"Tu je borba neprekidnom vatrom trajala, tri dana i tri noći. U borbi smo se izmiješali s partizanima, što smo vidjeli tek pri bacanju svjetlećih raketa. Polovica nas je bila iz Duvna, a sudjelovala su i dva brata iz Vedašića: Marko Šteko ustaša i Bariša partizan. Jedan drugoga zove da se preda i da mu ništa neće biti, ali se nitko nije predavao jer je svatko vjerovao u svoju pobjedu."

«Liber populus in libera patria est.» - «Slobodan narod u slobodnoj domovini», rekli bi stari Latini. Jer «Čovjek bez slobode je poput ribe bez vode», kako u izreci reče narod. Slavna hrvatska povijest prekinuta je nakon posljednjega narodnoga kralja Petra II. Svačića (vladao 1093.-1097.), koji je bio izabran nakon smrti kralja Zvonimira. Poginuo je u borbi s ugarskom vojskom koju je predvodio osvajač Koloman na planini Gvozdu, koja kasnije po njemu dobiva naziv Petrova gora. Od tada pa sve do naših dana kroz punih tisuću godina, hrvatski je narod bio bez neovisne države u stalnoj borbi za slobodu i državu, živeći u neprirodnim konglomeratima protivno svojoj volji i želji. Državne prirodne granice prema svojim prljavim interesima, krojili su kao i dandanas svjetski moćnici, dijeleći jedan te isti narod na neprirodan način u dvije države.

Stoljetna državotvorna ideja i san vremenom su rasli i sazrijevali da bi se u naše vrijeme i pred našim očima ostvarili. Stoljetni san je dosanjan i postao javom.

Do toga cilja trebalo je proći put u postajama s padovima i podizanjiama. Jedna od najvećih tragedija hrvatskoga naroda je i stradanje na Bleiburškom polju, gdje su nakon izdaje planski ubijene cijele generacije hrvatskih ljudi. Dvojicu sudionika tih nemilih događaja pronađosmo i njihova svjedočanstva zabilježismo u duvanjskom mjestu Tubolja, a to su susjedi Jozo «Josko» i Ivan «Šumar» Kurevija.

JOZO "JOSKO" KUREVIJA

«...I OVAJ JE ZA VOJSKU!»

«Rođen sam 10. studenoga 1928. godine u duvanjskom mjestu Tubolji u obitelji Jakova i Anđe rođ. Bilić. Mene je s ostalima otjerala iz područja Ostrožca od goveda kao dečka sa sedamnaest godina njemačka racija dovezavši nas u duvanjski franjevački samostan. Nisu nam dali niti večere. Sakupili su starce i nejačad po Duvnu i odvezli nas u mostarski Južni logor, a odatle teretnim kamionima nigdje se ne zaustavljajući dopremili u Osijek. Dovezli su nas na neku ledinu, gdje je bio njemački logor i predali Nijemcima. Nismo bili obučeni u vojnu uniformu, nego poslani na vojnu vizitu. Dok nas je vojna vizita pregledala, stariji bi se snalazili. Netko bi se pričinjavao da slabo hoda, a drugi da muca. Kod mene međutim, nije bilo pretvaranja. Vele mi: 'I ovaj valja za vojsku!' To se zbivalo nedaleko od ustaške Tvrđe, koja se nalazi na rijeci Dravi u kojoj je smještena ustaška vojarna. Sutradan je kod nas došao jedan ustaški časnik, koji nam reče: 'Vi obnoć bježite kod nas u ustašku jedinicu.' Nije bilo teško pobjeći jer su bili iskopani rovovi kroz koje smo mogli ići, a da ne budemo zamijećeni.

