«Historia lux veritatis esse debet.» - «Povijest svjetlo istine mora biti», još su davno rekli mudri stari Latini. Vođeni tom drevnom mudrošću i nastojanjem da zabilježimo svjedočanstva ljudi koji su iskusili ratna stradanja hrvatskoga naroda, svjesni da takvi već ostarjeli ljudi umiru i odlaze, odlučismo svjetlu povijesne istine pridodati jednu, makar i malenu zraku. U Eminovu Selu pokraj Tomislavgrada posjetismo stasitoga osamdeset četverogodišnjega Duvnjaka Iliju Grgića, rođenoga 1924. godine od oca Vlade i majke Vjekoslave rođ. Jurič. Unatoč godinama i burnom životnom putu, zdravlje ga još i danas prilično dobro služi.
U HRVATSKOJ VOJSCI DRUGOGA GARDIJSKOGA ZDRUGA
U razgovoru na koji je rado pristao, Ilija u svojoj ispovijesti svjedoči: «U hrvatsku sam vojsku stupio na Mladince, 28. prosinca 1942. godine. Otišli smo u Imotski, a pokupila nas je ustaška racija. Bilo mi je sedamnaest godina i bio sam dobro razvijen. U Imotskomu sam proveo šest mjeseci, a postrojba se zvala 'Šimićeva pukovnija'. Zapovjednik satnije bio je Jozo Dodig, a drugi zapovjednici bili su Konjovod i Andrija Zlopaša, rodom iz Hercegovačkoga Buhova. Iz Imotskoga smo otišli na položaje u Peć Mline, gdje smo se obučavali. Vojnici su bili različitih godišta od 1922.-oga do 1926.-oga. Tu su nas partizani iznenada napali i svi su se razbježali, jer je većinom bila mladost bez iskustva. Ostali smo samo pok. Pere iz Stipanjića, Radoš i ja. Sutradan smo se ponovno okupili na istome mjestu. Tada je u Peć Mlinima poginuo jedan vlasnik kamiona. U to vrijeme se u Peć Mlinima kopao tunel za odvod vode, koja dolazi od Imotskoga. Nakon kratke obuke iz Peć Mlina sam otišao u prekomandu u Drugi gardijski zdrug, gdje sam ostao do konca rata. Ova postrojba bila je stacionirana od Ljubuškoga, Čapljine i Mostara. Odatle smo otišli u Konjic. Iznad Konjica, a ispod planine Bjelašnice zamijenili smo ustaše, koji su bili skupa s Nijemcima. S druge strane drage bili su partizanski položaji. Dozivali su nas pitajući: 'Imate li soli?' Dali smo im soli i nisu nas napadali. Dalje nas dozivajući pitaju: 'Di ste Drugi gardijski?' Nakon toga partizani su nas započeli napadati, ali nismo dobivali zapovijed povlačenja ispod Konjica. Koncem 1943. godine prvi puta susreo sam Maksa Luburića, gdje je u Konjicu ispred svih nas ubio jednoga ustašu jer se povukao s položaja, kada su mu kolege poginuli u jednoj partizanskoj diverziji. Nakon toga događaja, rekao sam si da mu nije u redu što je učinio.
