Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

U ove predblagdanske dane posjetili smo Starački dom u Tomislavgradu i razgovarali s njegovim stanarima i osobljem Doma, te doznali da uskoro počinje nadogradnja objekta

Prohladno ožujsko jutro u Tomislavgradu, a u Staračkom domu, smještenom malo iznad grada ispod borove šume Kologaja, je ugodno toplo, možda nama malo i prevruće od neobjašnjive nelagode susreta sa stanarima ovoga lijepog objekta, izgrađenog prije deset godina. Članovi Diakonie Katastrophenhilfe iz okolice Stuttgarta, inicijatori i najveći investitori Staračkog doma u Tomislavgradu, nisu ni slutili koje su dobro djelo uradili, jer je u početku bilo sumnjičavosti o svrsishodnosti takve ustanove u kraju koji čuva tradiciju, a u koju spada i dohranjivanje i njegovanje roditelja pod stare dane.

Odmah pri ulasku, na hodniku, dočekuje nas nekoliko stanara. Svi su spremni za priču, ali više bi željeli oni pitati nas, nego mi njih. Jer starci su kao djeca-znatiželjni i željni razgovora. U pratnji socijalne radnice Ivanke Ljubas obilazimo sobe, koje se, letimično gledajući, doimlju svijetlima i čistima.

-Odma sam te poznala, ćeri moja, kako i neću. Bože, Bože, od kada te nisam vidila, pa ti se udala i otišla iz sela, a ja malo kasnije otišla u Švicersku sinu i nevisti. Bila sam tamo više od dvadeset godina i bilo mi lipo, triba dušu čuvat, nevista dobra, sin i je, a unuci me volili. Ali, ne da se, nekako posrntam, slomim nogu, pa u bolnicu, pa ne mogu hodat, a dica moraju ić za svojim poslom. Tili su oni meni u švicarski dom, a ja kažem neću, šta ću ja tamo, ne znam govorit, niko moj, šta bi ja pričala sa strancima, ja ne znam nikoga njijovog, oni nikoga mog. I primili su me ovde, svi su naši, pričamo, šalimo se, toplo nam, imamo šta pojist, doktur nam je pri ruci, ove sestre ovdje, nismo sami i ništa nam ne triba. Imam ja još dice, ali nisu ovdje, ćer mi je u Zagrebu, džaba je, uvik mi dolaze, a moj pastorak Ante, kojega ne razlikujem od rođenog sina, živi u Splitu i stalno zove, dolazi. Ne kažem ja, lipše bi meni bilo u mojoj kući u Brišniku, koja je sada prazna, ali daj Bože, ko će sve sastavit, ćeri moja, neka si ti nas obašla. I šta kažeš, odeš li ti doli kod svoji, kako…-ne prestaje pričati i grliti nas Kata Bagarić-Kaja iz Brišnika, stanovnica Doma nešto dulje od godinu dana, a svojih 86 godina dobro nosi, ponajprije zahvaljujući vedrom duhu i spremnosti na šalu.

Luca Mamić je u istoj sobi s Kajom. Ima punih 90 godina, a do dolaska u Dom živjela je u Mijakovom Polju, nedaleko Buškog jezera. Ima četiri sina i dvije kćerke, te mnogo unuka.

-Znate li vi moju nevistu Ilku, dobra je i pridobra žena. Sva su moja dica dobra, Bog im zdravlje dao, dolaze mi svaki dan. Znate i moju unuku Luciju, recite po duši da take cure nema. Svake nedilje oni dođu po mene, budem s njima, a ne mere niko ostavit svoj posa, oni zarađuju i plaćaju mi dom. Ovde mi je dobro, zdravlje dobro služi, šta bi drugo tila, a imam se i razgovorit s kim, sve naša čeljad. Kad je toplo vrijeme prošetamo i po dvorištu, sjednemo vani. Naša Ivanka uvik je tu, i da nas razgovori i da se svađa s nama, i da nam pjeva-govori nam baka Luca dok grli socijalnu radnicu Ivanku Ljubas.

Žene su ovdje mnogo pričljivije od muškaraca, ali ima i takvih. Ante Šteko je živahni starac od 90 ljeta i kaže da mu je sada najbliže ići na sijelo-samo priđe iz sobe u sobu i eto razgovora. U Domu je već šest godina, dvoje djece mu je u Zagrebu, dvoje u Australiji, ima nešto svoje mirovine, ali veći dio plaćaju djeca.-Žena mi je umrla prije 15 godina i od tada sam ti ja ko drvo osičeno. Muškarac je bez žene, poglavito kad ostari, niko i ništa, izgubljen. Mislijo sam se ja ženit, dvaput sam se ko bijo i dogovorio, ali nije mi upalilo. Sada više o tome ne mislim, ali nikad se ne zna-kaže Ante, dok nas dugim pogledom ispraća dugim hodnikom.

Ilija Madunić, direktor Staračkog doma u Tomislavgradu: „Krećemo s nadogradnjom Doma“

Ilija Madunić, tek je odnedavno na mjestu ravnatelja Doma, ali nije trebalo dugo da sagleda probleme u ovoj ustanovi i krene rješavati ih. Kapacitet Doma je 80-tak ležajeva, ali je broj stanara oko 100, jer uvijek iskrsne netko da ga se mora smjestiti. Većina stanara je iz Tomislavgrada, ali ih ima i iz svih općina Hercegbosanske i Zapadno hercegovačke županije. Čak tri četvrtine je žena, za koje smještaj, uglavnom, plaćaju djeca ili rodbina. Samo je pet stanara koji svojom mirovinom (inozemnom) mogu platiti smještaj. Cijene smještaja su 580 KM za pokretne osobe, 640 za polupokretne i 700 KM za potpuno nepokretne osobe.

-Imamo i nekoliko osoba, materijalno nezbrinutih, kojima općina, odnosno Centar za socijalnu skrb plaća smještaj. Imamo dobru suradnju i sa Centrom i s Općinskim vlastima, i inače sa svim institucijama u gradu, uključujući i Humanitarnu udrugu „Kap ljubavi“. U sklopu Doma je i prostor gdje se svake nedjelje služi sveta misa, svećenici uvijek dolaze na naš poziv, obilaze stanare, imamo ugovor s liječnikom koji dolazi redovito dva puta tjedno, ali i po pozivu. Imamo osam uposlenih medicinskih sestara i tri njegovateljice, pa, za sada, nemamo većih problema. Onih financijskih uvijek ima, ali nekako se nosimo s tim. Problem je što potražnja za smještajem uvelike premašuje naše kapacitete, pa smo se, a opet zahvaljujući Đakoniji iz Njemačke, koja će biti i najveći investitor, odlučili na nadogradnju zgrade, odnosno na gradnju treće faze Doma. Projekt je gotov, pa ćemo do ljeta početi s radovima-kaže gospodin Madunić i dodaje kako će nadogradnjom dobiti 30-tak novih ležaja, veliki restoran, kupatila za nepokretne osobe, novi skladišni prostor, i što je važno- lift. -Novac za lift već je osiguran, donirao ga je gospodin Mijo Matić-Mijušić, Duvnjak koji živi i radi u Njemačkoj. Veoma smo mu zahvalni, jer su takvi donatori (pojedinci) rijetki-kaže Madunić

Komentari (0)