Nas četvorica: Ilija Kurevija, Ivan Kurevije «Šumarov» brat, Mikulić koji je kasnije emigrirao u Njemačku i ja, dogovorimo se ne rastajati ginulo se ili na slobodi. Odlučimo ići prema ustašama, dok nam ustaški časnik veli: 'Nijemci će vas odvesti u Njemačku da čekate ruske tenkove. Ali vidite da oni gube rat', a ustvari to je i bilo vidljivo. Jedne noći Nijemci se spremaju na spavanje, a mi se uvukli u rovove. Visoka trava nam je služila kao zaštita i pod njom smo mogli noćiti. Kad je pala noć, pobjegosmo u ustašku vojarnu u Tvrđu. Tamo je bilo još mladićâ pa smo s njima poslani na obuku u Bjelište pokraj Osijeka, a zapovjednik nam je bio pukovnik Štir.

U to je vrijeme moj brat Nikola, bio glavni pisar kod Ranka Bobana u diviziji. Dojavili smo mu da su nas Nijemci dovezli, ali da smo malodobni za vojsku. Poslao nam je četiri otvorene zapovijedi da moramo ići kući, jer nam nema tko uzdržavati roditelje. To je u Bjelište donio teklić pa nam je dopušteno vratiti se u vojarnu u Tvrđu.»

U MOSTARSKOM ZAPADNOM LOGORU

«Nakon povratka u osiječku vojarnu, pred nas je izišao pukovnik Štir vidjeti nas, nakon čega je procijenio pošto smo rastom maleni da u nama nema vojnikâ. Veli nam: 'Napisat ću vam drugu otvorenu zapovijed pa idite doma.' Nama je to odgovaralo, jer se zima primicala te smo s papirima vlakom doputovali u Mostar. Do Mostara je bilo prometa, jer ga partizani još nisu prekinuli.

Duvno je već bilo u partizanskim rukama, a mi mladi ne znamo kamo dalje. Obiteljski smo zadojeni u ljubavi prema Hrvatskoj pa nam se nije išlo poradi partizana. U Mostaru smo se priključili jednoj domobranskoj jedinici, a u njoj je kuhar bio moj rođak. Mjesec dana nas je hranio poput prave vojske. Nakon toga 15. veljače 1945. godine na Mostar počeše napadati partizani. Padaju granate, a u Širokom Brijegu se vode jaki okršaji. Smješteni smo u mostarskom Zapadnom logoru s tom domobranskom jedinicom, koja se već rasipa. Netko bježi Mirku Kapulici u Rakitnu. Odatle preko Konjica idemo prema Sarajevu. Na Ivan planini dočeka nas general Jure Sudar, koji je čuvao granicu na Drini. Iako je snijeg do pasa mi se ukopavamo da bi sačekali i zaustavili partizane, dok se vojska izvuče iz Sarajeva.»

POVLAČENJE PREKO ZAGREBA U SLOVENIJU

«Do generala Sudara dođe jedan domobranski satnik s upitom: 'Što ću s ovom djecom? Moram ih nositi. Pusti ih doma, dok ide promet do Mostara.' Tada su nas odvojili da idemo za Sarajevo, gdje smo vlakom otišli do Zagreba. Tu nas je primio gradonačelnik i uputio u novoosnovanu ustašku bojnu, koja je bila smještena između Siska i Jasenovca. Dođosmo u mjesto Lonju pokraj Siska, gdje smo imali teški okršaj s partizanima. Na sreću bili su mladi, tek mobilizirani vojnici. To je močvarno područje, pa ih je mnogo izginulo. Ujutro smo vidjeli kako po močvari plivaju, kao razgrnute haljine po plotu. Srećom tada nam dođe naredba da idemo, a već je javljen pad Berlina. Polako idemo za satnikom, ali nam je u jednom trenutku nestao. Nisam mu znao imena niti prezimena, već tek da je zapovjednik te mlade ustaške bojne. Nastavili smo prolazak kroz Zagreb. Skladišta za robu su otvorena i svatko sebi uzima odjeću po želji: Njemačku, Finsku, kožom potkrojenu...

