|
Iako tijekom godine zapravo vrlo kratko, dio godišnjeg odmora, provodim u Tomislavgradu i to uglavnom u selu Crvenice, kao rođeni Duvnjak preostali dio godine“daljinski“ pratim događanja u rodnome kraju, promišljam ih i imam određeni stav o njima.
Što je to u stvari ugljen, a što termoelektrana?
Pojednostavljeno, ugljen je fosilno gorivo, crna ili smeđa zapaljiva sedimentna (taložna) stijena, sa sadržajem ugljika od 30 % (lignit) do 98% (kameni ugljen) pomiješan s malim količinama sumpornih ili dušikovih spojeva. Nastao je sabijanjem biljnih tvari u močvarama tijekom milijuna godina. Termoelektrana je postrojenje, odnosno električna centrala koja energiju dobiva sagorijevanjem goriva (ugljen, plin mazut i drugo). Princip dobivanja električne energije je da se toplina dobivena sagorijevanjem goriva ( u slučaju TE Kongora – ugljena lignita) predaje vodenoj pari koja u parnim turbinama proizvodi mehaničku energiju, koja se onda u generatorima pretvara u električnu energiju. Najveći problemi pri izgaranju lignita jesu nuspojave SO2, NOx, krute čestice i naravno prekomjerna emisija CO2 (ugrožava ozonski omotač, što dovodi do klimatskih poremećaja). Stoga je iznimno bitno napraviti kvalitetnu studiju koja će utvrditi kakvoću lignita, definirati udio sumpora u njemu i općenito utvrditi utjecaj na okoliš. Primjera radi termoelektrana Plomin u Hrvatskoj je svojedobno koristila kao gorivo ugljen iz Raše koji je imao čak 10 % udjela sumpora, no nakon zatvaranja Raše, Plomin uvozi ugljen (Indonezija, Kolumbija, itd.) koji u svome sastavu ima od 0,3 % do 1,4 % sumpora što bitno olakšava postupak tzv. odsumporavanja nego ugljen iz Raše.
U sklopu postrojenja je obvezno izgraditi sustav tzv. odsumporavanja, sustav za obradu otpadnih voda, te provoditi mjere za smanjenje dušikova oksida i zbrinuti krute čestice. U procesu „odsumporavanja“ tzv. mokrim postupkom koristi se najčešće vapnenac kao ulazni materijal, a kao nusprodukt se dobiva gips koji se koristi u građevinarstvu (Plomin ga prodaje tvornici cementa Koromačno) i stupanj „odsumporavanja“ je 95 % (ovaj postupak se primjerice najčešće koristi u Njemačkoj).Dakle, problem sa sumporom je rješiv, međutim njegovo rješavanje iziskuje određene troškove.
Pošto se ovdje radi o površinskom kopu uglja, postavlja se pitanje prašine koja se stvara pri kopanju uglja, kao i pitanje sanacije polja nakon eksploatacije ugljena?
Prašina se rješava metodom mokrenja, a sanacija se rješava tako što se kod prvoga kopa jalovina odlaže na privremenu lokaciju. Poslije određene eksploatacije uglja , ta se jalovina vraća na mjesto gdje je bio ugalj.Znači mi sada jalovinu odmah odlažemo u rupe iza sebe i tako ravnamo teren.
Posebna priča je CO2 koji nastaje izgaranjem ugljena, a u tome procesu se ugljik koji je sastavni dio svih fosilnih goriva spaja s kisikom iz zraka i nastaje ugljični dioksid-plin štetan za ozonski omotač, odnosno plin koji utječe na promjenu klime u smjeru globalnog zatopljenja. Problem emisije CO2 je svjetski problem i većina znanstvenika u svijetu se slaže da sadašnju ukupnu emisiju CO2 treba smanjiti za 50% kako bi se stabilizirala njegova koncentracija u atmosferi i ublažile posljedice.
