Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana

              Draga moja Mare, svatko dolijeće preko oceana, nama ovdje na par dana, samo tebe neba, lastavice moja, a proljeće je. Kišno, ali i kiši se treba radovati, jer poslije mora doći sunce, kao što je poslije tuge bistrija duša, a poslije plača obično slijedi smijeh. Sjećaš li se kako su nas naše majke tješile, kada bismo, a često jesmo, plakale bez razloga: „Samo ti plači, manje ćeš pišat!“, što nisam razumjela ni tada, ni danas, a ipak sam djeci to ponavljala, a evo sada i unucima. Trebalo bi govoriti:“Samo se ti isplači, slađe ćeš se smijati!“. Počela sam ti pismo ovim malo veselijim uvodom, kako bih te pripremila za jedno teže pismo. Naime, nakon vašega Busha, ovih nas je dana posjetio i vaš ( vaš je tko god dolijeće preko oceana) Richard Holbrook. Prvi sam put čula za njega početkom devedesetih, kad mi je naš Željko Ivić ( je, to je onaj pametni iz našeg mjesta, svojedobno najmlađi član Mense) kazao kako dijeli radni stol u banci na Wool Streetu s gospodinom tog imena, ne znajući tada kako će upravo on krojiti našu sudbinu i preoravati našu zemlju. Taj gospodin Holbrook je prošloga vikenda bio kod nas, navodno snima neki dokumentarac s novinarkom Christian Amanpur, koja je bila ratna izvjestiteljica CNN s ovih prostora. S novinarkom sam se susrela nekoliko puta tijekom rata, ali sa spomenutim gospodinom jok! Nećeš vjerovati, iako je on imao vremena sresti se i razgovarati s mnogim ovdašnjim vlastodršcima, ja nisam imala vremena razgovarati s njim! Bolje je, zna Bog što radi, jer bih sigurno, da sam ga srela, mnogo sagriješila, a ne bih mu mogla reći ono što mi je na duši. Dobro sam ja razumjela što je on govorio, ali  moj engleski nije toliko dobar da bi on razumio što mu pišem. Možda bi što mu pišem, ali ne bi znao što osjećam. Zato ti, Mare draga, šaljem ovo pismo za njega, ti ćeš ga bolje prevesti, jer možeš prevesti i moja osjećanja dok ovo pišem. I molim te uruči mu ga što prije.
                „Gospodine Holbrooke, kako možete tvrditi da nama u B i H dobro stoji luđačka košulja, kako je našu odjeću nazvao vaš kolega, a koju ste vi skrojili u Daytonu prije 13 godina. Već tada nam nije odgovarao ni kroj, a ni šare po njoj, ali nije bila krvava, pa ste nas nagovorili obući je.
Svaki dan, a da ne govorimo mjesece i godine, bivala nam je tješnja, nelagodno smo se osjećali u njoj, ali znate da ta košulja, ne slučajno, ima kopčanje na leđima, a nama su ruke vezane, pa je nismo uspjeli zbaciti, svući. Nije da nismo pokušavali, ali vi i vaši suradnici u kreiranju takve košulje, sprječavali ste nas u tomu, čak kažnjavali i samu pomisao na to.
U ovih trinaest godina i sami ste spoznali koliko nam je tijesna, a sada ste došli, kao tvorac ove nesretne zemlje, snimiti film o svomu životnom djelu. Zadovoljni?
Naravno da jeste, jer nitko od onih koji žive na ovomu i u ovomu što ste vi stvorili nije zadovoljan, a vaša moć i sreća su obrnuto proporcionalni zadovoljstvu ovdašnjih stanovnika. Zato i tvrdite da je košulja koju ste nam navukli još uvijek moderna i da je moramo nositi-nosite se bez traga!
Usput ste nam, onako zabave radi, još malo pojačali i bijele ovratnike, bez njih ne može!
Primijetili ste da su šavovi na toj vašoj tvorevini malo popustili, pa preporučujete da se stegnu, da ne bi došlo do pucanja. I rukavi su nam okračali-a vi kažete kako stiže ljeto pa ne smeta da neki ostanu i kratkih rukava, važno je da imaju ruke koje mogu dizati kad vama i vašim, a može i našim, namještenicima zatreba. Steže nas malo i oko vrata, ali, mislite vi, vrijedi malo i pretrpjeti za imati glavu, što bismo inače saginjali, čime bismo klimali na svaki mig vlastodržaca-prvo vaših, pa onda naših!
Eto, gospodine Holbrook, vi i dalje snimajte filmove i dolazite-vraćajte se na mjesta-pogodna za kreatore svake vrste. I dakako, očekujte nagrade, jer vi ste tvorac remek djela, nedodirljivog i nepromjenjivog za sva vremena. Greška je, naravno, u nama, u ljudima kojima ste darovali to djelo, jer oni ne prepoznaju njegovu vrijednost, ljepotu i  ne znaju uživati u njemu!“
            Draga Mare, nađi načina pa osobno predaj pismo dotičnom gospodinu i još mu reci-znaš ti dobro što! Ne, nemoj mu ništa reći, samo mu zagangaj, ali onu gangu koju smo mi zvali američkom, znaš ono“Kupala se voda u bunaru, dođe dragi prokinu je ciglom“ ili „Legla krava u jasle da spava, pokrila se po plavim očima“. Ti njemu zapjevaj:“Na košulji pucaju šavovi, dođi dragi pa mi je skroz skini, ne dopusti da to nedrag čini, oj…“. Ako ne možeš ovo prevesti na engleski, a ti udri po naški, pa ako, ako…
Što god manje ja želim pisati o politici, to mi se ona, poglavito ova visoka, sve više petlja u moj mali, obični Život. Ali, Mare, nema te politike, ni političara, da bi u meni ubili optimizam, ugasili sjaj u mojim očima i zaledili osmjeh. Političari budu i prođu, bez srca i milosti, kod njih krv mili po kapilarama, pa za njima ostaju, uglavnom, smrdljivi  tragovi. U malog čovjeka, u velikom srcu, bukti ljubav koja tjera krv na veselo žuborenje venama, na cvrkutanje u kapilarama.
Draga moja Mare, zastani i osluhni taj žubor i cvrkut, ako ih ne čuješ, sjedni i razmisli!
Voli te tvoja Anđa.  
 
 

Komentari (0)