Ispod Zagreba prošli smo do slovenske granice, gdje nas je uhvatila noć a nemamo dovoljno niti oružja iako su od Karlovca napadali partizani. Tako smo došli do Krškoga, gdje je zaustavljena njemačka kolona s preko tisuću zaprežnih kola s istaknutim bijelim zastavama za predaju. Po njima su padale partizanske topovske granate. Zaprege i konji nisu bili ispregnuti, nego stoje iscrpljeni i umorni. Ustvari ne znamo kamo idemo Sloven-gradec ili Bleiburg. Nakon prolaska ove njemačke kolone i stigosmo nadomak Celju, kuda je protjecala brza rječica i gdje nas dočekaše partizani. Tu su se nalazile i naše dvije dobre jedinice, koje su odbile partizanski napad pa smo prošli kroz Celje, nakon čega nam se jedinica počela rasipati. Nas četvorica, držali smo se uvijek skupa. Priključili bi se jedinici koja bi po našemu sudu bila u redu. Nakon 20 km od Celja ponovno su nas dočekali partizani, gdje smo ih odbili.»

KUKAVIČKA IZDAJA ENGLEZA I IZRUČENJE PARTIZANIMA

«Došli smo do Sloven-gradeca i Bleiburga. Većina se naroda zaustavilo i rasipalo po Bleiburškoj poljani. Pokatkad mi se čini poput Duvanjskoga polja, a pokatkad manja, ali mnogo zelenija. Tu smo prenoćili, dok su iznad nas neprestano nadlijetala četiri engleska zrakoplova ponašajući se kao pobjednici. Kada smo pošli iz Hrvatske, časnici su nam rekli da s Englezima idemo praviti zajednički dogovor. Na poljani je bilo i partizana, a počinju se pokazivati i bijele zastave. Svatko svojoj jedinici zapovijeda da se baci oružje, što smo učinili i nas četvorica kod partizanskoga vojnika koji je pušku imao privezanu na nekoj uzici.

Odvojeno su bacane puške, mitraljezi i bombe, a obilazeći oko tih gomila oružja tu smo se zaustavili. Kažu nam da je primirje pa svatko može ići svojoj kući, a mi znamo kakav nas jad čeka. Partizane nismo voljeli ni kod kuće, jer je to u nas usađeno. U našoj blizini stoji neki partizanski oficir pa nam veli: 'Svi zarobljenici neka prijeđu preko Drave.' Prelazimo preko rijeke na lijevu obalu, a desnom smo došli do Bleiburga. Na Bleiburškom polju toliko je bilo ljudi da je kojim slučajem iz zraka bilo baciti jabuku, sigurno bi pala na čovjeka. Svi su pošli, jer nitko nije vjerovao u partizansku pobjedu. Partizani nas nigdje na tom putu, pobjedom nisu mogli zaustaviti do Bleiburga. Englezi su naime partizanima rekli, neka svatko od nas ide svojoj kući. Međutim ne znamo što su im Englezi rekli, kad nismo bili nazočni. Nedavno kada im je bila minirana željeznica, kao da sam se iznova rodio. U prošlu nedjelju slušam tako na misi: 'Ako ne voliš svakoga, nećeš vidjeti raja'

Vidimo kako jedan partizan hoće uzeti zlatni prsten od jednoga našega vojnika, a Englez ga prateći pita: 'Što hoćeš od prstena?' Veli da će ga za sebe uzeti, na što mu Englez kaže: 'Ne, to nije tvoje već njegovo!' Odatle smo dva dana išli do Maribora. Osam kilometara nadomak Mariboru u ruksacima smo imali hrane i ostaloga pribora. Partizani su nas natjerali da trčimo, kako bi nas prinudili da sve sa sebe bacimo. Ispred Maribora smo zaustavljeni dobivši zapovijed: 'Oficiri hrvatske vojske, naprijed', kojih je bilo mnogo, a nas na mariborskom mostu dočekaju partizani sa sojama s dviju strana nemilice udarajući.

Doveli su nas u žicom ograđen logor, koji je bio podijeljen u dva dijela: desni u koji ulaze ustaše i lijevi s domobranima. Domobranski se logor brzo napunio, gdje sam i ja otišao. Tu nas je od mojih poznanika bilo 80, a doma ih se nije vratilo niti 20, jer sam ih sve poznavao. Iz logora su nas utovarili u teretne vagone, gdje je bila takova gužva da se nije moglo stajati na nogama. Tu smo vršili i nuždu.»