Temeljem Sporazuma iz Kyota (1997) do 2012. godine sve države potpisnice toga sporazuma, među kojima je i Hrvatska (BiH, nažalost nije) dobile su kvotu za proizvodnju CO2 i sukladno tomu trebaju smanjiti emisije ugljičnog dioksida na razinu manju od emisije 1990. godine. Neke su države već iznad odobrenih količina u proizvodnji ugljičnog dioksida (V. Britanija, Njemačka), a neke (osobito nerazvijene) su ispod odobrene kvote što jasno otvara prostor trgovini spomenutim kvotama emisija ugljičnog dioksida. Međutim, ugljični dioksid je moguće izdvojiti i skladištiti što je ključni element prijelaza prema ekološki održivim izvorima energije, pa se danas u svijetu već razvija tehnologija (Njemačka, Kanada, Norveška i dr) kojom se ugljični dioksid odstranjuje, iz njega se uzima sve što je moguće, a štetni dio se skladišti u podzemne geološke strukture (npr. ranija ležišta nafte, plina, duboki slojevi ugljena, duboki vodonosnici tj. stijene ispunjene slanom vodom), te tako izbjegava njegova emisija u atmosferu. Ovim se, također, otvara novo poglavlje skladištenja i jasno opet trgovine ugljičnim dioksidom. Kako mnogi još nemaju takvu tehnologiju, a emitiraju CO2 u atmosferu, to je u EU ali i u Hrvatskoj uvedena ekološka naknada. Tu naknadu plaćaju ono koji emitiraju CO2 u zrak i to u dozvoljenim granicama, a ista se plaća u fond za zaštitu okoliša i trebala bi biti namijenjena ulaganjima u održivi gospodarski razvoj područja na kojem se štetni plin emitira.
Usporedbe radi, Plomin 2 u Hrvatskoj godišnje emitira cca 1,5 mil. tona ugljičnog dioksida i na ime ekološke naknade će samo ove godine platiti preko 16 milijuna kuna. Najvišu naknadu u EU utvrdila je Mađarska od čak 600 kn/t CO2, a najnižu Češka 40 kn/t. U Hrvatskoj je naknada u 2007. god. Bila11 kn/t, u 2008. god. će biti 14 kn/t, a u 2009. god. 18 kn/t. Iako je činjenica da, recimo, u Hrvatskoj do 2010. god. nije predviđena niti jedna lokacija za izgradnju termoelektrane na ugljen, u svijetu se grade na mnogim mjestima. Razlog tomu je višestruk, a prije svega to što države žele imati iz strateških razloga različite izvore energije, cijena ugljena je konkurentna u odnosu na druge energente, opskrba ili dobava je sigurna, a njegove rezerve u svijetu se procjenjuju da će biti dovoljne za slijedećih 200 godina.
Danas se u svijetu oko 40 % električne energije dobiva na bazi ugljena, on je na lošem glasu kao energent, ali je na ovoj razini još uvijek bez odgovarajuće zamjene. Unatoč činjenici da EU u svojoj energetskoj strategiji do 2020. god. traži uštedu energije da 20 %, neke europske studije kažu da će potražnja za strujom u EU u narednih 10 godina porasti do 60 %, onda je jasno da se neće tek tako pozatvarati termoelektrane na ugljen, već je za očekivati izgradnju novih uz poštivanje visokih ekoloških standarda, a to znači ulaganja u zaštitu okoliša čiji troškovi idu čak do jedne trećine ukupnih ulaganja. Na zapadu danas vlada entuzijazam za primjenu obnovljivih izvora energije kao izvor rješenja za energetsku budućnost (solarna, vjetar, biomasa, geotermalna), traži se energija za održiv razvoj, no to je budućnost, ni to nije idealno, ima svojih nedostataka. Ciljevi energetske politike EU su, dakle, ne samo osigurati što više različitih izvora energije, nego su ti ciljevi povezani i s klimatskim promjenama. Cilj je, ako se ne može spriječiti, ono barem smanjiti globalno zagrijavanje. Mi, činjenica je, živimo u svijetu u kojem se nešto danas smatra čistom proizvodnjom, a već sutra to nije, jer je netko u međuvremenu otkrio da je to nešto ipak štetno. Stoga ne čudi sumnja ljudi u nešto što se radi da će uistinu biti na ekološki i zdravstveno prihvatljivoj razini. S obzirom da danas u našoj javnosti nema povjerenja i jedna neodmjerena ili neodgovorna izjava u medijima može izazvati negativne posljedice, pa i one teške, navest ću nekoliko primjera u svijetu kako je moguć suživot termoelektrana na ugljen ili onih koje koriste otpad, s okruženjem u kojem se nalaze.
