|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Draga moja Mare,
danas sam planirali otići na Ljubušu i čuvati ovce jedan dan, izbrojiti i poslikati
sve proljetno cvijeće i upiti njegove mirise, osluhnuti zvona ovnova
predvodnika, zujanje pčela radilica, gledati u paperjaste oblačiće na plavom
nebu, drijemati na tek iznikloj travi i slušati kako raste. I o svemu tome
napisati ti jedno mirisno pismo.
Jutros se probudim, pogledam kroz
prozor, pa dobro protrljam oči, ali je: snijeg pada kao o Božiću! Gledajući
tmurne oblake, pušaniju, odjednom mi se probudi sjećanje na današnji dan, prvi
ratni dan prije šesnaest godina u našem kraju. Vrijeme je, kao i jutros, bilo
tmurno i hladno, nije padao snijeg, ali je se bila spustila gusta magla. Djeca
su se vraćala iz škole, sretna što nema nastave, jer-počeo je rat. Strašno!
Zavijaju sirene, avioni paraju nebo, ljudi zabrinuta pogleda, usta skupljenih u
nevjericu, bježe u skloništa, u podrume. Opća strka! Mare draga, malo ću
predahnuti, jer sjećanje i podsjećanje na te dane odmah me bace u vatru, tlak
mi skoči i smanta me, pa ne mogu smisleno pisati. Da postoji nekakva brisalica
u moždanim vijugama, da se njome mogu izbrisati teški i tužni dani u životu, ja
bih izbrisale te dane i sve što sam proživjela i preživjela pola godine prije
tih dana i četiri godine od proljeća
1992. godine. Ljudi svašta izumljuju, pa će možda i takvu brisalicu?! Ako prva
doznaš, javi.
Dok ti ovo pišem već mi detonacije
odjekuju u ušima, ali ne želim o tomu, zato ću ti malo o našim političarima i
politici, kritizirati ih, jer za to uvijek ima razloga. Priznajem, ja jesam
luckasta ( zato ne smijem ići psihijatru jer bi mi odmah dijagnosticirao PTSP),
ali naši vlastodršci čim zauzmu položaj polude ili se takvima prave. Slušam
neki dan jednog takvog, doduše na nižoj razini, neprestance ponavlja što on
želi, što hoće, što bi i kako trebalo uraditi. Kao da mu netko brani to
uraditi-i vlast i novac u njegovim rukama! I tako, kako on tako i drugi, jedni
te isti isto ponavljaju nešto manje od dva desetljeća! Nikako da nabroje što su
uradili za to vrijeme. A uradili su, odmah mi misao leti na grdnu psovku, pa
jedno veliko ništa! I još manje od toga-unakazili su ili pomogli da propadne i
ono što je bilo dobro. Ali, ludu kaži i u šuplje puši, na isto ti dođe-ostaneš
zbunjen, a, eto, neću se izražavat, neka psovka sagnjije u meni. Uvijek sam
smatrala da političari trebaju kazati u predizborno vrijeme što će uraditi ako
budu izabrani, glasači u njihovom programu prepoznaju svoje želje i interes i
izaberu ih. Od tada, tako sam ja naivno mislila, prestaju osobne želje
izabranih, oni samo ostvaruju narodne želje, a svima na korist i veselje. Ma
jok, moja Mare, pa ovim našim političarima treba pet mandata da ispune samo
svoje želje, koje s višom funkcijom rastu i dižu se brže nego tijesto u koje se
umiješa previše kvasca, a stavi na toplo. Ne znam kako bi ti drukčije opisala
njihovu sebičnost i gramzljivost, a birači, narod-pa oni nakon izbora ne
postoje, osim kao mravi koji hrane i poje foteljaše svoje.
A ovi im uzvraćaju
sijanjem straha od sudnjeg dana, ako oni budu smijenjeni ili ne budu ponovno
izabrani. Da bi takvi, lažno rječiti i slatkorječivi, mogli živjeti i uživati
moraju imati visoka primanja i nizak moral, pa oni sami sebi donose zakone o
deset puta većoj plaći i mirovini od radnika i rudara, učitelja i liječnika, a
da se pri tomu i ne zacrvene. Kaže naša Ruža, kako će se zacrvenit, kad im je
crn obraz bio i ostao. Jesam, priznajem, ja na to dodajem-od kuda im obraz!?
Vidim te ljutu i narogušenu dok
čitaš ovo pismo i pitaš se gdje je nestala ona moja Anđa nestašna, zaigrana i
zaljubljena, puna ideala i ideja, ljubavi za sve zaljubljene i neljubljene, ona
koja u proljeće otima mirise cvijeću i ljubi sve propupalo drveće? Nije nigdje
nestala, sve je to u meni i ovoga proljeća pri kraju prvog desetljeća dvadeset
i prvog stoljeća, ali dođu mi tako neka teška i sjetna jutra, a već sutra…
Jesam, zaljubljena sam, volim Život i
volim ljude, umom mi caruje i u srcu stanuje Nezaborav moj, a takve je sreće da
ga zaborav neće, pa procvjeta i zamiriše u rano proljeće. Reci, Mare dušo, bi
li mogla ovako pjevati o ljubavi, a da nisam zaljubljena i da mi ljubav nije
uzvraćena? Naravno da bi, reći ćeš ti, jer“ pjesnici su čuđenje na svijetu“,
čujem te kako recitiraš AB Šimića, a ja se ne čudim što si se sjetila baš
njega, ta napamet smo znale sve njegove pjesme i ljutile se što je malo pjesama
napisao, a kasnije skontale da je mlad umro. Što tebi i sebi nikako ne želim,
pa u najljepšoj smo životnoj dobi i zato ću, prvog sunčanog dana otići za
ovcama i zapjevati da zaori Vran i Ljubuša:“Moje ovce zakrilile dolce, a loline
brda i doline, oj…“. Da odjekne i preko oceana, kamo ti šalje tople pozdrave iz
dragog zavičaja i nesređene domovine,
tvoja, danas sjetna, Anđa.
(čitanja 1839) |