POVRATAK U DUVNO PREKO ZAGREBA I MOSTARA

«Tako smo došli u Zagreb na željeznički teretni kolodvor, istovareni i otjerani u neki žičani logor, gdje smo i konačili. Uzeo sam cipele razrezujući ih i od njih praveći sandale. Govori mi Ilija Kurevija: 'Što to radiš?' Velim mu: 'Čini i ti od svojih, jer vidiš da će ti ih ova šuga odnijeti.', jer sve što kod nas vrijede i nađu partizani nam otmu. Bariša i ja pravimo sandale od cipela, ostavljajući da se vežu kao cipele. Naši su čuvari bili Bugari ili Srbijanci od Vranja iz istočne Srbije, što zaključismo po govoru. Jedan od čuvara mi opali šamar jer sam pokvario obuću, na što mu rekoh da su me žuljale pa sam ih morao prerezati. Dvojici naših kolega koji nisu izrezali cipele, uskoro su ih izuli i odnijeli a naše ostaviše jer su bile prorezane. Ujutro u istim vagonima nastavismo put do Križevaca. Tu smo istovareni i put nastavili kako Švabo kaže: 'Zu fus' (pješice) do Bjelovara. Tu smo čekali do podneva, dok su odlučili što će od nas. Odatle ćemo pješice do Trebinja.

Iz Bjelovara smo pješice pošli prema Đurđevcu, koji je smješten u gornjoj Podravini. Ispred Đurđevca smo imali odmor, gdje smo naložili vatru. Sa svakoga od nas sa stare jakete ponešto smo otparali za odlaganje vatre. Đurđevački narod nam je iznosio jesti, jer nije dobro kriti poštenje drugoga. Možeš jesti samo ono što si rukama zgrabio, jer glad očiju nema. Ljudi bi se napili vode na bunarima, pri čemu bi ih partizani i po sedmoricu ubijali. To je bilo krajnje zvjerstvo! Tu smo se zadržali kojih sat vremena, prokuhali malo trave, pojeli i nastavili put.

Iz Đurđevca stigosmo do Pitomače, gdje su izišli civili promatrajući nas i ponekoga prepoznajući. Upiru prstom u pok. Krolušića iz mjesta Jošanice, dok se on krije da ga ne vide, jer je bio u «Šumarovoj» jedinici u Koprivnici. U Pitomači su četvorica naših pobjegli iz kolone: Jure Krolušić, Jure Ćorić, Petar Kranjski, dok sam ime četvrtoga zaboravio. Za njih kasnije nije bilo ni traga ni glasa, a vjerojatno su ubijeni. Od Pitomače smo krenuli do Virovitice, a trešnje su počele zrijati. Ljudi su ih dobavljali da je štogod u usta staviti. Ilija Kurevija se umorio, jer je prošao dalek put. Govori mi: 'Jozo, ja ne mogu dalje', a i sprovodnici govore: 'Tko ne može dalje, neka ostane.' Takve su obično ubijali na putu. Tu smo se pozdravili i nastavili svatko svojim putem. Iz Virovitice smo nastavili put za Podravsku Slatinu, gdje smo se odmorili i krenuli za Slavonsku Požegu. Nakon Slatine idemo šumom, gdje su prepoznali moga rođaka pok. Zvonku Perića. Čovjek koji sjedi na fijakeru s upregnutim konjima Zvonki reče: 'Ti crni dođi ovamo. Znaš li kada si me ganjao mitraljezom?' Zvonko mu odvrati: 'Nisam bio u vojsci!', a on veli: 'Jesi me progonio od Mokronoga prema Šujici.' Malo kucka Zvonku po leđima, ali ga ne udara. Nakon što smo izišli iz šume, Zvonko veli: 'Ja ću bježati.' Što je s još dvadesetoricom i učinio, pobjegavši u šumu, dok mi nastavljamo put prema Slavonskoj Požegi.

