|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Prošli su, draga
Mare, ovi blagdani, a dugo su i trajali-treba izdržati desetak dana i noći bez
posla-samo jesti i piti, goste dočekivati i u goste hoditi. Kod nas ti ni u
čemu nema mjere-što god hoćemo u tome pretjeramo, a što nam se ne da i ne
počinjemo. Ovdje bih završila o feštanju, da ti ne pišeš kako ti na Božić i
Novu godinu najintenzivnije misliš na zavičaj, na naše selo, djetinjstvo ,
mladost, i kako si, iako okružena brojnom obitelji, mislima daleko od njih. Pa
te peče savjest zbog odsutnosti, pa počneš piti, pa ne znaš ni kad Božić dođe,
ni kada Stara godina prođe, sve ti je u nekakvoj magli. Tako je to, draga moja, s godinama
raste nostalgija, gdje god nisi misliš ljepše je, pa nam se čini kako bi pod
stare dani svi trebali biti tamo gdje smo rođeni, vratiti se u majčino krilo,
ali-Život je negdje drugdje i nešto drugo od naših maštanja.
Poslušaj što će ti reći tvoja luda
Anđa i bit će ti lakše u tuđini: sjećanje na planinske vrhunce iz djetinjstva,
na zvjezdano nebo iznad zavičaja, na drage ljude , na prvo drhtanje srca, na
prvu noć neprospavanu, na noć čekanja jutra i sutra, dan strahovanja i nadanje,
na lijepe uspomene i na snove , nitko i ništa nam ne može uskratiti, oteti,
ukrasti. I to je najveće blago koje ne treba osiguravati u bankama, koje je
pohranjeno u našem srcu, u našoj glavi i zato-sad ću malo zastraniti-najljepše
je kad čovjeku na izmaku Života prvo otkaže srce, a tek onda drugi organi.
Dobro, nisam baš mislila to napisati, ali, znaš ti mene, uvijek sam trčala pred
rudu, uvijek su mi išli samari prije konja, kako je govorio djed Ivo, pokoj mu
duši, više ga se i ne sjetim osim u molitvama za duše onih kojih se nema tko
spomenuti!
Ovo pismo, prvo u
ovoj godini, htjela sam ti iskititi lijepim željama, ali ti ionako znaš da ti
ja želim samo ono što je lijepo i što ti sama sebi želiš, pa ću ti radije pisati
o ljubavi, a o čemu bih ja drugom, kad sam samo tu na svom terenu.
Sjeti se davnih
studentskih godina u Zagrebu ( ne rekoh li ti da nam sjećanje nitko ne može
uskratiti!) kad smo gutale tekstove našeg idola V. Tenžere, pokoj mu širokoj
duši, i kad smo se smijale njegovoj rečenici „Ljubav između mene i Zagreba
buknula je na prvi-radijator“, jer je točno pogodio naše misli i osjećaje-nama,
promrzloj seoskoj djeci, daleko od kuće, radijator je bio jedini, i k tomu još trajni, izvor topline! Dakako da
smo s vremenom i odrastanjem pronašli i druge toplotne izvore, ali sjećanje na
zagrebačke radijatore i Tenžeru trajno je. Nemoj, Mare, reći kako meni svašta
pada na pamet, jer znam da voliš ove uspomene.
Čekaš ti da ti napišem nešto i o
politici, ali-ali još uvijek ništa novoga, a staro ti je poznato. Istina,
koračaju naši političari, ali u stranu, a nikako naprijed. Oni i samo kretanje,
unatrag, ustranu, smatraju naprednim koracima, jer jadnicima se nikako ne da
krenuti naprijed. Važno je da se kreću, barem u krug, da se ne smrznu stojeći
na jednom mjestu po ovoj hladnoći!
Eto, ja počnem o
ljubavi, a završim na političarima, koje ne volim ni sresti na putu, a kamo li
o njima pisati. Kad sam ovo pisala o Tenžerinoj ljubavi, htjela sam ti napisati
kako je kod mene, a znaš da sam ja suvremena žena koja u stopu prati razvoj
tehnike i tehnologije, posljednja ljubav buknula na prvi e-mail! Mare, nisam
mogla vjerovat da je to čudo komuniciranja među ljudima tako moćno. Pronašao
čovjek moju e-mail adresu, zamolio me da mu napišem nešto o našem gradu, o
našem zavičaju, ali je ta molba napisana em pismeno, em biranim riječima, em je
nešto toplo zračilo iz tih rečenica, pa sam već stvorila sliku čovjeka za
kojega sam prvi put čula. I zaljubila se u riječi, u rečenice, u molitelja.
Zaljubila se, onako, na suho i na čistu miru, što bi rekao naš Antiša: „Ja tebe
volim, ja sam zaljubljen u tebe, a ti što god hoćeš!“ A i on je htio i tako je
buknula ljubav! Samo se ti smiješi, a kad ti pokažem sve te mailove, sve SMS,
slike, zavidjet ćeš mi. Još kad ti kažem da očekujem radost prvog susreta,
nakon pola godine dopisivanja, sjetit ćeš se naših susreta s anonimnim autorima
ljubavnih pisama. Ovo je, Mare draga, čisto nešto drugo. Ti znaš kako se nisam
mogla zaljubiti u nepismene, nerječite, kako sam se odljubljivala nakon prvog
pisma s pravopisnim greškama, s nespretnim rečenicama. To mi je ostalo do
danas. Sjeti se da sam prekinula s pametnim i zgodnim M. čim mi je poslao razglednicu iz Zagreba.
Sjeti se onih slova i grešaka! Pišeš da ga sada viđaš, da je njegove malte ne
pola Kanade, da me uvijek pozdravlja i rado me se sjeća-ali, ti ga upitaj je li
naučio pravilno pisati? Ako nije, neka me ne pozdravlja, takva sam,
nepopravljiva!
Tebi sam, draga moja, oduljila ovo pismo preko
oceana, sada još da napišem onom preko mora, pa mogu zagangat:“Zapjevaj mi,
kolegice moja, dogodine tko zna gdje će koja“! Možda ovo nema veze, ali neka
bude zdravlja i veselja, želi ti tvoja Anđa.
(čitanja 2202) |
