Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana

          Draga Mare, pišem ti ovo iz metropole gdje sam došla proslaviti Praznik rada, jer se u našem zavičaju više ne radi nego radi, a nekako je sramota proslavljati dan nerada. Ruku na srce, ima ih koji i rade, ali ne primaju plaću, a više je onih koji ne rade ( mislim na one koji se vode kao zaposlenici-dužnosnici), a bome primaju podobre plaće. Puno je još varijacija na tu temu, ali tko će sve poravnat, a nije se ni rodio tko je svakomu ugodio. Kako se malo radi, tako se malo i slavi-nema više kod nas ni sindikata, ni budnica ni uranaka. Ti si to voljela i uvijek se na Praznik rada budila prije sunca kako bi čula i vidjela  glazbenike koji su budili građane. Ja sam ti još uvijek, kako si mi ti tepala, seljanka, jer se nikako nisam navikla na limenu glazbu, a i najslađe spavam pred izlazak sunca. Tada jedino i spavam, jer s proljeća me mori nesanica, ne daj Bože da je od nečiste savjesti, znaš mene-mogla bih, a opet neću, prva uzeti kamen. Jedini moj porok je ljubav, ljubav koju dijelim svuda i darujem svima, posebice nekima, a ne tražim ništa zauzvrat. Ne tražim, ali od ovih „ nekih posebice“ ljubav mi je uzvraćena.

          O ljubavi ti mogu i kasnije, jer za nju i o njoj nikad nije kasno. Odlučila sam ti pisati o lijepim pojavama u našem zavičaju. To objektivno sagledaš tek kad se malo odmakneš, ali ovomu se ni u snu nisam nadala. Pred nama je izborna godina i , nećeš vjerovati, svijetla budućnost-ni mi ni naši potomci nećemo morati ništa raditi! Kako? Eto tako, draga Mare, što je došlo vrijeme da ćemo moći živjeti samo od zraka i vode! Je, baš od toga od čega su godinama svi ovdje govorili da se ne može živjeti. A moći će, i to uskoro!

Dođe vrijeme, draga moja, da se i ja pozovem na filozofiju, koju sam, za razliku od tebe, uvijek voljela, a nisam imala Bog zna kakve koristi od toga. Sjetila sam se onih grčkih filozofa koji su prapočela nalazili u zraku, ili zemlji, vodi ili vatri, a onaj Empedoklo sa Sicilije, koji je živio 500 godina prije Krista, tvrdio je da prirodu čine sva četiri elementa: i zrak, i voda, i zemlja i vatra, te da sve egzistira njihovim suprotnostima ili prožimanjima. To sam slabo upamtila, važnije mi je bila njegova tvrdnja da postoje samo dva osjećanja: ljubav i mržnja-prva sve spaja, a druga razdvaja.

             Sad čitaj polako i glasno: na našim gradinama već se montiraju vjetroelektrane, a na našim rijekama uskoro će niknuti hidro elekrane. Ne jedna, ne dvije, nego mnogo njih, cijeli parkovi vjetroelekrana na brdima oko cijeloga zavičaja, a našim rijekama neće više teći samo vodena, nego i električna struja. Jedva čekam vidjeti kako se zauzdava vjetar i presijecaju riječna korita. Znam da znaš, ali da ti ponovim: vjetar je strujanje zraka, u nas je to bura, a rijekama teče voda, čista kao suza i samo je treba malo ukrotiti branama i eto ti struje do mile volje. Vjetar će na našim gradinama ( i onim gradinama ljubavi) biti zauzdan vjetrenjačama i eto ti i tu struje. Ti koji naprave te vjetrenjače i hidro elektrane će prodavati struju, a mi ćemo, svi iz mjesta, dobivati toliku lovu od koncesija na našu zemlju, zrak i vodu, da nećemo trebati ništa raditi. Samo se izležavati na obalama rijeka, a kada nam dosadi žubor vode i kloparanje centrale, popnemo se na gradine i rashladimo pod vjerenjačama, kao pod lepezama. A novac samo sipa, gdje god da smo.

         Je li ti sad jasno kako je došlo vrijeme da živimo od zraka i vode. Hvala filozofima, a i ovim našim što će proizvodit struju od tih počela. Pa vidiš da nam je Bog podario prirodu, a uskratio nas na pameti. Što misliš da živimo u pustinji, bez vode, ili u Slavoniji, bez gradina? Tada bi morali biti pametni, pa preživjeti. Zna Bog što je za koga i hvala mu na daru-zraku i vodi, neka drugi pametuju, ali nama plate koncesiju! Je li pošteno, je. Za koju godini, draga Mare, ja ću zarađivati ležeći-ispod vjetrenjače i na obali, pa ću ti se moći odužiti. Znam da se ljutiš kada spominjem dug, jer ja tebi, reći ćeš, ništa ne dugujem, osim pisanja. Dobro, onda, zaslužila si malo humora: podsjetit ću te na jednu zgodu iz škole, a vezan je za struju. Sjećaš se kada je Antišu učiteljica pitala da joj kaže sve što zna o Nikoli Tesli. Rječit kakav je bio ( vidjelo se i tada da mu je politika sudbina!) počeo on o teškom Teslinom djetinjstvu u Lici, kako je čuvao krave i sve oko toga, ali se nikako sjetiti što je izmislio, po čemu je poznat. Ti mu šapćeš po žarulji, a on, sav sretan: „Tesla je poznat po tome što je izmislio ime Šarulja, šarenoj kravi, po čemu su sve šarene krave kasnije dobile ime“!

        Vidim te kako se smiješ, a ja ti više ne mogu pisati jer nisam u svojoj kući, žurim u šumu na proslavu, a gdje bih ja drugo kad volim prirodu, a društvo mi je ostalo u zavičaju. Istekla mom honorarcu  koncesija na mene i neću mu je produljit, zagangala sam mu: „Došlo doba, bećaru garavi, da te moje srce zaboravi“! Mare, tebi neću zaboraviti.

                                                                                                                      Tvoja Anđa

Komentari (0)