Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana

           Nisam znala očiju mi mojih, a ti si , Mare draga, sigurno znala da se ne treba kleti očima, očinjim vidom, i nisi to činila. Za razliku od tebe, ja sam još kao dijete čula od svoje bake kako se kune očinjim vidom ( a sada sam sve sigurnija da ga već tada nije imala!), pa sam se i ja često klela očinjim vidom. I sto puta lažno, bez ikakve potrebe! Dok ste vi govorile „majke mi“, ja sam zalagala vid. Pa mi se to vratilo, bolno. Je Mare, svako malo zabole me oči, liječnici kažu da je to erozija, a ja  osjećam kao kad mi je Iko Cvitanov u igri šaku pržene usuo u oči: boli, boli do Boga! Potraje ta bol desetak dana, ništa ne čitam, ništa ne pišem, ni u koga ne gledam, a prema prozoru ili drugom izvoru svjetlosti ne smijem se ni okrenuti. Možeš onda mislit kako ti nervozna ovo pišem. Ćirim na jedno oko i to od jučer, od blagdana Svete Lucije i sigurna sam da je ona čula moje vapaje. Kao da je čujem kako govori da će mi i ovaj put vratiti vid, ali da se više ne igram očima: da manje čitam i da svašta ne čitam, a posebice da svašta ne pišem. Znam  da je Sveta Lucija, zaštitnica slijepih ( onih duhovnih i onih tjelesnih) u pravu, jer sam zaista cijeli život samo čitala i pisala, vid trošila, i sada bih ga trebala štedjeti samo za gledanje ovih prirodnih ljepota što nam ih Bog podari.
           Jučer sam, na blagdan Sv. Lucije, iako bolnih očiju, posijala božićnu pšenicu, a već jutros vidim da je malčice niknula-kažu kakva je božićna pšenica takva će biti i ona na ljeto u polju. Kada bi to bila istina onda bi Duvanjsko polje ponovno bilo žitnica Hercegovine i Dalmacije. A znamo da nije tako: u svakoj kuće na Božić pšenica gusta i zelena, a na polju ljeti ni klasa. Kažu da je žitnice uništio komunizama-besklasno društvo koje nije dopuštalo ni žitu da klasa. Je, je, svatko je kriv samo ne ja, ne mi, ma kakvi! Drugi i oni prošli krivi su što nam je polje u korov zaraslo, što prirodu svaki dan više zagađujemo kojekakvim otpadom, što su nam planine puste-ni ovaca ni pastira, što nam djeca piju, puše, kradu, drogiraju se, bježe od kuće, drugi su krivi što i mi naše drago kamenje dajemo u bescjenje i odlazimo, što dalje , to bolje. Važno je da nije krivica na nama, da imamo alibi za svoje propuste, koji jesu grijeh! Nije važno kako ćemo tamo negdje živjeti i što ćemo raditi, važno je da nas naš svijet ne vidi. Eto, Mare, ti si trideset i više godina u toj tuđini, u Kanadi, otišla si školovana i pametna, pa kažeš da si dosta crnog kruha pojela dok si počela normalno živjeti. Voljela bih da napišeš kakav je sada tvoj normalni Život, tvoj radni dan. Ja znam da je sav u trci, da nemaš kada sjesti ni jesti, sve radiš u hodu, i zavidiš nama na punini Života. Mnogima se ta punina učini praznina i misle da preko oceana“kolači rastu na drveću, a dolari vise o gredama“, kako je govorio pokojni Antuka, povratnik iz Amerike.
              Voljela bih , zato, draga Mare, da si ti ušla u Sabor na listi za dijasporu, pa ovdje nekima objasniš, a nitko od tebe ne zna uvjerljivije pričati, koju ljepotu i koje blagodati mi imamo, da to trebamo cijeniti, čuvati i sačuvati za buduće naraštaje. Gdje god čovjek radi ima kruha, ali što ćeš kad mladež odmah skače u oči i odgovara kako nije sva hrana u kruhu, treba i mesa, a treba i auto, mobitel i…, spisak njihovih potreba je beskonačan. A neće da rade, kao da Bog manu baca svaki dan! Malo ti je ovo predblagdansko pismo, znam, neobično, ali od kada slabije vidim više i dublje razmišljam, pa mi dođe i-brzo prođe ovo ljutilo na naše pustilo.
            Jednim okom gledam kroz prozor, snijeg pada, bjelina, milina, u srcu i duši. Iako slabovidna, odmah se spremam prošetati barem do našega gaja, osjetiti tu ljepotu, pogledati panoramu grada pod snijegom,  doživjeti prirodnu čaroliju pred ove svete dane. Usput ću  moliti Sv. Luciju, sicilijansku djevicu i nebesku iscjeliteljicu očiju, koja je, legenda kaže, sama svoje oči iskopala i poslala ih neželjenom zaručniku kako bi odustao od nje, a anđeo joj zauzvrat donio druge oči, kao simbol nove svjetlosti, nade i vjere u Život, molit ću je, dakle, da mi ozdravi oči, a ja obećavam da ću manje čitati i manje televiziju gledati, više ću pisati, a najviše o ljubavi, jer „ Cijeli grješni svijete ne zaboravi, da te samo drže krila ljubavi“! Znam da se sjećaš ovih stihova i da su ti dragi kao i meni, ali ako mi oči ozdrave ipak ću jednu i zagangat:“Koga moje oči pogledaju, doktori mu nikad ne trebaju“! Eto, draga Mare, ja vjerujem da će Sveta Lucija uslišati moju molitvu, pa očekuj pismo i za Božić, a ja od tebe, po običaju, očekujem bogatu čestitku. Nas dvije znamo što to znači, a ti meni značiš mnogo više (umalo ne slagah- od očinjeg vida) od nekoga komu pišem i tko mi piše. Tvoja Anđa.

Komentari (0)