Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana

Moja sreća je uokvirena njegovim rukama,s povratkom lasta vratila se i ljubav, vijavica se stišala u mojoj duši, draga moja Mare, ali na dvoru je i danas prava snježna mećava, iako je prvi dan proljeća-kalendarskog. Po svoj prilici ovaj Uskrs bit će bijeli. Danas, a Veliki je četvrtak, rano sam otišla od kuće, poslom, dakako, ta gdje bih ja bez veze zujala širim zavičajem. Svojim nevjestama, a hvala Bogu da su za Uskrs i sinovi i nevjeste i unuka stigli doma, sam jutros rekla da izmole barem pedeset puta Dušicu grišnu, a ostalih pedeset ćemo svi skupa kad se vratim. Znam da će te ovo podsjetiti na dane kada smo na Veliki četvrtak brale zelje za večeru, i glasno, da je polje odjekivalo, molile Dušicu grišnu, ma što sto puta, deset puta po sto. Tada nismo ni imale grješne duše, ali smo molile za sve buduće dane i godine, kada jesmo griješile. Jesmo se i kajale i grijeh okajavale, pokore izvršavale, a onda opet ispočetka i u tom krugu Život nam brzo je prolazio. Kad smo načele drugu polovicu stoljeća, Bože moj kako vrijeme brzo prolazi, samo što se odjutri, već se svunoća. Ja govorim za nas obje, a možda tebi vrijeme sporije prolazi? Dopusti da se tješim množinom. Ove moje stihovane želje na početku pisma nemoj uzeti zdravo za gotovo, jer ja nikada nisam bila za prekidanje, pa mirenje, pa pat pozicije, a davno sam rekla, kod toga i sada ostajem, da je ponovljena ljubav kao podgrijani krumpir-samo za muku. Malo sam ti ovo o ljubavi, jer ne možeš dočekati proljeće, a da ti tanane strune oko srca ne zatrepere. Barem od uspomena na minula proljeća.

               Ne, Mare, nismo se složile, neću ti o politici, jer vidiš ni nas dvije se ne možemo složiti, a kako će naši političari. Narod je odavno složen, pa se ne pali više ni na što, političari plivaju gori, mladeži je svejedno, po inerciji idu u školu, na fakultet, vrijeme troše ne internetu, nema elena, nema one silne želje promijeniti sve oko sebe, promijeniti svijet na bolje. Odmah ćeš pitati što smo mi dobile što smo upravo to činile? Dobile smo da još uvijek želimo promijeniti svijet, da smo pune ideja i nikada se ne mirimo s postojećim stanjem-s više volje,uvijek može bolje! Oprosti što govorim i za tebe, tako se ne osjećam osamljenom.

Da ti pišem što ima kod nas nova-naše mjesto bilo na televiziji! Smiješ se, znam da te to podsjetilo na pisma koja smo od kuće dobile prije četrdesetak godina ( četrdesetak, a prođe dok si dlanom o dlan!): od novosti ništa, osim da je Soldo bio u novinama! Sjećaš se Solde, pokoj mu duši, dobrog i plemenitog čovjeka. Eto što meni sve padne na pamet: Soldo u novinama, to je bila glavna vijest u gradu, u selima, u svim tada napisanim pismima, možda i telefonskim razgovorima, ali tko je tada imao telefon. I nije to bila vijest dana, nego godine, a običan razgovor s čovjekom i još njegova slika. Prošao neki novinar našim krajem i eto.

Dok su drugi gradovi svaki dan, ma svaki sat na televiziji, kod nas je novost da se kamera nekog snimatelja zaustavila malo dulje, ma punih dvadeset minuta, u našem gradu. I? I ništa više!

Nadalje, draga Mare, što me moliš da ti imenom i prezimenom napišem za koga se priča da je lopov, za koga da je političar( što je kod nas isto!), tko je prevario ženu, tko ostavio ljubavnicu, čija žena oko drugog prede, tko se sastavio, a tko rastavio. O tomu ti ne mogu pisat, jer ne ispijam trač kave sa ženama, volim to radit s muškarcima, oni govore u šiframa, sa zagonetnim osmjehom, a ja sam uvijek voljela rješavati rebuse. I sve to vodim pod šifrom ljubavi i da se ne zaboravi: ne iznosim lažna svjedočanstva, jer kuda ode riječ, ode i duša!

Pomislit ćeš ti kako se ja nečega ili nekoga, ne daj Boće, bojim? Ne, draga Mare, ja znam da Bog nije prometni policajac da te odmah zaustavi i kazni na licu mjesta, Bog zna što je u čijem srcu i ne možeš se izmotavati kao pred profesorom kad hoćeš izvući pozitivnu ocjenu, a znaš da ne znaš. Kad smo kod toga, umalo ne zaboravih, nema ti više onih diploma-sve prodano na rasprodaji i zatvorili trgovine. Srećom pa sam tebe i sebe na vrijeme opskrbila sa zvanjima i znanjem, kako bismo sada od sramote u ovim godinama hodale bez dvije tri diplome, ma ja, Fabusove, nego čije!? Žao mi je, tvoja kćerka je zakasnila, pa ako želi doći ovdje studirati, morat će grijati stolicu učeći i derati cipele hodajući- po Bolggni.

             Ja bih rado, draga moja Mare, da ti dođeš ovamo, da hodamo našim krajem, da uživamo u našim prirodnim ljepotama dok ih nisu unakazili, jer Bog je bio mnogo šire ruke kada je nama stvarao prirodu, nego kad nam je dijelio pamet. Ne treba se žalit, nitko nije sve sastavio, ali ja jesam tebi sastavila jednu gangu:“ Naslala se meni moja Mara, iz Kanade zelenih dolara“ Zato ti ,draga moja, hvala i sretan Uskrs tebi, svim tvojima i svim našima preko oceana! Tvoja Anđa.

Komentari (0)