Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana

Draga moja Mare, kad mi napišeš da dolaziš uskoro, ja odmah u tebi prepoznam ove naše balkanske političare i početak odgovora na svako pitanje: kada će biti sagrađen vodovod, kada će se očistiti ulice, kada će se iskorijeniti korupcija, kada će se otvoriti nova radna mjesta, kada ćemo u EU, kada letimo na Mars? Uskoro, ovih dana, za dan dva, samo što nismo, pripreme su završene, strpite se mjesec dva, letjelica je spremna, to je u tijeku, zar to nije već završeno? Nije, e pa vidite, nemam ni ja čarobni štapić! To su najčešći odgovori naših političara i vladara, nakon kojih je najbolje prekinuti razgovor s njima jer se ponašaju kao da su pali, ne s kruške( oni i nisu nikad bili na toj voćki) , nego s druge planete, pa malo zastali tu na Zemlji. Nisu mali zeleni, nego veliki, ugojeni i svim bojama premazani, a oči im svijetle i trepere kao na ulju, koje za njih nije poskupilo, sirotinja to podmazuje. I stalno su u nekoj hitnji, na sve ih strane kao čekaju, vrte se, pogledima vrludaju, okreću, prevrću kao vrag na malo vode.

Znala sam da se zlo daleko čuje, a lopovska posla još i dalje, ali da ti mene pitaš gdje je završilo na desetke milijardi pomoći koja je stigla kod nas, da je to sada aktualno i među hrvatskim iseljenicima, među vama, u Kanadi, to nisam očekivala. Zar ti davno nisam napisala, a ti se, hvala Bogu, toga pridržavala, da dolare šaljete na ljude, nikako na nekakve institucije, udruge, društva. Kad pošalješ novac na ime i prezime, onda ga možeš pitat za račun, a bez imena-sve to u svoje džepove strpa bezimena elita. Tko ti je kriv što si slala i nekakvim nevladinim, humanitarnim, humanim organizacijama. Pa većina njih je samo i registrirana da imaju račun na koji će naivci i sentimentalci slati novac. Znam da tebe i naše iseljenike ne žulja ona pomoć u ratu, nego ova poslije rata-obnoviteljska. Mogu ti samo odgovoriti riječima našeg premudrog zastupnika Antiše:“Kakva su to sada pitanja, kad li prdilo, kad li smrdilo, podojiše i utekoše, sada ih samo možemo gledati u visinama“. I tu Antiša zakoluta očima, sklopi ruke u svojoj nemoći i pogleda uperenog k nebu izigrava pravednika među mafijašima. Ako si zaboravila, on ti je naš vlastodržac, drži vlast s obje ruke i sigurna sam da će prije dopustiti da mu netko iščupa onu stvar, nego vlast.

Dakle, ja ti ništa pametnije od Antiše ne bih znala odgovoriti u čijim su džepovima završili dolari, euri, ali uz još jedan glupi dodatak-tko ima oči vidi, a ja ti s vidom u zadnje vrijeme ne stojim najbolje! I ne samo ja, kažu da već prijeti opasnost od epidemije slabovidnosti. Hoće to: s godinama hlapi pamet i slabi vid, a pojačava se potreba uljepšati svoj lik i djelo, pa smo bajke slušali u djetinjstvo, pričali ih i živjeli u mladosti, a sada pričamo i pišemo bajke o sebi. Znaš kako počinju: kad sam ja bila mlada, nitko kao ja, u moje vrijeme cijeli svijet se vrtio oko mene, mnogi su ludovali zbog mene i za mnom, a da je u modi ganga još uvijek bih mogla zapjevati:“Moj garavi, oči garave ti, zbog mene ćeš ostat bez pameti“.

Bilo bi lijepo, draga moja Mare, ovih pokladnih dana poslat mozak na pašu, stavit rep tamo gdje završavaju leđa i kroz selo, u maškare. Znam da sam ti pogodila u žicu, sad ćeš se cijeli tjedan prisjećati kako smo se maskirale, išle od vrata do vrata, pjevale, gatale u dlan, govorile mnogim dečkima da su sretniji nego pametniji i bilo je, znam to sada, istine u tome. Nema ti više takvih maškara kod nas. Sada je sve nešto kao organizirano, rade to neke institucije, udruge, a veselja nema na silo, bez spontanosti, bez stvaranja ozračja na licu mjesta. Ima još jedan način maškaranja: skupine mlađih osoba stave maske, stanu na sred prometnica i zaustavljaju vozila, naplaćuju putarinu ispod svoga sela. Možda imaju i pravo, jer selo je gradilo putove, ali za to ne trebaju čekat poklade i maškare. Što bi na to rekli naši političari: ništa, jer oni stave maske još u predizbornim kampanjama i ne skidaju ih. A mogli bi, za razliku od običnih smrtnika, barem na čistu srijedu pokazati čist obraz. Bi oni, ali ga nikako ne mogu pronaći, čim uđu u politiku izgube ga. Pitaj Boga kako i zašto.

Moram ti, za kraj, ispričati jednu zgodu s poštenim policajcem. Ne bi vjerovali, među njima je mnogo takvih. I Jokan je takav: dobar ko duša, stoji na raskrižju, vozila prolaze, a on i ne pokušava nekoga kaznit: prave vozači prekršaje, ali ovaj mu rođak, onaj prijatelj, jednog poznaje dobro, drugoga ne poznaje nikako. No, kruh treba zaradit, a on nikomu naplatit kaznu. Zapovjednik mu reče jednoga dana da će dobiti otkaz ako i danas dođe s posla prazne lisnice. Zaustavi Jokan prvo vozilo, poznaje vozača, neugodno mu, ali služba je služba. Što god ga upita ovaj ima: i svjetla, i žmigavce, i trijeznu glavu, i prvu pomoć… Misli Jokan i sinu mu:“Oprosti prijatelju,ali moraš platiti 20 KM kazne jer nemaš krunicu na retrovizoru“. Da se čovjek ne nasmije bi pukao, a ako se ne nasmiješ glupoj, nećeš pametnoj, pametnice moja, pozdravlja te Anđa tvoja.

Komentari (0)