ostala bez roditelja.
Međutim, moj strah se raspršio čim smo se upoznale – ljupkoj djevojci u plavom
kaputiću, Milki Omrčen, osmijeh nije silazio s lica. Ipak, ne jamčim da vama
neće zasuziti oči nakon što čujete njezinu priču.
„Preko svih medija čula sam za slučaj
sedmogodišnje djevojčice i njenog petogodišnjeg brata koji su u prometnoj
nesreći izgubili roditelje te nakon toga došli iz rodne Rijeke živjeti kod bake
i djeda u Split. Ta priča me zaista dirnula jer sam se sjetila kako je meni
bilo kad sam se našla u sličnoj situaciji, tako da sam im odlučila nekako
pomoći.“
Milka se najprije pridružila akciji koju su pokrenule
njene kolegice s faksa. Naime, teta nesretne djece, baš poput nje, studira
sociologiju na Filozofskom fakultetu u Splitu. U sklopu te akcije bili su
postavljeni štandovi na mjestima poput Rive i Pjace, tako da su svi
zainteresirani građani mogli novčanim prilozima iskazati solidarnost. Međutim,
nakon što je prikupljeni novac uplaćen na žiro-račun djece, Milka i dalje nije
bila mirna: „Danima sam razmišljala kako im i osobno želim pomoći pa sam
odlučila pokrenuti humanitarnu akciju „Uz nas niste sami“. Kontaktirala sam
Studentski centar i dobila odobrenje za provođenje svoje ideje. Napravila sam
velike kartonske kutije, zalijepila na njih papir s naslovom „Studentska
humanitarnost“ i kratkom pričom o dječici te ih postavila u studentske domove i
menze većih fakulteta. Krenula sam s malim očekivanjima jer znam da džepovi
studenata nisu baš duboki, no nadala sam se da će kolege prepoznati važnost
ovakve akcije.“
Nakon što je otvorila kutije, koje su se punile
mjesec i pol dana, Milka je bila presretna jer nije mogla ni zamisliti da
će biti prikupljeno više od 7000 kuna. Kontaktirala je baku djece i
dogovorila susret; rukama punim igračaka i slatkiša te s čestitkom sa
skupljenim novcem pokucala je na vrata skromnog stana: „Došla sam s poklonima i
rekla im da sam vidjela svetog Nikolu te da im on šalje darove. Bili su
oduševljeni! Paola i Duje su zaista predivna i preslatka djeca! Shvatila sam da
se baka i djed odlično brinu o njima, za početak su se vrlo dobro snašli i
mislim da će cijela priča izići na dobro! Izrazila sam želju da ostanem u
kontaktu s djecom, a baka i djed rekli su da su mi njihova vrata uvijek širom
otvorena i da ih smijem posjetiti kad god poželim, zbog čega sam presretna!“
Nekoliko dana nakon što je Milka organizirala
humanitarnu akciju, prišla joj je djevojka koju je tek kratko poznavala te ju
je zamolila da joj pobliže objasni sve o akciji. Djevojku je cijela priča zaista
dirnula, što pokazuje i činjenica da je nekoliko dana poslije nazvala Milku i
obznanila joj da ju je nominirala za Rektorovu nagradu za humanitarni rad, koja
se dodjeljuje po prvi put. Čuvši ovu vijest, Milka nije mogla zadržati suze, a
ista stvar se ponovila i nakon nekoliko dana, kad je obaviještena da je upravo
ona osvojila nagradu.
Dodjela Rektorovih nagrada održala se u zgradi
HNK-a u Splitu: „Gledala sam sve dekane i prodekane odjevene u haljine i
osjećala sam se kao da sam u filmu. Pitala sam se što uopće radim tamo, sve mi
je bilo tako nestvarno. Kad sam izišla primiti nagradu, srce mi je kucalo
tristo na sat, ne mogu izbrisati taj osjećaj iz glave. Dvoranom se prolomio
glasni pljesak i samo sam molila Boga da se ne rasplačem. Nakon dodjele nagrade
su mi prilazili i stari i mladi, i nepoznati i poznati, i svi su mi odreda
čestitali. Bili su oduševljeni. Pretpostavljam da ih je dirnula i moja životna
priča. Bilo mi je neugodno ugodno, ne znam kako da to izrazim. Svima sam im
zahvalna, a posebno zahvaljujem Tatjani Maslać, koja me
nominirala.“
Iako se, kako kaže, još pronalazi, ova
studentica druge godine diplomskog studija Sociologije uvjerena je da će
nastaviti s humanitarnim radom i kad se zaposli: „Polazim od toga da nikad ne
znaš što ti se može dogoditi. Život ti se može promijeniti u minuti; ne kaže se
uzalud „Mi planiramo, Bog se smije“. Mala Paola ima godina koliko je moja
sestra imala kad se nama dogodila takva situacija prije punih jedanaest godina.
Ne znam što mogu uraditi kako bih se odužila ljudima koji su nama tada pomogli,
ali barem mogu pomagati ljudima kojima je to najpotrebnije. Našla sam se u tome
da pomažem ljudima, to me stvarno čini sretnom. Zasigurno ću nastaviti
humanitarno djelovati i kad se zaposlim; sve je stvar volje i organizacije.
Uvijek se govori: „Nemam vremena, nemam sredstava“. Ne trebaju ti novci da
budeš humanitaran, možeš volontirati i odvojiti koji sat dragocjenog vremena.
Ako nešto želiš, naći ćeš vremena za to.“
Nakon svega što mi je ispričala, nisam se
iznenadila kad se oduševila saznavši da i pri Udruzi S4S djeluje humanitarni
team, tako da je buduća suradnja već dogovorena! Prije nego je krenula na posao
(„Radim kao animator na dječjim rođendanima i super mi je! Plešem, pjevam,
igram se s djecom…Najčešće sam Wings-ica Flora, a bila sam i Mickey Mouse,
Hello Kitty…ma obožavam djecu! Želim ih barem troje!“), otkrila mi je odakle
crpi snagu: „Vjera i ljubav su mi dale snagu u najtežim trenucima, ali i
upornost; ne treba odustajati kad je najteže, već pronaći najbolji način kako
to promijeniti. Bog uzme nešto da bi ti dao nešto drugo, možda čak i bolje. Ako
misliš da će ti biti gore, bit će ti gore. Ako misliš da će ti biti bolje,
nastojat ćeš da ti bude bolje pa će ti tako i biti! Treba biti optimističan i
uporan; i sama se uvijek smijem. Polazim od toga da sam presretna što imam krov
nad glavom i što imam za jesti svaki dan. Bila bih presretna kad bih svojim
primjerom potaknula studente, ali i sve ostale, da se više angažiraju u
humanitarnom radu, i to ne samo za blagdane. Ne košta vas ništa osim malo
vremena!“
Na kraju mogu reći samo da mi je velika čast što
sam upoznala ovu djevojku koja nam svima može poslužiti za primjer! Dragi
studenti, ugledajte se na Milku i, baš poput nje, usudite se pokazati svoju
nježniju stranu humanitarnim djelovanjem!
(čitanja 962) |
