|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Draga moja Mare, evo
ovi vaši preko oceana baš navalili kod nas, te predsjednik, te Holbrook, te veleposlanik,
ja ne znam na što će ovo izaći, ali na dobro ne miriše! Zato im se nisam ni
primakla, jer znaš mene: sve mi ljepše miriše od politike i političara. U
proljeće posebice-vonjaju mi na ustajalost, brinu se oni za nas kao za lanjski
snijeg, a može i ovogodišnji, svejedno ga nije bilo. A i što bi oni kada se ne
brinu ni ovi koji žive na našoj grbači:birali smo ih-jesmo, ali da nas slušaju
( da nam budu sluge!), jer ih mi plaćamo. Oni, Bog te sačuvao, čim dobiju
mandat pretvore se u gospodare robova-šuša i rulja, čiji je posao samo raditi i
njima se klanjati! Ne blejite šuše, šutite dok vas strižemo, poručuju naši
faraoni. Opijeni, ne znaju oni, a trebali bi znati: neće ići, ili neće toliko
dugo koliko oni zamišljaju uljuljani u svoje fotelje i zaljubljeni u svoju
sliku u zrcalu, s nosom u oblacima. Ni robovlasnici nisu dopuštali sebi takav
luksuz kakav ovi naši-pedeset šuša radi za jednoga i to mu je malo. Ma takvima
će biti malo i crne zemlje, jer oni uzimaju i kradom „ispod žita“, ali sve se
sazna. Vidi Bog, ako ne vidi narod i nekako uredi da se lopovluk otkrije, ne
čekajući da nesretnik pokuca Svetom Petru na vrata.
Ne mare oni, draga moja Mare, za
onu da „nema sirotinje ne bi ni Sunce grijalo“, pa kad već govorim o kucanju na
ona gori vrata, sjetim se da Bog nikada sirotinju ne ostavlja bez utjehe i
nade, samo treba vjerovati. A ja se jesam uvjerila ( što sve nisam u Životu
iskusila!) kada su mi sva vrata bila zatvorena, otvorio mi se prozor dovoljno da iziđem na
zrak, ili je bio odškrinut da se ne ugušim. Božje davanje ili providnost,
nazovi to kako hoćeš, ali izlaz uvijek postoji. Za ove robovlasnike ne znam
hoće li biti spasa kada se nebo zatvori nad njima, iako razmišljam kako bi šuše
i robovi trebali prestati radit za njih, po cijenu optužbe za kršenje zakona,
za građanski neposluh. Ništa ne rade, pa neka, ali vrijeđati hranitelje, to je
ipak previše i za ovu našu jadnu demokraciju. Treba im zapjevat:“Opijaj se,
nisi ga zaliva, ja sam kopa, ti si namigiva“ i dodati da je tomu kraj, da tako
više neće ići!
Na što ti sve mene Mare nećeš
navesti-pisati o političarima zadnje je što želim, ali tebe to najviše zanima.
Briga tebe što ja ne volim ništa raditi tajno, niti da drugi to čine, sve mora
biti transparentno ( tako sada svi govore, iako mnogi teško izgovaraju!) u
politici, dakako.
Nisi valjda pomislila
kako sam se odrekla slatkih tajni. Nikada, iako sam na UN dijeti i slatko mogu
jesti u malim količinama, što mi je mnogo lakše podnijeti nego jesti voće svaki
dan. Da je barem zabranjeno, e to mi je bilo slatko i još uvijek jest! Sve
brane i zabrane sam voljela rušiti, uvijek sam voljela izazove. Ovo ti pišem
jer sam se našla u neobranom grožđu: poznat i drag Netko mi je povjerio tajne,
ne mračne, ali teške, i onda me ostavio samu sa svojim tajnama-gorkim travama,
a uz to mi dao ključ cvjetnih livada i otvorio srce ispleteno mrežama. Što mi
je činiti, ne znam draga Mare, krenuti u taj čarobni labirint i tražiti izlaz
ili zastati na pragu pa samo gledati. Volim izazove, znaš mene, ali godine čine
svoje pa se bojim ove zvonjave u glavi i odjeka u srcu.
Ne može se sunce
dlanom pokriti, niti ljubav sakriti, ona zrcali iz naših zjenica i ne trebaju
druga ogledala. Sada vidiš da ja imam većih briga od dočekivanja tvojih
veleposlanika, koji nam nešto daju, a onda na sva zvona udaraju-dok nama ne
izađe na nos. Oni ti dođu kao naši užinari, baš je sada vrijeme od njih.
Počeo je blagoslov
polja-mise po našim grobljima. Odmah se tebi uzdahne, a zazubice počnu rasti.
Je, Mare, još uvijek je običaj svratiti rodbini i prijateljima na užinu poslije
mise. Da ti bude lakše, već sam rekla da sam na dijeti, ali milina je vidjeti
na stolu jela koja ti voliš: domaći pršut i sir za predjelo, pa janjetina ispod
peke glavna za glavno jelo, pa pite od svega i svačega: mesa, sira, zelja,
tikve, krumpira…
Sve je to meni
zabranjeno jesti, ali, za razliku od tebe, mogu- oči napariti. Jer, meni baš
nedjeljom voćni dan pa jedem samo svježe voće, pa nakon toga trčim do
zabranjenog, jer moram se kretati i trošiti kalorije. Ako Bog da pa dođeš na
ljeto, o Gospojini, nećeš me poznati-Twiggy, Twiggy, a naša generacija zna o
komu i o čemu govorim!
Draga Mare, ja se
tebi o svemu napisah, a ti meni sve kažeš u dvije rečenice. Kod vas, pišeš,
ništa zanimljivo. Znam-bogati nemaju duha, a ni sluha, često plaču, a rijetko
pjevaju. Zato imaju dolara, pa Mare, nije da pitam, ali i meni je vrijeme
dragocjeno, a ja ga provodim pišući tebi. Sve ima svoju cijenu, osim našeg
prijateljstva i gange:“Ljubim cvijeće koje kazat neće, mamin maza ljubio pa
kaza“! Znam da nećeš otkriti moju tajnu, a tebe volim javno. Tvoja Anđa.
(čitanja 2011) |
