|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Draga Mare, pišem ti
ovo iz metropole gdje sam došla proslaviti Praznik rada, jer se u našem
zavičaju više ne radi nego radi, a nekako je sramota proslavljati dan nerada.
Ruku na srce, ima ih koji i rade, ali ne primaju plaću, a više je onih koji ne
rade ( mislim na one koji se vode kao zaposlenici-dužnosnici), a bome primaju
podobre plaće. Puno je još varijacija na tu temu, ali tko će sve poravnat, a
nije se ni rodio tko je svakomu ugodio. Kako se malo radi, tako se malo i
slavi-nema više kod nas ni sindikata, ni budnica ni uranaka. Ti si to voljela i
uvijek se na Praznik rada budila prije sunca kako bi čula i vidjela glazbenike koji su budili građane. Ja sam ti
još uvijek, kako si mi ti tepala, seljanka, jer se nikako nisam navikla na
limenu glazbu, a i najslađe spavam pred izlazak sunca. Tada jedino i spavam,
jer s proljeća me mori nesanica, ne daj Bože da je od nečiste savjesti, znaš
mene-mogla bih, a opet neću, prva uzeti kamen. Jedini moj porok je ljubav,
ljubav koju dijelim svuda i darujem svima, posebice nekima, a ne tražim ništa
zauzvrat. Ne tražim, ali od ovih „ nekih posebice“ ljubav mi je uzvraćena.
O ljubavi ti mogu i kasnije, jer za
nju i o njoj nikad nije kasno. Odlučila sam ti pisati o lijepim pojavama u našem
zavičaju. To objektivno sagledaš tek kad se malo odmakneš, ali ovomu se ni u
snu nisam nadala. Pred nama je izborna godina i , nećeš vjerovati, svijetla
budućnost-ni mi ni naši potomci nećemo morati ništa raditi! Kako? Eto tako,
draga Mare, što je došlo vrijeme da ćemo moći živjeti samo od zraka i vode! Je,
baš od toga od čega su godinama svi ovdje govorili da se ne može živjeti. A
moći će, i to uskoro!
Dođe vrijeme, draga
moja, da se i ja pozovem na filozofiju, koju sam, za razliku od tebe, uvijek
voljela, a nisam imala Bog zna kakve koristi od toga. Sjetila sam se onih
grčkih filozofa koji su prapočela nalazili u zraku, ili zemlji, vodi ili vatri,
a onaj Empedoklo sa Sicilije, koji je živio 500 godina prije Krista, tvrdio je
da prirodu čine sva četiri elementa: i zrak, i voda, i zemlja i vatra, te da
sve egzistira njihovim suprotnostima ili prožimanjima. To sam slabo upamtila,
važnije mi je bila njegova tvrdnja da postoje samo dva osjećanja: ljubav i
mržnja-prva sve spaja, a druga razdvaja.
Sad čitaj polako i glasno: na
našim gradinama već se montiraju vjetroelektrane, a na našim rijekama uskoro će
niknuti hidro elekrane. Ne jedna, ne dvije, nego mnogo njih, cijeli parkovi
vjetroelekrana na brdima oko cijeloga zavičaja, a našim rijekama neće više teći
samo vodena, nego i električna struja. Jedva čekam vidjeti kako se zauzdava
vjetar i presijecaju riječna korita. Znam da znaš, ali da ti ponovim: vjetar je
strujanje zraka, u nas je to bura, a rijekama teče voda, čista kao suza i samo
je treba malo ukrotiti branama i eto ti struje do mile volje. Vjetar će na našim
gradinama ( i onim gradinama ljubavi) biti zauzdan vjetrenjačama i eto ti i tu
struje. Ti koji naprave te vjetrenjače i hidro elektrane će prodavati struju, a
mi ćemo, svi iz mjesta, dobivati toliku lovu od koncesija na našu zemlju, zrak
i vodu, da nećemo trebati ništa raditi. Samo se izležavati na obalama rijeka, a
kada nam dosadi žubor vode i kloparanje centrale, popnemo se na gradine i
rashladimo pod vjerenjačama, kao pod lepezama. A novac samo sipa, gdje god da
smo.
Je li ti sad jasno kako je došlo
vrijeme da živimo od zraka i vode. Hvala filozofima, a i ovim našim što će
proizvodit struju od tih počela. Pa vidiš da nam je Bog podario prirodu, a
uskratio nas na pameti. Što misliš da živimo u pustinji, bez vode, ili u
Slavoniji, bez gradina? Tada bi morali biti pametni, pa preživjeti. Zna Bog što
je za koga i hvala mu na daru-zraku i vodi, neka drugi pametuju, ali nama plate
koncesiju! Je li pošteno, je. Za koju godini, draga Mare, ja ću zarađivati
ležeći-ispod vjetrenjače i na obali, pa ću ti se moći odužiti. Znam da se
ljutiš kada spominjem dug, jer ja tebi, reći ćeš, ništa ne dugujem, osim
pisanja. Dobro, onda, zaslužila si malo humora: podsjetit ću te na jednu zgodu
iz škole, a vezan je za struju. Sjećaš se kada je Antišu učiteljica pitala da
joj kaže sve što zna o Nikoli Tesli. Rječit kakav je bio ( vidjelo se i tada da
mu je politika sudbina!) počeo on o teškom Teslinom djetinjstvu u Lici, kako je
čuvao krave i sve oko toga, ali se nikako sjetiti što je izmislio, po čemu je
poznat. Ti mu šapćeš po žarulji, a on, sav sretan: „Tesla je poznat po tome što
je izmislio ime Šarulja, šarenoj kravi, po čemu su sve šarene krave kasnije
dobile ime“!
Vidim te kako se smiješ, a ja ti više
ne mogu pisati jer nisam u svojoj kući, žurim u šumu na proslavu, a gdje bih ja
drugo kad volim prirodu, a društvo mi je ostalo u zavičaju. Istekla mom
honorarcu koncesija na mene i neću mu je
produljit, zagangala sam mu: „Došlo doba, bećaru garavi, da te moje srce
zaboravi“! Mare, tebi neću zaboraviti.
Tvoja
Anđa
 (čitanja 1763) |