Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Zora je rosom prekrila tragove, jedne skrivene ljubavi u proljeće, draga moja Mare, vidiš kako sam ti pjesnički raspoložena i raspjevana, kao da mi je dvadeset godine, a ne- uh, neću otkriti, i to zbog tebe, jer smo vršnjakinje. Meni je svejedno, mlada si onoliko koliko se osjećaš, a ja sam po osjećanjima još gimnazijalka:zaljubljena i zaigrana, a moji sinovi kažu da mi je i more do koljena, pa i jest jer sam voljena. Ili mi se samo čini, a s novom ljubavi nikad nisi siguran, pogotovo ako dođe s proljećem.

Što je bilo s mojim honorarcem-godine su učinile svoje, a on ništa nije činio godinama usprkos. A trebao je! Manje raditi, a više uživati, kao ptice nebeske, kako svake nedjelje sada slušam na svetim misama na groblju: niti siju niti žanju, a stalno pjevaju. Neke i umirući, pa možda je moj honorarac odlučio sa mnom završiti slavujevim pjevom, barem što se ljubavi tiče, ne daj Bože da mu se štogod dogodi, ma ja bih vene rezala, kad bih se zezala, haha.

Ne znam, Mare, što je sa mnom, hoću ti normalno pisati, ali sve ode na poeziju, na rimu, tako meni dođe kad zima prođe, a proljeće me zapljusne. Znam ja što ću, malo ću ti o tvojoj politici, a tu nema poetike. Sve sirovo i surovo, ništa pozitivno. Lažem: pozitivna je temperatura, čak do dvadeset stupnjeva u hladu, tko može do hlada doći i u njemu uživati. Pozitivan je i gravi test Ruškine kćerke, nema veze što nije udata, važno je imati svoje dijete, ima još puno toga pozitivnog, a sve negativno da te Bog sačuva, znaš ono- pozitivni nalazi na najgore bolesti. Dobro kod starih osoba, oni su „vik izvili, kruh izili“, ali sve je više mladih, a bolesnih. Uzroci se još ne znaju, a nitko se i ne zamara time. Je li nas u ratu netko zemlju obogatio osiromašenim uranom, jedemo li nezdravu hranu, onu GMO, meso kloniranih životinja, pijemo li zatrovanu vodu ili smo jednostavno izgubili imunitet, uglavnom, nismo zdravi. A naši političari su, osim svega toga, još i udareni po glavu i to, znaš kako se nekad govorilo, mokrom čarapom. Kad vidim, čujem i osjećam što rade, ili bolje reći što propuštaju uraditi, pomislim da će prije deva proći kroz našu zemlju, nego auto put, oko čije se trase i izgradnje dogovaraju već sto godina. Svaki bi moćnik auto put kroz svoje selo i ispred svoje kuće, i taman se tako ovi na vrhu dogovore, ono im prođe mandat, a strojevi se ne upale. Prije će deva proći kroz našu zemlju, nego što će ona biti slobodna, samostalna, samoodrživa, cjelovita, riječju-normalna. Bez stranih upravitelja, bez nametnutog ustava, nego sa svojim, usuglašenim, u kojemu neće biti potrebe za zaštitom vitalnog nacionalnog interesa. Prije će deva proći , neopazice, ispod našeg prozora, nego mi proceduru za ulazak u Europsku uniju. Jer, netko može dovesti kod nas cirkus sa životinjama, pa će deva prije proći kroz naše gradove, nego što budu čisti od otpada svake vrste. E, devo, devo, ne prolazi, ne gledaj naš cirkus, niti ćemo mi gledati tebe! Eto, Mare moja, kako ja vidim ovu našu zemlju, bogatu prirodnim ljepotama, a društvenim sramotama. Što ću, kad rima i u politici mjesta ima, i to je jedino što štima. A himna? E, draga moja, ne pitaj, opet će prije deva…Nalet bilo i ovu devu, što me ne pusti na miru! Ma neka se ona provlači kroz ušicu igle, i neka se bogataši bore za raj nebeski-uzalud ima trud. Baš kao što ja tebe godinama uzalud molim da me ne pitaš o političkom stanju kod nas, o političarima, jer mi se odmah povraća, a nemam što, jer sam, pisala sam ti, na dijeti. A sita njih-političara.

Zato sam uvijek gladna šetnje kroz netaknutu prirodu, pa sam jutros, draga moja, krenula preko Ukosa u Roško Polje. Znaš ti dobro gdje je to, a ako drugi ne znaju, žalim ih! Odmah ćeš se sjetiti naših hodočašća Svetom Ivanu, naših prvih skrivenih pogleda i strepnji, želja i nada, prvih šetnji s mladićima poslije mise, naših povrataka preko brda kući, s rukom u ruci, u sumrak preko Midene i Pećinovca. Ruke se znoje, a srca lupaju kao crkvena zvona, samo što ih ne čuju tuđe uši, planinsku stazu osvjetljavao je sjaj iz naših očiju. Svega sam se toga danas sjetila dok sam klečala pred kipom Svetoga Ivana, u Roškom groblju, gdje će se ovoga ljeta, na Ivanjdan, sjatiti Rožani sa svih strana svijeta i barem na jedan dan osjetiti miris rodnoga kraja i oživjeti uspomene. Kao kod mene danas, a ne sretoh nikoga spremnog podijeliti sa mnom sjećanja. Zato pišem tebi, a molila sam i Sv. Ivana da te takne u srce i da i ti doletiš preko oceana za taj dan. Znam da nisi Roškulja, a nisam ni ja, ali stavi ruku na srce pa priznaj da su nam Rožani bili dobri i dragi momci. Ne zadugo, jer su iselili i po bijelom se svijetu naselili. Kao i ti Mare, a ja ostadoh podsjećati sve vas na drage uspomene i na pjesme koje se ne zaboravljaju:“Roško Polje i Ivane Sveti, u tebi je tko će me uzeti“! Vremena prolaze, a pjesme ostaju, pa ostaj zdravo i ti meni Mare!

Tvoja Anđa.

Komentari (0)