Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana

Prošetam, ponekad, u tiha predvečerja, draga moja Mare, do naših zelenih i, u ova doba, cvjetnih predgrađa. Topola uz put više nema, sve posjekli dušmani drveća, sve je sada pod betonom i nitko se tih gordih stabala i ne sjeća. Ne mogu ni ja prepoznati mjesta gdje je nekada bila svaka treća topola, kod kojih smo se ljubili s draganima. Sjeti se, svaka treća je bila moja i Ivanova, a svaka četvrta tvoja i Marinova. Kad bismo se umorili od brojanja, treća i četvrta bila nam je svaka topola. Želim ti  malo stihovima uljepšati početak pisma, ali kad počnem ovako pisati odmah se sjetim Cesarićeve Balade iz predgrađa, osjećam da maj miriše i da bi netko trebao proći predgrađem ispod petrolejske lampe ili alejom topola, ali ni njih, ni njega- nema više!

           Eto, draga Mare, malo sam si dala oduška poetesi u meni, a u stvari, želim ti pisati o jednom mom projektu-predgrađu svijeta! Nemoj se smijati, to je globalni projekt, globalizacija je sada u trendu, a ja čula kako u tim vašim Amerikama, tamo preko oceana, ljudi iz velegradova masovno bježe u predgrađa. Ono: kućica u cvijeću, trava oko nje, potok žubori…Nema gradske strke, nema ispušnih plinova, buke vozila, diskoteka, turbofolka ( ima li to u vas?), nema televizije i slično. Čujem da se placevi u tim mirnim predgrađima plaćaju po zlato. Zlato moje, ti znaš da toga kod nas ne manjka, pa se čudim kako tebi, ekonomistici i menadžerici svjetskog glasa, nije palo na pamet prodavati naše zemljište  tim bogatim malograđanima, tim što hoće u male gradove i sela. Znaš li ti, Mare, da su naša sela, a sva su ona svjetska predgrađa, gotovo pusta. A čudesa od prirode-sve spomenik ljepote do spomenika miline! Ima i spomena na društvo kakvo je nekada bilo: u čitavom našem selu 10 duša, starih, koji su, zaista, živi svjedoci da je ovdje nekada bilo ljudsko naselja. A sjeti se, kada smo mi otišle iz sela prije četrdesetak godina, u našoj kući ostalo je 27 članova domaćinstva, a takvih je obitelji u selu bilo petnaestak. A sve naše Podvornice, Poputnjače, Manduše, Uža i Kišuše ostale su iste, ravne i prostrane, ali u korov zarasle.

           Podsjetit ću te sada na priču našega djeda Tome, pokoj mu duši, koji bi, čim bi se livade počele kositi ispričao priču o Radoševoj nevjesti, mladi, kako kod nas zovu tek udate žene. Tu bi priču djed počeo pjesmom, guslarskom:“Boga moli Radoševa mlada, ne daj Bože lita bez diteta, kolike su Manduše i Uža, kako ću ih pokupiti tužna“, pa bi počeo vesti o tomu kako je Radoševa nevjesta svako ljeto rađala dijete samo da ne bi morala ići na livade kupiti sijeno. Mlade su majke morale ostajati kod kuće dojiti i gojiti dijete, to je bilo preče od svakog posla. Dakle, bile su pošteđene rada izvan kuće, a ne kao danas-čim rode moraju na posao i to što dalje od kuće!? Đavla one svoga moraju, nego nemaju mira, ne mogu u kući da ih vežeš. Ove moderne žene, političarke posebice, ako im se omakne pa rode, unajme služavku da im dijete donosi u sabor, na sjednicu, u ured, da ga vide i , eventualno, nadoje. Jer bi propala država bez njihovog silnog doprinosa svjetskom gospodarstvu. Što čovječanstvo u  našim krajevima i sredinama izumire, to nikoga ne zabrinjava?! Čujem te kako govoriš gdje nestade ona borbena feministica, ali ,draga, kad vidim da prijeti izumiranje naših sela i gradova, ja bih, a na tvoje čuđenje, zakonom uvela sve moguće povlastice za majke-imale bi one više plaće, privilegije i mirovine od naših zastupnika!

Vidiš Mare da i mene nosa-počnem o globalizaciji, a dotjeram na naše Podvornice i korov na njima, do naših vlastodržaca i njihove gramzljivosti, dao Bog da pamet svoju steknu, pa da imaju nešto i u glavi i obrazu, a ne samo u guzici, otpala im ona.

        Dakle, da ti konačno približim svoj globalni projekt s početka pisma: želim od naših prelijepih krajeva napraviti predgrađa tvoga Toronta, pa New Yorka, Londona, Berlina, Tokija, Pekinga ( Kinezi već stižu!), jer svijet je toliko mali, kažu veliko selo globalno, da neće biti problem prodati tom svijetu naše livade, i naše prazne kuće, i naše puste planine, naše stijene, drago kamenje.  Dok smo živi mi ćemo moći uživati s novcem koje prodajom dobijemo, a poslije nas-potop, što bi rekao jedan kralj. Dobro, poslije nas neka uživaju ovi što stignu preko oceana, ovi vaši Mare, željni života u predgrađu globalnog svijeta, ovdje pod našim vedrim nebom, na našim cvjetnim livadama, bistrim potocima, riječju-idili, dok još to jest.

          Neću ovaj put o politici, ne inzistiraj, osim: sve nam pada, a cijene skaču! Ne mogu od sramote da tko normalan čuje, ali evo jedemo kruh od brašna iz robnih rezervi, jer je  kruh naš svagdašnji toliko poskupio da ga umirovljenici ne mogu kupiti, nego kao milost dobivaju od Vlade ovo jeftino brašno, tko zna kakvo i od kada?  Još ovi poskupljivači tješe narod“Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva“, njima se dabogda kruh ogadio! Ili, možda, već i je, jer su svi  na mesnoj dijeti.

Lako je meni dok imam tebe, mogu i zapjevati o nekadašnjoj idili:“Dragi kosi, a ja kupim sijeno, triput mane, pa namigne na me“! Ne uzdiši, nego mi piši!

                                                                                 Tvoja Anđa