|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Draga Mare, pišeš da
si pročitala kako mi u Hercegovini i Bosni ležimo na nafti i ako ima išta od
toga da ogradim one tvoje Podvornice? Nikad se, kažeš, ne zna gdje će i kada
pokuljati nafta iz zemlje, pa mi navodiš neke primjere iz Saudijske Arabije, pa
Bijele noći sibirske. Ti to, Mare, zaozbiljno, a nije ti palo na pamet da
tekstovi koje si pročitala imaju naglasak na glagolu „ležimo“. Ležimo mi tako,
desetljećima i stoljećima, na neobrađenim poljima, ležimo tako pokraj izvora
bistre vode, ležimo na piramidama ( doduše, sad se tu nešto kopa!?), a eto,
sada netko napisa da ležimo na nafti. Ustvari, netko podgrija staru priču o
bogatim nalazištima crnog zlata u utrobi zemljice Hercegovine, a tek Bosne-tamo
na poljima i vrtovima već vrije i ljudi je hvataju u lonce i lijevaju u
spremnike. Mi ležimo i čekamo da i nama pred kućom provrije, a u nama je davno
prokuhalo!
Ne bi, Mare, povjerovala, ali jutros
dok sam zatvorenih očiju nauznak ležala u onome tvom dočiću povrh ceste,
slušajući ljubavnu pjesmu cvrčaka i zujanje pčela radilica, odnekud sam
osjetila miris sirove nafte. Okrenem se potrbuške, nos u zemlju, i je-ćuti se
nafta. Pomislim kako mi se pričinjava od jutrošnjeg čitanja novina pa povučem
malo jače i nekako me omami taj miris. Odjednom se nađoh na velikoj naftnoj
platformi u našim Barama. Mnogo ljudi u čudnim odijelima, slavi se, nazdravlja
i to velikom mlazu crne tekućine koja izbija baš kod Markotića vrila. Radnici
bušači, grle se, čestitaju jedni drugima. Mene to uplaši pa krenuh prema našim
kućama, kad imaš što vidjeti: na našem guvnu, ispred Blaževe pojate desetak
muškaraca prekriveno onim šarenim maramama, u nekim čudnim haljama, izvalili se
na ledinu, a oko njih plesačice-sve ljepša od najljepše. Pravi šeici! Pogledam
bolje, a to sve oni naši, ti vaši preko oceana, vratili se i zovu mene po imenu.
Hoće da pišem o njihovom uspjehu, uložili su svoj kapital u zavičaj i to u
bušenje našeg polja. Uspjeli su i sada su to naftna polja, a oni, i mi s njima,
postali bogati. „Jebo je se Kuvajt, more zatvorit svoje naftne izvore, kakva
Arabija, pogledaj miline-nepresušna vrela crnog zlata iz dubine, iz naše
djedovine…“ poče slagati deseterce Jozina Tomića, onaj što je emigrirao u
Australiju prije 40 godina, a isti kao da je jučer otišao, samo što je sada
šeik i nekako se bezobrazno smije i pruža ruke prema meni. Prepadnem se i počeh
bježati-pa nosom u zemlju!
Shvatim da sam zaspala na trenutak, ali
mi šeici ispred pojate nikako iz glave, niti miris crnog mlaza na Barama. Što
ako sam proročica, ako imam vizije, a pjesnici, pjesnikinje posebno, trebali bi
vidjeti daleko u budućnost.
Ja
ne volim prošlost, osim sjećanja na neke drage ljude, na našeg djeda, na
primjer. A njega sam se sjetila da bih i tebe podsjetila na naše prepirke s
njim. Znaš da nikada nije mogao shvatiti da se zemlja okreće, uzalud smo mu mi
školarke objašnjavale. Jednom smo mu, sjeti se, cijeli dan objašnjavale i
uvečer nam se učinilo da je shvatio.
-Viru ti ljubim, baš
je dobro što se zemlja okriće. Samo ne znam što će onda ljudima ovi pasoši
priko granice. Staneš na vri gradine, zemlja se okriće i ti čekaš kad će nanić
Njemačka, samo zakoračiš. Nigdi ne putuješ, samo čekaš na gradini, je li tako,
pametne didove? Vrag vam učitelje odnio što vam mozak pune budalešćinom, čuj
–zemlja se okriće. Okriće se vama pamet, dico moja!- Poslije toga bi po cijelu večer nešto mumljao
sebi u bradu, gledao zvijezde, vrtio glavom, penjao se na brdo, pa je i umro,
pokoj mu duši, vrteći glavom.
Eto i ja, što sam starija sve sam
sumnjičavija, valjda po onoj
Descartesovoj, ako sumnjaš-postojiš! Nešto mi se uvrtjelo u glavu da se Zemlja
ne okreće, nego je nešto nosa: vjetar, valovi, slonovi. Kod nas u Hercegovini
kažu da zna puhati takva bura da djecu prebaci iz prvoga u treći razred, naš
Antiša kaže da njega prenese u postelju susjede Ruške, a ja nešto mislim da je
ova buretina nas otpuhala, umjesto u Europsku uniju, negdje u Arabiju i da mi
nismo gdje mislimo da jesmo i da bi se trebali dignuti s tih bogatstava na
kojima ležimo i početi ih koristiti: polje orati, livade kositi, vodu pakirati i
izvoziti, a ne uvoziti, bušiti do nafte do „na onaj svit“, ne dati drugima
bušiti. A, što ćeš, draga moja, kad ti se kod nas ništa ne smije sada raditi
dok ne prođu izbori: nikakva reforma ustava i sustava, školstva i zdravstva,
neka sve to čeka iza izbora. Političari neka pola godine leže ( umalo ne rekoh,
da prostiš, na nama), neka ništa ne poduzimaju, osim preuzimanja plaća svakog
mjeseca. Takva je naredba, nisu oni krivi. Toliko od politike, dok nisam počela
griješit dušu!
Spetljam se kad
spomenem političare pa se tek na kraju sjetim pisati ti o ljubavi. Honorarca
još nisam prežalila, niti ovog mlađeg priljubila. Danas je, upravo, obljetnica
jedne ljubavi, pa tomu u čast spjevala sam stihove:“ Moje prve bore, sjede
vlasi tvoje, sudbina je htjela jednom da se spoje. Bio si mi radovanje, pamtim
tvoje milovanje i godine ludovanja, nikad više takvih dana“! Nikad neću reći
nikad, a stihovi su stvoreni za našu Sevu, neka ih ona raspali, a ja tebe
pozdravljam, draga Mare!
Tvoja Anđa
(čitanja 2292) |