Iz Podorašca smo krenuli u Lepenicu kraj Adžića, gdje smo bili na položaju mjesec dana. U Adžićima je bilo smješteno topništvo sedam bitnica. Partizani su bili u selu Bukovici, gdje smo s njima imali okršaj i tu ih je mnogo izginulo. Zapovjednik nam je bio vodnik Mile Devčić. Na mostu preko rijeke Lepenice postavili smo mrtvu stražu. Partizani su te noći krenuli s prelaskom mosta, nakon čega smo otvorili vatru i mnogo ih pobili. Tu sam ranio, njihova komandira. Za otvaranje vatre dobili smo zapovijed od zapovjednika Devčića. Iz Adžića smo otišli na Ilidžu, gdje smo se svi ispovjedili, otišli na Igman, zauzeli položaje odakle smo osiguravali povlačenje Nijemaca. Iz Adžića prema Igmanu dočekali su nas četnici, gdje su mnogi od njih stradali. Na tom položaju bili smo dva dana i dvije noći, a zapovjednik bojne bio je Branko Šiftar iz Gospića. S Igmana smo krenuli preko Sarajeva prema Zenici. To je u stvari već bilo povlačenje. Došli smo do Kiseljaka, gdje nas je dočekao naš hrvatski odred. Odatle smo krenuli za Zenicu, a prije toga imali smo odmor s ručkom pokraj rijeke. Tada su iznad nas nadletjeli avioni štuke i bacili bombe. Tu je poginuo naš suborac Marko Gavran od Sinja. Nakon odmora odatle smo pješice krenuli za Maglaj, gdje su nas dočekali partizani ali smo ih potukli. Bili su čak na crkvenomu tornju sa šarcima, odakle smo ih teško skinuli. Sa zvonika su ih pobacali naši specijalci dragovoljci.»
POVLAČENJE PREMA ZAGREBU
«Poslije toga preko Dervente, krenuli smo za Slavonski Brod. Tu su se skupili domobrani, ustaše, Nijemci, a s jednoga brežuljka počeli su nas napadati partizani. Ubrzo smo ih pohvatali, a neke od njih i pobili. Ujutro smo krenuli prema Slavonskoj Požegi, gdje nas partizani napadaju s minobacačima. Zapovjednik Šiftar imao je pametna konja, koji bi odmah legao na zemlju čim zapuca. Taj dan na odmorištu ispod jedne vrbe pala je granata i mene ranila. To je primijetio zapovjednik Mile Grčić i poslao me u sanitet na previjanje. To nije bila tako teška rana pa sam s ostalima nastavio put. Tada nas je bilo dosta ranjenih pa je bilo ponestalo i zavoja, ali smo se snabdjeli iz jednih njemačkih prevrnutih sanitetskih kola.
Odatle smo krenuli u Popovaču prema Sisku, došli do sela Hercegovac kod rijeke Čazme. Iz Hercegovca se narod već povlači ispred Čerkeza i partizana. Izvršili smo napad na Hercegovac, gdje smo potukli partizane. Tom akcijom rukovodio je zapovjednik Devčić. Krenuli smo prema Zagrebu i došli do Čazme, gdje su partizani već otpočeli s pljačkom. I u toj akciji pohvatali smo partizane, a nešto i oružja zarobili. Na putu prema Dugom Selu, partizani su nas neprestano pratili. U Dugom Selu došli smo do njemačkih bunkera, koje su zauzeli partizani, a mi smo ih odatle morali istjerati. U toj akciji poginuo je Bože Kukavica od Sinja, a nakon toga i Jurica Galić. Odatle smo došli u Zagreb na trg bana Jelačića, gdje nas je dočekao jedan ustaša pitajući za naziv postrojbe. Odgovorili smo mu da je Drugi gardijski zdrug. Rastali smo se sa zapovjednikom Šiftarom, koji je otišao u svoj stan u Zagrebu. U zagrebačkim vojnim skladištima mogli smo se snabdjeti hranom i odjećom. Krenuli smo prema Svetoj Nedjelji, a od Karlovca su dolazili partizani neprestano tukući. Pod neprestanom vatrom išli smo od Zagreba do Zidanoga Mosta, jer smo bili posljednji transport prema Zidanomu Mostu. Tu sam vidio Radoša zvanoga 'Major' i Stipu 'Brku' od Posušja.»
U POVLAČENJU PREMA BLEIBURGU
«Odatle smo krenuli prema Mariboru, gdje je bio miniran most prema Celju. Iz šume su tukli partizani, koji su se preobukli u hrvatske uniforme. U Celju smo zatekli njemačku konjicu u kojoj su bili naši Mile Grgić i Protuđer. Nijemci su nam dali konje i oružje, a dva njemačka časnika krenuvši preko mosta izvadiše pištolje pa se ubiše, jer su znali da je Njemačka kapitulirala.