Prije Požege dolazimo u srpsko selo Kamensko gdje nam iznesoše zatrovano mlijeko, dok su žene izišle sa sjekirama udarajući nas i vrijeđajući. Svi koji su popili mlijeko što su nam u Kamenkom davali, uskoro su padali na mjestu mrtvi. Nismo ih mogli nositi, jer smo i mi bili mrtvo umorni. Poslije toga smo došli u Požegu u veliki žičani logor gdje sam svojim očima vidio dvoja zaprežna kola kojima su svakoga jutra prikupljali mrtve, što su ustvari bili naši mrtvi zarobljenici. Prekosutra dođe jedan potpukovnik i kaže: 'Neka iziđu oni koji su stupili u domobrane 1941.-1943., jer su odslužili vojni rok i idu doma. Ljudi se odvojiše, među kojima su bili naša petorica Duvnjaka; dvojica iz Jošanice i Stipanića i jedan iz Kovača koji su pobijeni. Nakon toga su tražili da se odvoje 1927. do 1929. godišta, jer navodno idu domovima. Izišli smo Mijo i ja. Tjeraju nas za Daruvar gdje sam pronašao rođaka Iliju i vraćeni smo u Pakrac. Od Srbijanaca se nitko ne javlja, jer je naš pratilac oficir jako strog. Otišli smo za Slavonski Brod, gdje su odvojeni Bosanci i Hercegovci koje vlakom šalju za Mostar. Vlakom smo došli do Maglaja, a do Žepča pješice i za to vrijeme ništa nismo dobivali za jelo.

Nakon što smo stigli u Sarajevo u vojnoj kuhinji su nam svakomu dali jedan i pol kruh. Reče nam jedan oficir: 'Nemojte odmah pojesti cijeli kruh, jer ste pregladnjeli pa bi mogli umrijeti', što se jednomu i dogodilo. S kruhom pod rukom otišli smo na sarajevsku željezničku postaju, a odatle preko Ivan planine u Konjic. U Mostar smo stigli 24. lipnja 1945. godine, gdje je već bilo vruće. Tada dolazi neki partizanski oficir, koji će nas rasporediti po jedinicama. Moj brat ode u 13., Ilija u 10., a ja u 11. brigadu. Iz tih jedinica 1925. i 1926. godište rasporedili su u regularnu vojsku gdje smo ostali do 1. kolovoza na Ivan planini, a 1. rujna već smo se vratili u Trebinje. U Mostaru smo 1. studenoga, dobili papire i završili vojnu obuku. Iz Mostara smo pušteni pješice ići doma u Duvno.»

«...SVAKA NAŠA KUĆA OD TADAŠNJE JE VLASTI PREZIRANA»

«Oženio sam se 1955. godine Ružom rođ. Ivanković iz svojega sela i u braku smo rodili četvero djece. Nakon rata imao sam problema s vlašću. Ustvari, svi su moji sumještani Tuboljani krivi jer je svaka naša kuća od tadašnje vlasti prezirana. Nitko nije imao boračku mirovinu, a u selu je čovjek čovjeku s povjerenjem mogao pokazati krvave ruke jer je to bilo iskreno selo. Nakon toga sam 1952.- 1955. godine bio na privremenom radu u Crnoj Gori, krčeći Crnogorska brda. Povratkom u Duvno, nastavio sam se baviti poljoprivredom. Na dosluženje vojnoga roka išao sam 1948. godine u Smederevo, Užičku Požegu i Paraćin u Srbiji, gdje sam proveo tri godine.»