U Austriji radi, na primjer, termoelektrana na ugljen u Grazu ili jedinstvena termoelektrana Spittelau koja je izgrađena u rezidencijalnom dijelu Beča i kao pogonsko gorivo koristi komunalni otpad (dnevno troši 250 kamiona otpada) i koja grije 190000 bečkih domaćinstava i 4200 javnih zgrada. Godišnje proizvodi 36000 MWh struje, a spalionica je pravi arhitektonski biser kojeg redovito obilaze turisti tijekom boravka u Beču. Otpad koji preostane se dalje reciklira (teški metali) skladište se i odvozi u bivši rudnik soli u Njemačkoj. Emisija štetnih tvari ne prelazi nikad 30 % od dozvoljenih količina i ona je praktično manja od emisija iz većine obiteljskih kuća. Sličnih primjera ima još recimo u Švicarskoj (Zurich), Portugalu (termoelektrana na ugljen na samoj obali), Njemačkoj i mnogim drugim zemljama. Velika njemačka energetska tvrtka RWE gradi najveću svjetsku termoelektranu na lignit u mjestu Neurath (okrug Rhein-Neuss, Savezna pokrajina Rajna i Vestfalija) u Njemačkoj kapaciteta 2100 MW (izvođač i isporučitelj opreme je francuski Alstom). Oni, također, već 2008. godine planiraju u Nizozemskoj započeti izgradnju najsuvremenije termoelektrane koja će istovremeno koristiti ugljen i biomasu kao pogonsko gorivo kapaciteta 2000 MW.
U planovima RWE je do 2014. godine primjenom novih tehnologija izgraditi prvu termoelektranu na ugljen pri čemu će se koristiti tehnologija za rasplinjavanje i odjeljivanje, te pohranjivanje (skladištenje) CO2 emisija. Utvrđuje se najpovoljnije gorivo, pa se usporedno testiraju lignit i kameni ugalj (jedan od ta dva energenta će biti korišten). Projektirani kapacitet termoelektrane je 450 MW, a procijenjeni troškovi su jedna milijarda eura. Britanska vlada je početkom 2007. godine predložila planove za potporu takvim projektima, pa je odmah među energetskim tvrtkama započela utrka u izgradnji postrojenja na ugljen s izdvajanjem CO2 (u pripremi je gradnja TE na ugljen na lokaciji Aberthaw u Walesu; zatim u Tilburyju u grofoviji Essex, snage 1600 MW, koja će zamijeniti postojeću sa starom tehnologijom i treba biti završena 2013. godine, itd., itd.).
RWE,BASF i Linde su objavili suradnju na razvoju tehnologije za uklanjanje i do 90 % ugljičnog dioksida iz dimnih plinova koji nastaju izgaranjem goriva u termoelektranama. Očekuje se kako će spomenuta tehnologija biti prikladna za uvođenje na tržište do 2020. godine. Važno je napomenuti da u budućnosti njemačke termoelektrane ne planiraju koristiti domaći ugljen jer je početkom 2007. godine postignut sporazum u Njemačkoj da se do 2018. godine zatvori svih osam preostalih rudnika. Isključivi razlog tomu je činjenica da je cijena ugljena iz tih rudnika tri puta skuplja nego na svjetskom tržištu, a čak četiri puta nego ugljen iz Kine i Australije (njemački rudnici sada rade, između ostalog, i zahvaljujući stalnim dotacijama države). Kad ovo vidimo onda možemo reći „da, to je u redu, ali to je ipak Austrija ili to je Europa, mi smo nešto drugo“. Činjenica jest da je nadzor izgradnje i eksploatacije, sudstvo, medijski pristup i čitavi sklop infrastrukture, recimo u Austriji, na jednoj razini na kojoj mi još nismo. Ali, unatoč tomu ili upravo stoga, treba gledati u njih, ne u Gacko, ne u Kakanj, ne u Kosovo ili Makedoniju i njihove termoelektrane. Mi trebamo razvijati tehničku kulturu i standarde visoke razine, a to znamo otkud dolazi, pa kad se eventualno ide u projekt, to treba imati u vidu te odabrati projektante, izvođače i nadzor koji će svojim referencama jamčiti visoku razinu izvedbe zahtjevnog projekta kakav je recimo izgradnja jedne termoelektrane. Treba napomenuti da je ove godine međunarodna organizacija za zaštitu okoliša (WWE) objavila izvješće o 30 ekološki najgorih elektrana u svijetu (emitiraju najviše CO2), pri čemu ih je iz Velike Britanije i Njemačke i nekoliko iz Poljske. Pojedinačno