Mi smo uzeli nešto konja i oružja od Nijemaca i krenuli dalje. Stizali su nas već partizani, preobučeni u engleske uniforme jašući na konjima. Krenuli smo prema Bleiburgu, dok sa svake kote pucaju partizani s minobacačima. Dosta naroda gine, jer je mnoštvo bila laka meta. Tu sam vidio Jozu Bagarića iz Šujice. Sve se počelo rasipati, jer više nema postrojbi. Na putu nas je sačekao neki brkati ustaša, koji nas upućuje da krenemo desno, jer je onamo krenula crna legija. U prolasku kroz jedan usjek, tukli su nas partizani gdje je poginuo Jozo Bagarić. Na tom putu gorila su dva njemačka kamiona puni ljudi. Kada smo se približili Dravogradu, vidjeli smo veliku vojsku, topništvo i haubice. Tu sam sreo Vučemila 'Brku', koji je gonio kola i na njima dosta hrane. Nešto smo pojeli okrijepivši se, dok su nas partizani neprestano napadali. Krenuvši u šumu susreo sam Marijana 'Adžu' Radoša iz Blažuja i Ivana Bedušića iz Buhova. Vratili smo se natrag gdje smo se sukobili s partizanima, dok su oni srušili most na Dravogradu. Tu sam još susreo bolničarku Mariju iz Ljubuškoga i Jozu Pervana, odakle smo skupa krenuli u Sloveniju. Poslije sam susreo Protuđera i vidio transport Nijemaca, što su partizani polili benzinom i zapalili. Tu je bio i vodnik Galić iz Gorice.»
NA BLEIBURŠKOM POLJU
«Kada smo došli u Bleiburško polje, bilo je mnogo vojske i civila. Protuđer i Galić igrali su se kartama i tražili nešto za pojesti, ali im nismo imali što dati. U blizini je bio jedan ustaški bojnik sa ženom i dvoje djece, koji ih je ubio i zakopao. Taj dan s druge strane polja vidjeli smo kako se dižu bijele zastave, dok iznad nas nadlijeću avioni štuke. To je bio početak predaje.
Uvečer sam vidio Bobana i Luburića koji nam predlažu da uzmemo oružje i idemo za njima. Oni su otišli uz Alpe prema Austriji i Njemačkoj. Ujutro smo krenuli prema Austriji, ali nas čekaju Englezi i vraćaju natrag dok Nijemce propuštaju. Vratili smo se natrag u Dravograd, gdje su nas od Engleza preuzeli Bugari i nemilice tukli. Na povratku sam susreo Iliju Pašalića, Stanića i Antu Krišto. Oni su još bili pod oružjem, a bili su crna legija. Pozvao sam ih da s nama idu natrag, dok su oni govorili da će sa svojim 'Starim'. Od Bugara su nas preuzeli Slovenci i uz njihovu smo pratnju išli uz Dravu. Oni su neke od naših ubijali i bacali u Dravu. Nakon što smo krenuli prema Mariboru, ususret nam dolazi partizanska konjica sa svake strane po dvadeset konjanika i preuzima pratnju. Tjerali su nas da idemo trčećim korakom, a mi sa sebe skidamo odjeću. Ako netko padne preko njega prijeđu automobilom i bace ga u Dravu. U Maribor smo ušli s jedne strane, dok su četnici došli s druge strane. Narod nam je pokušavao dodati nešto hrane, dok su partizani pucali šmajserima po narodu i prozorima kuća.» ![]() ![]() ![]() 
IZ MARIBORKE VOJARNE PJEŠICE PREMA BJELOVARU I PITOMAČI
«Nakon dolaska u mariborske vojarne razvrstali su nas u različite skupine: domobrane, ustaše i četnike. Sve su nas pretresli, oduzevši sve vrijedne stvari: satove, prstenje i sl. Za jelo su nam dali nekoga graha iz konzervi. Susreo sam časnika Ivana Perića pok. Bože i Stipu Juriča, koji su se pozdravljali. Ivan nas nije uopće htio niti prepoznati, a kamoli pomoći. Iz vojarne su nas otjerali na željezničku postaju i strpali po stotinjak u vagone u kojima smo stajali nabijeni poput šibica. Za jesti su nam dali suhoga krumpira iz konzervi od njemačke vojske. Kad smo došli do Svete Nedjelje opet su nam dali nešto za jesti i tu smo prenoćili. Ujutro smo pješice krenuli za Križevce, a odatle za Bjelovar i Pitomaču. Na dan smo prelazi trideset do četrdeset kilometara. Putem nam je hrvatski narod dodavao nešto hrane. Nakon što su nas preuzeli Srbi, prema nama su bili bolji od naših pratitelja. Tada su mnogi naši pobjegli iz kolone.