Ivan "Šumar" Kurevija i Jozo "Josko" Kurevija

IVAN «ŠUMAR» KUREVIJA

U CRNOJ LEGIJI U BORBAMA S PARTIZANIMA

«Rođen sam od roditelja Nikole i Zorke rođ. Jurčević 10. studenoga 1924. godine. U ustašku sam vojsku otišao 3. veljače 1942. godinu u Bugojno. Tada su mnogi iz crne legije izginuli u istočnoj Bosni, pa nas je Ranko Boban sakupio i uvrstio u crnu legiju. Te smo godine imali borbe na Kupresu protiv Crnogoraca i zna se kako je završilo. Poslije toga smo preko Bugojna otišli na Janj planinu. Godine 1943. stigli smo u Jajce i polovicom kolovoza, imali veliki okršaj s partizanima, a zapovjednik nam je bio Božinović. U tim je borbama, dosta naših poginulo. Iz Jajca smo otišli u Travnik, a potom se ponovno vratili u Jajce uz pomoć njemačkih jedinica odatle protjerali partizane. U mjestu Ćusinama pokraj Jajca, bili su stacionirani domobrani sa minobacačima. Partizani su ih zarobili, a s njima i minobacače pa ih okrenuli po nama. U Jajačkoj tvrđavi, dosta je naših izginulo. Tu je borba neprekidnom vatrom trajala, tri dana i tri noći. U borbi smo se izmiješali s partizanima, što smo vidjeli tek pri bacanju svjetlećih raketa. Polovica nas je bila iz Duvna, a sudjelovala su i dva brata iz Vedašića: Marko Šteko ustaša i Bariša partizan. Jedan drugoga zove da se preda i da mu ništa neće biti, ali se nitko nije predavao jer je svatko vjerovao u svoju pobjedu. Kod povlačenja iz Jajca na brdu Kravlje kože na kojima su rasle šepurina i drača iz koje se teško izvlači u njima je dosta vojnika ostalo. Kada smo došli do Vrbasa neki su skakali u vodu što naš vodnik Franjo nije dopuštao, nego nas šalje da rijeku prijeđemo preko polu-srušenoga mosta pokraj crkve Sv. Ive gdje smo i prešli Vrbas.»

Rafael (Ranko) Boban

POVLAČENJE KROZ SLOVENIJU PREMA BLEIBURŠKOM POLJU

«Početkom 1944. godine vratili su nas nakratko u Livno, potom u Glamoč i Posušje. Dalje odlazimo u Zagreb gdje ostajemo mjesec dana i dobro smo odjeveni i obuveni. Iz Zagreba krećemo preko Sv. Ivana Zeline do Koprivnice koju smo oslobodili od partizana, a potom otišli do Osijeka na srijemski front. Tu nas je dosta izginulo jer su navalili Rusi s poznatim naoružanjem kaćušama. Umorni i mokri neprestano smo u rovovima, ali nas uz borbu u tri dana i tri noći nisu mogli potisnuti. Početkom 1945. godine izdana je zapovijed da se povlačimo prema Sloveniji. U jednom trenutku moj zapovjednik iz Sarajeva Ilija Božić, uključi postaju radio Zagreba na kojoj je pjevala partizanka na što psuje govoreći da su nas izdali. Neki prolazeći na konjima bježe, dok drugi od naših ubijaju Miju Jelića, jer se ništa više ne zna...

Tako smo u povlačenju kroz Sloveniju došli do Bleiburga, a na Bleiburškom polju iznad nas su kružili zrakoplovi. Već se vide neke podignute bijele zastave. Četnici se međutim ne predaju već preko brda idu prema Italiji i Austriji, a mi ostajemo na Bleiburškom polju. Ujutro čujemo zapovijed neka svatko ide svojoj kući i tu odlažemo oružje. Najviše pušaka smo prebili i složili na gomilu.»

MUČENJE I UBIJANJE U KOLONI SMRTI NA PUTU PREMA DUVNU

«U povratku domovima nakon 50 km stižu nas partizanski oficiri na konjima s naređenjem svrstavanja u kolonu, pri čemu nas udaraju i tuku dok ljudi sa sebe bacaju sve znakove i odličja. Za ratne zasluge primio sam dva odličja: zlatnu medalju za ratne zasluge na srijemskom frontu protiv Rusa i partizana u Koprivnici i srebrenu u Jajcu. Obje sam bio prisiljen baciti u Dravu na povratku iz Bleiburga u koloni smrti.