najlošije rezultate imaju TE Agios Dimitrios i TE Kardia (obje iz Grčke), a nakon njih je TE niederaussem (Njemačka). Ovih 30 elektrana ukupno emitiraju 393 milijuna tona ugljičnog dioksida u zrak (10% od ukupnih emisija u EU), od kojih 10 najgorih radi na lignit. Niti jedna od spomenutih termoelektrana neće se zatvoriti, već će se poboljšati sustav zaštite okoliša (korištenje novih tehnologija) i time smanjiti emisije štetnih plinova u zrak. U TE Niederaussem se priprema pilot projekt kako bi se ispitala primjena BASF-ovih rješenja (sredstava) za zahvaćanje CO2.Spomenuto bi postrojenje trebala izgraditi tvrtka Linde, a nakon što ispitivanja budu gotova očekuje se izgradnja slijedećeg demonstracijskog postrojenja, što bi trebalo uslijediti 2010. godine. U SAD-u je razvijena metoda za objektivnu usporedbu utjecaja velikih elektroenergetskih postrojenja na okoliš i društvenu zajednicu, pri čemu je moguće precizno vrednovanje prednosti i nedostataka pojedinih rješenja, odnosno izvora energije za izvedbu takvih postrojenja. Zanimljiv je zahtjev Europskog vijeća da Europska komisija do 2015. godine utvrdi mehanizam poticaja izgradnje i rada 12 probnih (ali isplativih) elektrana na fosilna goriva koje će raditi s prihvatljivom tehnologijom. Treba još napomenuti, također, da je BiH zajedno sa Hrvatskom potpisnica ugovora o osnivanju Energetske zajednice jugoistočne Europe (2005. godine), a cilj ove zajednice u čijem sastavu su još Albanija, Srbija, Makedonija, Kosovo i Crna Gora je zajedničko energetsko tržište, odnosno integrirana mreža opskrbe plinom i električnom energijom, kao potpora integracije energetskih sustava tih država u Europsku uniju. Ova činjenica je na neki način signal da nas u budućnosti vide kao članove zajednice europskih naroda u kojoj zastarjela tehnologija ne prolazi. Dakle, zaključno i unatoč ovim rezultatima koje je objavila WWE, možemo reći da termoelektrana na ugljen nije sama po sebi nekakva „trovačnica“, mnogi europski gradovi su okruženi takvim elektranama i moguć je suživot s njom, ali pod određenim uvjetima. Prije svega zakonska regulativa i tehnički standardi moraju biti usklađeni s europskim, studija utjecaja na okoliš mora biti izrađena na iznimno visokoj razini, gradnja postrojenja (projektiranje, izvedba, nadzor) moraju biti na najvišoj svjetskoj razini (uporaba najnovijih tehnologija), kao i vrhunski monitoring (stručni, ali i aktivista eko udruge koju treba svakako utemeljiti) tijekom eksploatacije. Visoko postavljeni kriteriji i njihovo poštivanje od početka izgradnje do kraja eksploatacije daju nam za pravo vjerovati u mogućnost suživota termoelektrane na ugljen, stočarstva, poljoprivrede, eventualno mljekare ili sirare koja se spominje kao potencijalna u Tomislavgradu, te turizam i sl.
Uz sve prije navedeno, treba uzeti u obzir pozitivni utjecaj na društvenu zajednicu, prije svega potencijalnu mogućnost zapošljavanja cca 1000 ljudi, investiciju od nekoliko stotina milijuna eura, te mogućnost posjedovanja izvora električne energije koja daje određenu sigurnost regiji, kao i svu neposrednu i posrednu korist tijekom njene eksploatacije (rente, ekološka naknada i sl.) koje će se izravno investirati u razvoj općine u neke druge projekte i sadržaje.
U eventualnoj javnoj raspravi svakako se trebaju uključiti domaći ljudi koji će postavljati pitanja, tražiti pojašnjenja i od stručnih ljudi dobiti odgovore. U konačnici, zrak može biti čist, ali ako ga nema tko udisati, ili na ove prostore doseli netko treći, što onda?
Kako god to nekom zvučalo, termoelektrana i rudnik mogu vrlo pozitivno djelovati na gospodarstvo cijelog kraja i možda zaustaviti stalno iseljavanje, ali pod uvijetom da to bude recimo termoelektrana kao u Grazu ili Beču, ne nikako kao Gacko, Kakanj, Pljevlja i njima slične.
Ivan Radoš dipl. ing. geol.
(čitanja 2186) |