Došli smo u Viroviticu, a potom u Podravsku Slatinu odakle je pobjegao Stipan Martinović. Nije mogao bježati zbog ranjenosti noge, pa su ga partizani ubili. I Ivana Trlakovića ubili su pred nama u Slatini, dok su ga prije toga svezali žicom. Krenuli smo prema Papuku, kroz pravoslavna sela. Mladićima koji su išli ispred nas jedna baba pravoslavka govori: 'Udrite ih, pa im se tako osvetite.' S nama je bio i neki Pero Krištić. Nakon što je čuo babine riječi, uze neku letvu od plota, udari je odrubivši joj glavu. Usput su nam Srbi prodavali zatrovanu hranu i mlijeko.»
U POŽEŠKOM LOGORU
«Dok smo išli smo prema Požegi, pred nas su došli seljaci s punim korpama hrane. Međutim tu nam hranu partizani nisu dopustili unijeti u požeški logor, gdje nas se sakupilo više od pedeset tisuća. Tu smo se zadržali oko mjesec dana i za to vrijeme spavali u njemačkim logorima. Hrana je kuhana u kazanima u kojima nikada nije provrela, pa smo je morali jesti sirovu. Nakon ručka pozvani smo u vojarnu, gdje su nas rasporedili na poslove po strukama. Dok smo ribali kazane partizanski nam časnici, psuju majku ustašku i udaraju kundacima pušaka. Stražari i ispitivači neprestano se mijenjaju. Jedan od stražara dao nam je polovicu kruha. S nama je bio i kolar Hamza Karas iz Blažuja, koji je popravljao kola. Navečer smo se vraćali u logor, koji je bio opasan bodljikavom žicom do koje su dolazili civili. Davali smo im cedulje s porukama, da ih pošalju našim kućama, dok su nam donosili i nešto hrane.
Upravitelj logora bio je Šeren iz Mostara. Nakon nekoliko dana amnestirali su nas, davši nam neke papire da ih pošaljemo u svoje općine. Na taj su nam način dali mogućnost puštanja kući ili dosluženja vojnoga roka, ukoliko bi netko za nas garantirao. Za našu skupinu garantirao je partizan pravoslavac Vlado Duvnjak iz Donjega Malovana s kojim je Mile Jakić bio kum. Rekao je da iz logora istupe: Koljani, Stipanjićani, Omerovićani i Prisojani. Među nama je bilo domobrana, ustaša i ostalih, a dali su nam i tri vreće kruha. Sutradan su nas rasporedili po godinama stupanja u vojsku. Onima koji su u vojsku stupili 1941. i 1942. rekli su da idu kući, a ustvari su ih odvezli i bacali u Jazovku.»
ISPITIVANJE U SARAJEVSKOM ISTRAŽNOM LOGORU
«Nakon postrojavanja nas koji smo ostali, jedne su poslali u Bjelovar, a druge za Sarajevo u partizansku vojsku. Prema Sarajevu smo krenuli preko Slavonskoga i Bosanskoga Broda. U Bosanskom Brodu ukrcali su nas u vagone, dok nam je narod dobacivao nešto hrane. Nakon dolaska u Sarajevo, smjestili su nas u Filipovića logor i tu nas ispitivali u prostoriji s tri stola. Ispitivao nas je neki čovjek sa štakama, kojega sam ranio dok smo bili u zasjedi na mostu iznad Konjica. Kod ispitivanja nas pita o mjestu služenja vojske i nazivu postrojbe. Svatko nešto izmišlja da je u to vrijeme bio kuhar, časnički pomoćnik, dok nitko ne priznaje da je pucao. Pita nas: 'A tko je onda na nas tada pucao?' Oko nas hodaju živčani polu-ludi, gledajući ima li na nama nekih vojnih obilježja.
