Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana

-

        Nemam mira, draga moja Mare, posljednjih nekoliko dana i zato ću ti, na tvoje iznenađenje, pisat o politici, ovdašnjoj, tamonašoj. Mislila sam da me u ovim godinama, osim problematičnog zdravlja, ništa drugo ne može zabrinuti. Pa i nije moglo kad nisam čitala novine, nisam gledala televiziju, nisam izlazila iz kuće, nisam vidjela zapuštene gradske ulice, nisam sretala osiromašene i razočarane ljude, pored kojih naši tajkuni i vlastodršci pritisnu papučice svojih bijesnih vozila, nisam znala kolike su radničke plaće, a kolike onih u vlasti, nisam vidjela koliki je red pred Zavodom za zapošljavanje, a koliki na graničnim prijelazima gdje odlaze naši ljudi u potrazi za bilo kakvim poslom daleko od zavičaja. Sve to nisam vidjela i o tomu nisam razmišljala posljednjih dana, bila sam se zabavila sama o sebi, što je, znaš i ti, kod nas kletva:“ O sebi se ti, dabogda, zabavio!“, tako kunu naše žene, dok indijska filozofija, dakle i njihove žene, kada žele nekomu nešto lijepo kažu da se on o sebi zabavio, nešto kao želim ti da vodiš računa o sebi.

          E, vidiš, naši političari, kao da su svi iz Indije, vode računa samo o sebi! Pa su ovih dana, a sada mogu čitati i gledati ih, čak i pratiti što rade, dopustili poskupljenje osnovnih životnih potrepština. Ne kao u normalnim zemljama 5-10%, nego odmah zaokruže na 50, 80 ili 100%, da je lakše računati. I na sve to još PDV, nema oslobađanja od poreza ni kruha, ni mlijeka, ni pelena, ni lijekova. I sav taj novac skupi se u državnom, federalnom, županijskom  ili općinskom proračunu. Iz tako skupljenog  novca od tuđe muke ,proračundžije prvo sebi uzmu, zagrabe, koliko im treba i ne treba, a ako je vreća duboka pa nešto ostane ne daju običnom čovjeku, nego čuvaju ako bi njima uzmanjkalo. Dabogda umrla, Mare, ako ti lažem: svi ti naši vlastodršci( jesmo, mi smo ih izabrali i g…. pojeli), zakonodavci, prvo su u novoj godini donijeli zakon da se njima plaće povećaju dvostruko, trostruko, jer novca ima i kuda s njim, a kažu da su za ove silne praznike i blagdane potrošili brdo novca. Što će radnicima novac, njihovo je da rade, a ako rade nemaju kada, niti u što  trošit, ta ne idu na skijanje, a nitko nije vidio ni da ručaju po skupim hotelima. U kući, u tvornici, u rudniku, u zatvorenom prostoru, možeš preživjeti i od kruha, nitko te ne vidi. A to je bitno! Zna to čak i naš političar Antiša koji sinoć na našem radiju (  nemamo naše televizije?!) reče da su stari Latini bili jako pametni kad su govorili da narodu treba samo „kruha i vladara“. Kruha za preživjeti, a vladara da imaju za koga raditi i komu se diviti! Sama znaš da smo Antišu držali za budaletinu, izabrali ga samo da ide iz sela jer je stalno zavijao onu svoju žalopojku:“Jadan ti je koga zora vata, u Brišniku kod praznih pojata“. To mu se usjeklo u pamćenje, ostala mu trauma iz mladoszi, kad su svi momci ostali kod cura na sijelu, samo on lutao cijelu noć selom.  Ali, sada ti se on se izvještio-pravi vladar. I ima odgovor na sva pitanja: kaže da su nezaposleni samo oni koji neće raditi, da je grad prljav jer snijeg i kiša padaju baš zimi kad je komunalcima hladno, pa bi bilo dobro da svi građani uzmu lopate i čiste ili neka ne izlaze iz kuće-kud će, đavlu, po ovoj studeni, ta nisu vladari pa da će država propast bez njih, evo što on mora,  odgovoran je za ovaj  narod, ovaj grad, ovu zemlju, njegovo je drugo…I sve tako on priča kako mu je teško, kako se žrtvuje po ovoj hladnoći, a narodu ga žao i prižao, najradije bi ga poslao u –p.lanine“ jer tamo nema zime!“

               Gadi se meni, Mare moja, politika,  političari posebice i čim o njima počnem pisat izgubim nadzor nad riječima, psovala bih, a znaš mene-samo lijepe riječi mogu prijeći preko mojih usana, jer je moje srce skladište ljubavi u koje je političarima, tajkunima, vlastodršcima i vladarima, pa bili i kraljevi ( osim kraljevima ulica i srca!) zabranjen pristup.

              Evo, čim spomenem ljubav, sva se raznježim, misli odlutaju, a sjećanja navru! Nego, Mare, nešto mi ne pišeš o tomu svome? Zašto mi se čini da ti on ne da ovamo, a ja te poželjela. I ne samo ja, mnogi bi se obradovali, u ovoj bezbrašnici, tvomu dolasku i tvojoj širokogrudnosti. Znam te, odmah ćeš uzvratit pitanjem- što je s onim mojim honorarnim? E, od kada se plaća PDV  na honorar, poručila sam mu da ne dolazi bez najave, samo kada se njemu prohtije. Kako drukčije, nego gangom:“Nisam, dragi, ruža nasred polja, da dolaziš kad je tebi volja“! Znam i ja zategnut kad treba platit porez na dodanu vrijednost, a na svoje oči sam vidjela da tu nema vrijednosti jer je već sve vrijedno smanjeno, pače oduzeto! Svejedno, ja tebe volim -poslala ti ček ne poslala, došla ne došla, s PDV i bez njega. Tvoja Anđa.

Komentari (0)