Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana

         Drago mi je, draga Mare, da si još uvijek duhovita, iako vrijeme i naše godine nisu baš idealne za to. Ta mene znači utjehu, jer sam bila uvjerena da kapitalizam ne dopušta šalu, beskrupulozan u trci za profitom, neosjetljiv na male ljudske radosti. Od srca sam se nasmijala kada sam pročitala da ti u korizmi nećeš piti- tajno, da nećeš pušiti- javno, da nećeš davati svima, kao do sada, nego samo potrebitima, da nećeš-ima toga još, ali da hoćeš plaćati meni ova pisma iz zavičaja, i da bi ih plaćala i više kada bi te opširnije informirala o političkom stanju kod nas. Ne znam što je tebe uhvatilo u tim godinama i u tvojoj raskoši, imaš brojnu obitelj, imaš veliko bogatstvo, zdravlje te, pišeš, još dobro služi i što će ti moć nad drugima-a to je politika kako je ja shvaćam. I nikada dosta te moći, a kojekakvi vladari, carevi i kraljevi , pa sve do naših ubogih ( u pameti!) političara, zaboravljaju da je samo jedan svemoćan i zato, Mare, molim te, ne igraj se s tim, nego s unučadi i imaj svoj mir.

        Čitam i čujem i tamo u bijelome svijetu, kod vas, događaju se strašne pojave-polude ljudi ili đava priskoči ljudima u pomoć pa ubijaju, teroriziraju, siluju, ucjenjuju, prijete, osvećuju, Bože sačuvaj! Znaš i sama kako je ranije bilo kod nas: zločini su se rijetko događali, a o tome se godinama pričalo kao o nečemu strašnom, groznom, ajme majko! Danas su ubojstva, masakriranja, silovanja, nasilje svake vrste, kod nas svakodnevna i ono što je strašno ljudi su oguglali na te strahote. Eto, ovih dana su na očigled stotinu ljudi trojica zlikovaca na smrt prebila dječaka koji je mirno sjedio na svom mjestu. Jesu li ljudi toliko uplašeni da se nisu usprotivili, je li im postalo svejedno što se događa oko njih, samo da oni izvuku živu glavu. S takvom živom, ali među ramena uvučenom glavom, pokraj mrtvoga dječaka zaustavljenog na pragu života, nestalo je ljudskog dostojanstva, nestalo je slobode, nestalo je ljubavi-osnovnih odlika čovjeka. Kada se običan čovjek, narod, uplašen za vlastiti život, pobuni, onda to čini neprimjereno-ili primjereno današnjem vremenu i ljudima kojih je većina pukla, prolupala, i kako se sve u žargonu ne nazivaju oni koji ne mogu obuzdati nagone, koji nemaju nadzora na vlastitim postupcima. Ne govorim ja , Mare, o istinskim ratnicima koji su proživjeli sve strahote bojišta, nego o onima, pa i političarima, kojima je alibi za sve zlo koje se događa i deceniju nakon rata, kako je za sve kriv rat. Nije i ne smije biti!

        Zašto se na nasilje odgovara još većim nasiljem? Je li ona balkanska da se klin klinom izbija, zamijenjena novom da se klin klinom zabija, a predoči sebi kako je to teško i bolno. Ili po onoj Antišinoj:“Da mi je se otrizniti, pa se dobro napit“! Koliko smo samo noći proveli klečeći pred Gospinim kipom i moleći  da rat prestane, činili zavjete, hodočastili, žudili za mirom, za Životom bez granata, metaka, mrtvačkih kovčega u nizu, bez sirena. Nema više rata, hvala Bogu, ali ni mira, ni normalnog života.

Strašno je ovo, Mare, što ću ti reći: ja ne volim što neki nepoznati ljudi, stranci, poslije rata imaju vrhovnu vlast u našoj zemlji, što oni kao održavaju mir, ali svaki dan sve više mislim da je stric Vanka u pravu kad kaže da bi, ako bi otišli ovi stranci, mi ponovno zaratili do Dnevnika!

Je, Mare,  potkraj ove godine kod nas će se održati lokalni izbori i da ti je samo vidjeti kako je već nastala predizborna groznica. O tomu ću ti drugi put, jer ako nastavim s politikom, počet ću povraćat, pa neću završiti ovo pismo.

            Imala sam nakanu pisati ti samo o ljubavi, a eto vidiš na što se ovo moje pismo umetnu. Da nije korizma i da nisam prestala psovati, sada bih te poslala k vragu, jer me navodiš na grijeh sa svojim zanimanjem za politiku. Evo, ja ću ti pripremiti teren, ti ponesi dolare, i jamčim ti da ćemo te izabrat za načelnicu našega grada, jer kod nas nikada nije prestala vrijediti ona da dolar buši gdje je i hiltiju tvrdo. Kad još biračima kažem da si ti bogata, te da se nećeš bogatiti za mandata, nećeš krasti sirotinji, tražiti mito, već da ćeš uložiti svoj kapital ovdje, da ćeš dijeliti sve što je potrebno sirotinja, kao što si to i do sada činila. Evo, ja ti već napisah izborni program, a da za tebe glasaju samo oni kojima si do sada pomoć slala ti bi bila izabrana za načelnicu. Što ćeš od toga svoga? Pa povedi ga za portira u zgradu općine, njega , koliko znam, zanima egzotika, a mene, Mare, romantika! I zato…

              Bio je i kod nas Sveti Valentin! Bio i prošao, a pored mene protrčao i samo mi doviknuo da nema razloga zadržavati se, jer osjeća da sva gorim od ljubavi i da je nastavim širiti oko sebe. On je žurio dijeliti i širiti ljubav tamo gdje je nema, unositi je u srca koja vape za ljubavlju. Za njim je odjekivala pjesma:“Od ljubavi nije umro nitko…oj!“ Ja ću ljubiti i širiti ljubav, što savjetujem i tebi Mare, a prestani misliti na politiku, jer ljubav ima veću moć, ona može pokrenuti brda i doline, preplivati oceane, a dokaz tomu su ova naša pisma. Ljubi te tvoja Anđa.