Dok je mene ispitivao, govorio sam mu istinu. Na upit: 'U kojoj si postrojbi služio?', odgovorih: 'U Drugom gardijskom zdrugu.' Na to mi veli: 'Kuda ćeš tamo, oni su nam najviše zadavali muke, više od ustaša i Nijemaca?' Pita me: 'Jesi li bio časnik?' 'Ne.' 'Što si nosio od oružja?' 'Šarac.' 'Koliko si pobio partizana?' 'Što ja znam.' 'Gdje si bio u borbi?' 'Tu i tu.' 'A jesi li na mostu, bio u mrtvoj straži?' 'Jesam.' A on kaže: 'Sto ti Bo...., vidi moje noge od tada.' Pomislih da sam gotov. Navečer k nama dolazi jedan vodnik s upitom: 'Tko je Ilija Grgić?' Za to vrijeme čuje se pucnjava iznad logora, strijeljaju i ubijaju, a ja pomišljam: 'Sad sam gotov. Ne mogu im izmaknuti.' Međutim odredili su me u vojarnu, gdje su se nalazili oficiri i moj ispitivač sa štakama. Vodnik koji me dopratio, predaje raport riječima: 'Doveo sam vam Iliju Grgića.' Kapetan kaže: 'O svemu što sam ga do sada ispitivao, ovaj mi je rekao istinu.' Kapetan me pred svima upita: 'Hoćeš li biti vjeran drugu Titu i našoj vojsci?' Odgovaram: 'Hoću', nakon čega sam tu ostao još tri dana pa su me rasporedili u Majevačku brigadu, odakle smo otišli na Romaniju. Uzeli su našu, a dali nam lošiju odjeću.»
DO 1947. GODINE U AKCIJI «ČIŠĆENJA» ČETNIKA
«Po Romaniji smo hvatali četnike, kojih je bilo koliko ti Bog hoće. Komandir naše brigade bio je neki Crnogorac, dok su pomoćnici bili Bubalo iz Dervente i Marija iz Sarajeva. Hrana je bila vrlo loša. Davali su nam neki crvljivi grašak, koji se mogao jesti jedino noću, kada ga nismo vidjeli. Za vrijeme boravka na Romaniji do veljače, bili smo bosi. S nama je tu bio Slavko Tadić, čiji su 'Brkići' stričevići, a koji je bio vrlo loš čovjek. Ostao je živjeti u Bosni oko Zenice, gdje se oženio i nikada nije dolazio kući u svoj kraj.
Dojavljeno nam je da se 1.700 četnika iz istočne Bosne prebacuje prema zapadu, nakon čega smo ih krenuli hvatati po snijegu. Tu su mi se smrznule noge, pa sam ih morao zavijati mješinama od janjaca. Dočekali smo četnike i do nogu ih potukli. Neke od njih smo i zarobili, dok je borba trajala od jutra do tri sata poslije podne.
Nakon toga obukli su nas kao pravu vojsku. U akcijama borbi s četnicima sve do 1947. godine obišao sam Zelengoru, Sutjesku, istočnu Hercegovinu, sjevernu Bosnu i Crnu Goru. Tada sam demobiliziran i došao kući. Kasnije sam radio u Mostaru, Crnoj Gori i Slavoniji i kod kuće se bavio poljoprivredom, a nisam imao problema s tadašnjom komunističkom vlašću što sam bio u hrvatskoj vojsci. Sa suprugom Janjom s kojom sam se vjenčao 1951. godine, živio sam u rodnom duvanjskom Eminovu Selu, a poslije njene smrti ostao sam sâm što nije lako»
Pišu: Mate Tadić & Želimir Crnogorac
(čitanja 2443) |
