Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

U ponedjeljak, na sajmeni(pijačni, pazarni) dan obišli smo duvanjske tržnice, pa uslikali što smo zatekli!

U Livnu je srijedom, u Posušju utorkom, a u Tomislavgradu ponedjeljkom-po tradiciji sajmeni, pijačni ili pazarni dan. Ne postoje općinske odluke o utemeljenju tih dana sajmenim, oni su općepoznati, dakle tradicionalni.

Prošloga ponedjeljka vrijeme je bilo sunčano, ali prohladno, proljetno. U ovo doba poljodjelci se spremaju na sijanje ili sadnju poljoprivrednih kulture, povrća, žitarica, na obnavljanje ili uvećavanje stoke u štalama ili popunjavanje hladnjaka, a vrijeme je i kupovanja proljetne garderobe. Odlučili smo, stoga, posjetiti tri duvanjske tržnice u gradu. Priznajemo: godinama nismo bili na tim tržnicama ( ma gotovo dva desetljeća!), pa smo ostali iznenađeni viđenim.

Na zelenoj tržnici, u samom središtu grada, vozilom je teško doći, a godinama postoje obećanja premještanja ove tržnice, štoviše, nekada je bio i izvedbeni projekt izgradnje tržnice izvan grada, ali-ona je tu više od stoljeća, kažu upućeni. Djeluje zapušteno i pusto-tek tri štanda na kojima je malo cvjetnog prisada, meda, jaja, sitne galanterije…Rijetki su i kupci.

-Na ovu pijacu dolazim već petnaestak godina: prodajem svoj med, rakiju, nešto povrća, drvena pomagala u domaćinstvu, kavu i vidite neke sitnice. Od nečega moram živjeti, ali više se od ovoga ne može. Ljudi nemaju novca, mislim na umirovljenike i sirotinju. Tko ima novac ne kupuje na pijaci, a ni u Duvnu, odlazi dalje. Cijelo jutro sam tu, a nisam zaradio ni za ručak-žali nam se Branko Mitar iz Posušja.

Na jednom stolu starica prodaje domaći sir, mlijeko i jaja. Nitko, kaže, ni da upita za cijenu, a nju je muka natjerala prodavati svoj trud.

Priznajemo, stočnu pijacu jedva smo našli: negdje je na prostoru iza gradskog groblja, uz zaobilaznicu. Desetak ljudi na njoj stoji uz otvorene gepeke vozila iz kojih vire vreće krumpira, kreč, jabuke, mandarine. A gdje je stoka?

-Ma kakva stoka, ženo Božja, gdje ti živiš! Samo rijetkih ponedjeljaka netko ovdje zaluta prodati tele, kravu, konja…Evo ne sjećam se kad se čuo blejanje ili mukanje životinja na ovoj pijaci. Sve se kupuje i prodaje na kućnom pragu, a dogovara telefonom. Vrijeme prodaje stoke na stočnim pijacama je davno prošlo-govori nam postariji Duvnjak iz čije priče zaključujemo da je bio redoviti posjetitelje pijace i da žali za vremenima kada je stočna pijaca u Tomislavgradu bila krcata životinjama i kupcima.

-Ja redovito ovdje dotjeram svoje krumpire, ali malo prodam. Danas sam mislio da će prodaja bolje ići, barem ovih krumpira za sadnju, jer im je cijena niska, samo 80 pfeniga po kilu, ali nema nikoga. Moj susjed prodaje kreč koji sam proizvodi, računa proljeće je, ljudi će krečiti zidove, ali i to je izumrlo, kreč se ne upotrjebljava više. Više dolazimo iz navike, nekada su ovdje bile dobre pijace i dobro se trgovalo, ah-uzdiše za prošlim vremenima Abdulah Beganović iz Bugojna.

Odlazimo na robnu tržnicu, popularni buvljak, smješten na nekadašnjoj stočnoj pijaci, nedaleko kolodvora. Ovdje je malo življe, svakakve i sa svih strana dovezene i izložene robe, ogromni štandovi pretrpani, trgovci izvikuje reklame svojoj robi, nudeći je, gotovo pa zabadava. Ne kupuje se mnogo, više se razgleda, cjenka.

Veliki je štand poljoprivrednih alatki, ali to nitko više ne kupuje, žali nam se trgovac-kovač iz Bosne. Obuće je toliko da bi se, vjerojatno, pola Duvnjaka moglo obuti, ali sve je jeftino, pa pretpostavljamo i nekvalitetno. Malo se kupuje, jer je prijelaz sezone, za sandale rano, za čizme kasno, cipele se i tako rijetko kupuju-posljednjih nekoliko godina iz čizama se prelazi u sandale, govori nam trgovac obućom i dodaje kako se, ipak, naviše uzimaju patike. Kakav original? Koliko bi to koštalo, a ovih ovdje nema skupljih od 30 KM. Može mjesec dana, a tada po druge, svakako nam omrznu brzo, govore nam duvanjske gimnazijalke, koje su s nastave požurile vidjeti što ima na buvljaku.

Ne skloni kupovanju, nismo čak uzeli ni čarape „deset pari za dvije marke, gdje to ima“! Ima, eto, na ovakvim mjestima, na koje Duvanjke i Duvnjaci, uglavnom stariji, ali ima i mlađih, dolaze iz navike, da nekoga vide, da malo razgledaju, a ponekad nešto i kupe.

Komentari (0)