Na meni je bila nova finska uniforma. Prilazi mi jedan civil s naredbom: 'Skidaj tu uniformu!', pri čemu me još i nogom udara. Skinuo sam uniformu, ostavši tek u donjem rublju. Pored nas idu partizani s kočijama i na konjima, neprestano nas tukući i bez suda ubijajući. Tu sam vidio da je poginuo moj ujak Jurčević iz Stipanića na kome su bila još petorica mrtvih. Nastavljamo preko Zidanoga Mosta i Slovenije prema Samoboru. Nitko nam ništa nije davao za jesti. Ljudi stoga od mrtvih konja, otkidaju meso i jedu. Odatle nastavljamo put za Veliku Goricu sve do Siska, gdje nas zatvaraju dva dana u tzv. staklaru. Nešto hrane ubacivali su nam civili. Što hrane ili kruha uhvatiš u zraku to je tvoje, a ako se sagneš mnoštvo te jednostavno satare.

Tu je otpočelo razdvajanje domobrana i ustaša. Budući da sam bio bez uniforme, uzimam neki stari domobranski šinjel - kaput i tako postajem domobran. Kada su nam u pratnji bili Srbi ili Hrvati partizani strašno su nas tukli, a nakon što su nas preuzeli Albanci i Makedonci nikomu nije nedostajala niti dlaka s glave. Iz Siska krećemo prema Požegi i na putu se zaustavljamo na nekom bunaru za piti vodu ili salošu za kukuruz jer sve se jede i pije, ali tu ostaje na desetke mrtvih ljudi što pobiju partizani. U Požegi ostajemo tri tjedna, gdje svaki dan u iskopane rovove bacaju naše poubijane ljude i zatrpavaju ih. Nadalje dolazimo u Slavonski Brod, gdje nas smještaju u rovove, a Nijemci imaju svoje uniforme i smješteni su u barakama.

Iz Slavonskoga prelazimo u Bosanski Brod i odlazimo u Zenicu, a odatle vlakom u Bugojno gdje nas smještaju u jednu veliku školu. Stražari nam nisu bili strogi. S nama su se nalazila dvojica iz mjesta Mrkodola i jedan stari Livnjak emigrant. Predlažu mi bijeg s čim se nisam složio, jer sam bio gladan i bez snage kako tri mjeseca kruha nisam okusio. Sa 90 spao sam na 60 kilograma. Nakon jutarnjega prebrojavanja nedostajalo je deset ljudi, koji su pobjegli pa su nas zato počeli tući i teretnim kamionima odvezli u Livno. Na nas trojicu bio je zadužen jedan čuvar.

U Livnu su nam skuhali kaše pa smo se malo okrijepili. Nakon toga k nama dolazi livanjski partizan Ile Perković. Ljudi između sebe govore: 'Evo našega, ne bojte se!' Netko kaže: 'Moj tetkić!', netko: 'Moj stričević!', a netko: 'Moj rođak!' Čuo sam da je Ile bio jedan od vodećih partizana za B i H. Razdvojeni smo tako da Livnjaci ostaju u Livnu, dok mi krećemo za Duvno. Reče nam: 'Ako je netko preumoran, neka ide u bolnicu ili ostane kod poznanika.' Do Prisoja smo stigli oko 13 sati, gdje uz potrebni odmor dobivamo dovoljno hrane i mlijeka. Dolazimo do duvanjske župne crkve i smješteni u franjevački samostanu, prespavali smo na daskama bez pokrivačâ. Sutradan nakon što je narod došao u crkvu, Ile Perković pušta narod da nas vide. Moja majka i tetka, nisu me odmah prepoznale.»

