|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Piše: Ljuba Đikić
Draga Mare, pišeš da
su uskršnji običaji kod vas u Kanadi malo drukčiji nego kod nas i da si ti
stotinjak košarica sa šarenim jajima sakrila po cijelom imanju, te da tvoji
unuci tijekom cijele godine traže te košarice. Kad im je dosadno ili kad im
dođu prijatelji oni se igraju traženja tih košarica, a za svaku pronađenu,
mjesec dana nakon Uskrsa, dobivaju po deset dolara. Lijepa i poučna
igra-potrudi se i zaradi! Nema ti kod nas takvih igara za djecu-našima sve
moraš servirati. I ne samo dok su maleni, nego dok su god majke žive one su
odrasloj djeci na usluzi. Nitko majkama nije kriv što pogrešno odgajaju djecu
kao gospodare koje roditeljica hrani i brani, mazi i pazi, ne tražeći ništa za
uzvrat. Od gospodara što ne tražiš nećeš ni dobiti, niti njegovo poštovanje
zadobiti.
Je, malo sam ti
sumorno započela ovo pismo, jer je i vrijeme nekako tmurno i plačno, a ja baš
našla danas posjetiti stanare Staračkog doma u našem gradu. To je onaj dom u
kojemu sam ti prije dvije godine rezervirala smještaj, pod uvjetom, sjećaš se,
da ti ja budem u društvu, ali o tvom trošku. Treba dušu čuvat, u domu je čisto,
toplo, kuhano, oprano, ali, neka mi oprosti Bog ako griješim, imala sam dojam
kako su svi ti starci i nemoćnici zatočenici sudbine. Žena je najviše, uglavnom
majki: djecu su rodile, mučeći se svim i svačim ( a siromaštvo je u našim
selima uvijek bila prirodna pojava!) odgojile ih i, a što drugo, u svijet
poslale. U škole ili na radilišta. Samo neka njima bude lakše, neka se ne
vraćaju ovamo u ovu sirotinju, neka se ne pate kao ja, lako je za me, tako su
govorile i ponašale se majke. Djeci nije trebalo to dvaput ponavljati. Ispod
ovoga našeg vedrog neba uvijek su se rađala bistra djeca, kao voda na izvoru, a
kasnije ih je riječna matica nosila i raznosila na sve strane, udarajući s
njima u obale, ali i izbacujući ih iz korita.
Ova me metafora malo odnese, pa ću
ti jednostavno reći: djeca odlaze, a stari roditelji ostaju sami. Dobro je dok
su živi i otac i majka, ali ako jedno umre, ono drugo je izgubljeno. Imaju oni
što jesti i gdje stanovati, ali su ih izdale noge ili ruke, oči ili uši, a
nerijetko i pamet ih dobro ne služi, susjeda je sve manje koji bi pritekli u
pomoć, a djeca daleko, najčešće u tuđoj zemlji, na baušteli. Starci, s jednom
nogom u grobu, s drugom ne žele u tuđinu, razapeti između rodnog ognjišta i
djece koja su sa sobom odnijela i roditeljsko srce, i ljubav, i razgovor. Nisu
oni zaboravili svoje roditelje, ali, naprosto, u ovoj ludoj trci za novcem, za
prestižem, za materijalnim dobrima, nemaju kada misliti na majku u tamo nekoj
selendri. Šalju i novac, novac nije problem, ali novac ne može kupiti ljubav,
razgovor, toplinu, novac ne možeš pomilovati, i ma koliko ga stavljao kraj
srca, skrivao u grudi, on ostaje hladna kartušina.
Ali, Mare moja draga, izgubljeni
pogled kod tih majki u domu, kada počnu pričati o svojoj djeci, o svojim
unucima, koji ih ponekad obiđu, ponekad i zovnu telefonom, odjednom poprimi
neki čudan sjaj, lice se prelije blagošću, a blijedi prsti na staračkim rukama
počnu igru zagrljaja-ruke se šire nad nekim nevidljivim, ali dragim i toplim. I
kako se ne rasplakati, kako se ne zamisliti nad tim prizorima, i kako ne
potvrditi istinu da je na svijetu ostalo još samo majčino istinsko milosrđe!
Sva druga su varljiva. Kao i ljubav, reći ćeš ti i pitati me što je tu čudno?
Tebi je sve to normalno, jer tamo u bijelome svijetu djeca vole roditelje samo
dok imaju koristi od njih, a poslije ih ne poznaju. Kod nas nije bilo tako, ta
sjeti se tih, tada za nas strašnih priča-prispodoba, kako je sin staroga i
nekorisnoga oca vodio u šumu s nakanom svezati ga za drvo i ostaviti na milost
i nemilost zvijerima. Dok ga je vezao, otac je imao samo jednu želju: da ga ne
veže za to drvo, jer je on za njega vezao svoga oca prije mnogo godina! Iz toga
je trebalo, kao, izvući poučak kakav si ti bio prema svojim roditeljima, takva
će i tvoja djeca biti prema tebi. Ali, to više ne vrijedi-prekinuta tradicija!
I znaš Mare, kada roditelji daju djeci i kada im pomažu, to nitko ne zna, a
kada djeca pomažu roditeljima, to je vijest, malte ne za novine. Čudni su
sad i kod nas neki običaji, koji, bojim
se, prerastaju u tradiciju. Nitko se i ne pokušava usprotiviti tomu, jer je
malodušje zavladalo i u obitelji, i u našem društvu općenito. Sve je prepušteno
stihiji.
Ne sve, evo priroda se budi i buni u proljeće, ispod snijega
procvjetale ljubičice, a i jedan tuđi cvijet niknuo iznenada u vrtu mom,
procvjetao uz mene tuđi cvijet, a meni drag, u srcu mome dom mu je sad. (
Vidiš, nije sva poezija u gangi!). Ti, draga moja, misli što hoćeš, ali dok je
toplina u srcu i ljubav u duši, dok se veselimo proljeću i cvijeću, nećemo
misliti na zadnju svijeću, nego na novu ljubav. A ona je svima na dohvat, tko
nije lijen ispružiti ruke u zagrljaj. Evo, ne možeš reći da je sve sumorno,
tako izgleda samo na početku. A na kraju, ljubi te tvoja Anđa.
(čitanja 1763) |
