Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Amplitudu mog odrastanja najlakše je pratiti kroz razglednice. Sretne i sjetne motive različitih gradova, brižno ili ishitreno napisane poruke onima koji su uvijek brinuli da će mi prerano odškrinuti prozor u svijet na toj nepredvidivoj plovidbi donijeti samo oluje. Onima koji su ponekad kad bih grcala u strahu, nemiru i borbi, možda poželjeli da su bar navrijeme zauzdali moja očekivanja i odredili me u okvirima provincije, možda mi nikada ne bi palo na pamet uzeti kovčeg pod dječje dlanove i cestu pod korake.
U gradovima ljudi žive u pravilno složenim lego kockicama, u svojim svjetovima od kutija. Gužva ljudskih sudbina pod istim krovom potpuni je odmak od malih, crvenih krovova zgusnutih na portretu mog sela kojeg sam ostavila u magli ispod trepavica. Bilo je potrebno naviti svoj sat na duh gradske vreve, naviknuti se na ljude iza prozora i njihove živote iza zatvorenih vrata, o kojima ne znam baš ništa.

Zgrada te nauči dvije stvari. Pravilo broj jedan – susjedi će pozvati policiju svaki put kad je u nekom stanu fešta uz malo glasniju glazbu. Jer iako se pristojno pozdravite na stubištu i uredno plaćaš stanarinu, tko zna možda kad se okupi ekipa uz gitaru svi se vi skupa drogirate, nikad se ne zna. Pravilo broj dva – susjedi nikad neće pozvati policiju kad začuju lomljavu čaša i tanjura, ženski plač i muško deranje, jezivi zvuk teškog dlana na modrom licu. Iako je taj zvuk gori od najgore glazbe iz zvučnika. U tom trenutku svi stanari će ležati spokojno na svojim madracima i dok potpuni mrak para još jedan vrisak zapomaganja, oni će slušati, ali neće čuti, jer „to se nas ne tiče“. A moj rođendan uz čips i tops te se itekako tiče?! Konju.

Neće ovo biti tema nasilja nad ženama. Moja percepcija tog očaja predosjećam biti će distancirana od uobičajene tradicionalne, niti će nositi natruhe prividnog feminizma. Za mene je nasilje najjadniji oblik ljudske agresije koji se ne događa normalnim ljudima. Jer normalni ljudi razgovaraju riječima, kompromisom i poštivanjem, a ne udarcima. Ali ako već netko nije imao sreću da živi jedan spokojan i sretan život, ako su poljupce zamijenili šamari, neću stati ni na čiju stranu. Kako nećeš, pa čovjek mlati nevinu ženu? Psihologija tog pitanja malo je dublja i kompleksnija. Neke žene su na neki neobjašnjiv način podložne toj vrsti mazohizma i uporno joj se vraćaju, ma koliko ih suprotna strana uništavala.

U određenim životnim razdobljima ljudi sami biraju jedni druge zbog nekog razloga. Ako se ti isti ljudi za vrijeme zajedničkog puta promijene, njihovo ponašanje postane agresivno, a život pod istim krovom nepodnošljiv, pa imaš pravo otići! Imaš potpuno ljudsko pravo reći da ne može to više zadanim ritmom. Ali jok. Naša žena današnjice će trpjeti sve, jer što će narod reći? Jebote narod. Taj isti narod sluša tvoj plač svake noći i uzima te za primjer kad svojoj djeci objašnjava kakav brak ne valja. Taj isti narod nikad ti neće priskočiti u pomoć i zahvaljivati će Bogu što nema tvoju svakodnevicu. Naša žena današnjice izdržati će sve, jer ne daj Bože rastave zbog pratra i djece! Zar djeci nije ljepše imati razdvojene, a sretne roditelje, ako drugačije nikako ne funkcionira, nego totalno razbijenu obitelj u kojoj je svaki dan pakao?

Gdje je tu linija morala i načela , jedan logičan uzmak od ludila, zašto je čovjek rob sredine koja mu nevidljivim prstima određuje njegovu vlastitu sudbinu? Danas je jako trendy biti u nekoj udruzi koja spašava žene od „krvoločnih“ muževa. Jako trendy je voditi polemike o ženi kao žrtvi i muškarcu kao nasilniku. A jako, jako tabu je rastati se, otići, potražiti sreću na nekom sunčanijem mjestu. Alo bolan licemjeri, dokle tako?

Ritam mog života obilježili su kovčezi. U njih sam sakupljala događaje kao biserne školjke. Široka lepeza radosnih i tužnih bljeskova. Razne adrese nosile su nevjerojatne razvoje različitih događaja, uspone, padove, pobjede i poraze. Ali samo jedno mjesto na svijetu je dom, zaspao u zelenoj livadi pokraj rijeke. Nesretan dom te nauči raznim stvarima. Sretan dom te nauči samo dvjema. Prva je da se nije rodio netko tko će mene tući. Druga je da se ja nisam rodila zbog naroda, niti zbog naroda živim, već zbog sebe i svog života. A on mi je samo jedan na raspolaganju. I za taj jedan učiniti ću sve da bude najsretniji i najpotpuniji.

poskok.info