SUĐENJE U DUVNU I NEVOLJE

S KOMUNISTIČKOM «NARODNOM» VLAŠĆU

«U Duvnu su nas uglavnom sudili Mitar i Galonja. Gledam tako Ivan Perić 'Pićota' bio ustaša, a sada partizanski oficir. Perković odvaja petnaestak ljudi i mene s njima. Pretpostavljao sam da će nas poubijati. Održava govor i reče da nikoga neće kažnjavati, jer nije osvetnik. Poslije toga odlazi s riječima: 'Vidimo se za desetak dana', dok se mi razilazimo po gostionicama, od želje popiti malo rakije. Dolazimo do mjesta Kolo u moje sestre Zorke, gdje se malo odmaramo a odatle preko polja u Tubolju. Tako sam stigao doma, a tu zatekoh sirotinju. Šestero djece, a ja najstariji. Nastavio sam rad u preprodaji duhana iz Hercegovine u Bosnu. Oženio sam se 1950. godine Marom rođ. Boškić iz susjednoga sela Ponora. U dugogodišnjem braku rodili smo šestero djece. Neprestano su me zvali u SUP i kažnjavali. Godine 1947. nâs Tuboljane su preselili u mjesto Stipaniće, kako bi tražili kamišare, Mirka Kapulicu i ostale.

Jednom prilikom u Stipaniće je došao Mirko Praljak koji mi reče: 'Ponesi hrane i biljac pa dođi ovamo.' Tu je nas četvero: mene, Ećimovića i dvije žene ispitivao. Odvede nas na gradinu Sv. Ilije gdje su nas ispitivali, dobro izmlatili i poslali kućama. Tada je zatvor bio u Karlovu Hanu na putu prema Livnu, gdje su nas mučili stajanjem na mjestu i gledanjem u jednu točku. Mišuri Ećimoviću jednom zgodom su na leđima konopima zavezali ruke i objesili o gredu, a ispod njega zapalili vatru. Na takav ga način natjeraju da prizna, kako je pomagao Kapulici.»

ZAKLJUČAK

Sa sigurnošću možemo ustvrditi da su u stoljetnoj borbi za slobodnu i neovisnu Domovinu svih Hrvata, nezamjenjivu ulogu imali i veliki doprinos dali njezini mladi građani. Puni ideala i energije u ostvarenju stoljetnoga državotvornoga sna, poput ove dvojice mladića Joze i Ivana Kurevije išli su više srcem nego li svjesnim razumom. Osjećali su potrebu ići u ratni vihor i na taj način ostvariti san hrvatskoga naroda u samostalnoj državi.

Poput kardinala Alojzija Stepinca «osjetili su bílo svoga naroda ne želeći biti ništarijama» u spremnosti dati najviše što su imali - položiti svoje mlade živote, što su mnogi učinili i u nedavnom Domovinskomu ratu devedesetih godina 20. stoljeća čemu smo bili svjedocima. Jer po riječima hrvatskoga velikana Tina Ujevića: «U kojem se mladiću nije dogodilo da je za svoj račun prekrojio ne znam koliko puta geografsku kartu, te da je zatim zasnovao jedno veće idealnije čovječanstvo?»

Mi koji danas živimo u blagodatnim plodovima njihove čiste mladenačke žrtve, ako do nje mnogo i ne držimo ne cijeneći je barem ne bismo smjeli po njoj samouvjereno pljuvati obescjenjujući je i omalovažavajući. Činjenica je koju i ova dvojica svjedoka potvrđuje da domobransku vojsku partizanske «oslobodilačke» snage do Bleiburškoga polja nigdje nisu pobijedili.

Do dandanas nitko od sudionika tih nemilih i nečasnih (ne)djela, njihovih nasljednika i potomaka nije se pokajao, požalio ili ispričao, nego ih čak što više drže dobrima njima se hvaleći i šepireći. Nikomu nisu odgovarali za počinjena (ne)djela, nego naprotiv takovi danas sude hrvatski narod i generale u Dan Hagu, oslobodilačke akcije proglašavajući zločinačkima u čemu im pomažu i domaće prodane duše.

A od hrvatskih (domo)brana koji su i preživjeli poslije Drugoga svjetskoga rata, malo tko je mogao ostvariti svoja ljudska a kamoli građanska prava. Nebrojeni su hrvatski domoljubi poradi svojih ideala i prava i dalje sustavno mučeni i ponižavani u komunističkim zatvorima i kazamatima, ali po riječima staroga ribara Santiaga u romanu «Starac i more» Ernesta Hemingwaya: «Čovjeka možeš ubiti, ali ga ne možeš pokoriti!»

Pišu: Mate Tadić & Želimir Crnogorac

Komentari (0)