Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana

          Mare moja draga, hvala ti na slikama s krštenja tvoje treće unuke, vidi se raskoš i bakina ljepota, ali se vidi, nemoj mi zamjeriti, i neka posebna sjeta na licima osoba našega podrijetla. Da mi i nisi napisala tko je tko na slikama, većinu bih prepoznala bez obzira koliko dugo ih nisam vidjela. Onoga moga davnog i dalekog nisi trebala posebno označavati, gotovo da se nije promijenio, a čežnja mu i sada u pogledu. Za mnom! Šalim se. Svima vama  žudnja za rodnim krajem samo što ne piše na čelu, tako je očita. A vidiš, ta žudnja je dvosmjerna: mnogima ovdje ( bez mene , molim!) velika je želja, da ne kažem potreba, otići iz ovog našeg kraja, otići daleko, daleko do Amerike.Uzalud im je govoriti da je nekima i Amerika čemerika kad kod nas nikako da krene nabolje, ni u politici, ni u ekonomiji. Oni koji bi trebali krenuti i povući druge naprijed, u boljitak, sjede u foteljama, pa se malo vozikaju od konačišta do lovišta, od skijališta do odmarališta, zabavljaju se, derneče i pravo im ugodno.
            Neki izjavljuju da će se u korizmi odreći alkohola, kolača, cigareta, ljubavnica, ljubavnika, a to im se neće pikati ako ušteđeni novac ne podijele onima koji nemaju, pa ne bi falilo da i ljubavnice ili, kako napisah i ljubavnike , daruju potrebitima. A mnogo je takvih! Kada bi mene pitali ja bih im preporučila, u ime glasačke većine, da se odreknu posla-pričanja i izjava, planova i obećanja,jer im svaka izgovorena rečenica traži šaku u glavu. Da odu na odmor barem u vrijeme korizme, vjernici bi manje psovali i dušu griješili, pa pred Uskrs ne bi bilo gužve pred ispovjedaonicama.

        Tebe odmah zanima čega ću se ja odreći u ove dane? Ničega očekivanog, jer čega se drugi sada odriču ja sam se davno odrekla i to tijekom cijele godine: ne opijam se, ne pušim, slatko nikada nisam voljela, o ostalom ne bih. Odreći ću se, nakon milijun godina i toliko pročitanih knjiga i novina, odreći ću se-čitanja! Od sada ću samo pisati. Kaže onaj moj honorarac ( a pisala sam ti da je vele uman), da je vrjednije napisati jednu knjigu nego ih pročitati tisuću. Čuo je to i naš Mirkan  pa čim je ušao u politiku,  počeo pisati memoare. Teško mu ide. Ne mogu mu objasniti da prvo treba mnogo knjiga pročitati da bi jednu napisao. On kaže da je u osnovnoj školi uvijek iz pismene zadaće dobivao dobre ocjene, čak i opisne, kao npr. slatko, veoma slatko. Pitam  je li ga ocjenjivao slastičar, a on se naljuti i počne sastavljat nebo i zemlju. I taj mu sastav baš ide, glatko, glatko. Zavro on da mu ja pišem memoare, njegovu autobiografiju. Objašnjavam da to mora sam pisati, ali-šuplje puši, našem Mirkanu kaži! Hoće čovjek knjigu, što knjigu, hoće roman o svom životu, onaj debeli s tvrdim koricama na kojima će biti njegova slika u boji. Platit će on, ima se, fala Bogu, kaže. A i ima i to ne zahvaljujući Bogu, nego, što misliš, Mare moja, komu? Nekomu tko je daleko od Boga, čak na suprotnoj strani, nalet ga bilo. Ja ne želim imati posla s takvima, niti, ma koliko mi bio potreban, uzimati taj prljavi novac. Sve se može blagoslovit osim novca, čak i kada je pošteno zarađen. A onaj zarađen na tuđoj muci, ukraden, opljačkan, utajen, taj je proklet i kad tad će doći vrag po svoje. Sjećaš se, Mare, kako smo mi odgajane-tuđa slamka ne smije se zalijepiti za tvoju ruku, odmah će ti prsti otpast, plašile su nas majke. Kad ono ja nađoh lijepu šarenu olovku na sred puta i pohitah kući pohvaliti se roditeljima. A oni:“Odmah to vrati gdje si našla, istog trena, na putu, na putu, tuđa je, netko će je tražiti!“ I ja plačući, postiđena, vratih olovku na cestu. Nikada kasnije nisam vidjela tako lijepu olovku!
              Danas djeca, a vide od starijih, kradu, pljačkaju, ucjenjuju. Dovlače stvari, mobitele, čak aute u kuću, a roditelji ih i ne pitaju od kuda im? Bože sačuvaj, moraš kuću zaključavat u sred bijela dana, a znaš da mi nikada nismo imali ključ u vratima, samo rezu. Sada se krade iz očiju i možda baš zato nitko ništa ne vidi. Zaboravljaju da se Sunce ne može dlanom pokrit ni istina zataškat. Istina je kao živi izvor-voda nađe načina izbiti na površinu, na svjetlo dana i zažuboriti. Smiješ se, jer kod vas, u demokratskom svijetu, velika je oskudica za vodu, a živih izvora gotovo i nema, što bi značilo da se do istine teško i sporo dolazi. Eto, ja se teško mirim s tim i zato, da se vratim na temu, ne želim pisati Mirkanove memoare. Radije ću, kao i do sada, pisati pjesme i ljubavne priče sa sretnim svršetkom , živjeti u svom svijetu, u oblacima, zaljubljena u Život, ma kakav bio. A providjet će Bog i nama romantičarima, a do tada, draga Mare, čekam od tebe dolarski ček i ne želim se u korizmi odreći zadovoljstva pisati ti ova pisma i: "Pjesme moje, mili razgovore, tješite me kada je najgore". Nije loše, ne daj Bože gore. ali eto, tako pjesma kaže. Vjeruj svojoj Anđi.

Komentari (0)