Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe : pisma preko oceana

Draga moja Mare, pišem ti i nadam se da si dobro i zdravo, što ti želim od Boga i srca svoga. Sada ćeš se ti malo nasmijati i sjetiti početaka onih pisama koje smo pisali u ime našim majki, baka, strina i tetaka. One su, hvala Bogu, davno otputovale, s ovoga svijeta u bolji, i pokoj im duši, pa se više takva pisma ne pišu. Ma ne pišu se nikakva, nema se više vremena za to, sve se rješava telefonom, mobitelom, e-mailovima, skypovima i ostalim čudima komunikacije. Jesam, još ja imam vremena i strpljenja pisati, ali da nije ko tebi i da nisi preko oceana, ne bih!

         Nemam ti ni ja vremena na pretek, kako se tebi i mojim nevjestama čini, pa ti pišeš da ti pišem dulje, ta imam vremena, a nevjeste svako malo: kad ništa ne radiš de ovo, de ono, kad već stojiš dodaj mi ono, ajde, bolje ti je da se krećeš, ne valja ti sjediti, de još malo dok možeš! A ne mogu, moja Mare, brzo se umorim, izradila se i izrodila se, tako su govorile naše bake. Ne žalim se, šalim se samo, jer mogu, a neću, eto! Vrijeme je da i ja malo uživam u Životu: obilazim prijatelje, idem u šetnju, nedjeljom na užine kod rodbine na selo, sada ove svetkovine, ma hoću svugdje, da se još malo nagledam ovoga svijeta. Čudiš se jer znaš da nikada nisam voljela velika društva, buke , galame, derneke, a nisam bila ni izbirljiva u jelu?! Sve se, Mare, mijenja, osim mene-barem u navikama. Ovo što ti pišem da radim, ustvari su samo moje večernje odluke: na svršetku svakog dana kažem da ću od sutra drukčije: kuća me neće viđati, idem u Život odmah ujutro, ne želim robovati nikomu i ničemu, djecu sam othranila, svoji su ljudi, nemam obveze ni prema komu „di mi glava, tu mi hrana“, ali ujutro-ista pjesma! Sama znaš koliko sam puta obećala  doletjeti tebi preko oceana, ali se nikako otisnuti.

        Ne bi vjerovala koliko je meni lijepo, ma najljepše, u mojoj kući. Eto, jučer sam bila cijeli dan na terenu, ne daleko, u susjednom gradu, s lijepim društvom, pa kad sam uvečer došla kući sve mi nešto drago, milo, a ne znam što? Pa što sam stigla kući, sjela na poznato mjesto i osjetila zadovoljstvo povratka. Nakon samo jednog dana izbivanja, e pa onda, kako neću razumjeti sve one bez doma, daleko od doma, od obitelji, daleko od zavičaja, od domovine, i kako ne biti zahvalna Bogu što sve to imam i ne bih mijenjala za ostatak svijeta. Ne pristajem ja tebi na muku, jer ti si sa svojom obitelji, pa ti je lakše, nego mi je žao onih što ništa od svega nabrojanog nemaju. Dobro, neki imaju skupa auta, jahte, vile, ali ako nemaju obitelji, ako nemaju mira i zadovoljstva u srcu, ako ne osjećaju ljubav, ako je ne dijele s drugima ili ne daruju drugima, , ako su daleko od dragih mjesta i bliskih ljudi, to je sve za ništa, utaman.

Hvala ti, Mare draga, pa ne inzistiraš više da ti pišem o političkom stanju kod nas, jer ti ništa novoga ne bih mogla napisati, a staro stanje je isto s…., neću da pišem smrdljivu riječ koja jedina pristaje našoj politici. Najbolje je o tomu ne misliti, dokle god imamo  lijepih i zdravih mjesta u prirodi, a društvo možemo birati ili sami ta mjesta posjećivati.

Je, bojim se da nam ovi smrdljivci sve ne zagade i zato sam ti postala velika pobornica zdrave i čiste životne sredine, ali i okoline. Ne možeš samo čistiti po sredini, a u ćoškovima ostavljati smeće, sjeti se kako su nas učile naše majke.

        Ti kao da si osjetila što je sada moja preokupacija pa pišeš da bi željela imati slike i po mogućnosti film, dokumentarni, o našoj rijeci ponornici, o njezinoj ljepoti i priči o tri njezina mosta, iz tri carstva koja su ovuda harala. Dala si mi ideju, još mi pošalji dolara da ne moram ništa drugo raditi i-naručeno ćeš dobiti. Odmah bih krenula na posao, jer je sada naša rijeka najljepša, vijuga poljima kroz cvjetne livade, veselo žubori na nizbrdicama, ali, Mare, moram ti reći-u svom donjem toku bojim se da je nečista, zagađena. Neki zli ljudi ne podnose njezinu ljepotu pa je žele unakaziti, ogaditi, uništiti njezin živi svijet, njezine zelene obale. Jutros sam bila na sva tri njezina veća mosta, slikala ih, slike ti šaljem, a priče o njima i film o rijeci morat ćeš malo pričekat.

        Dok čekaš prenosim ti pozdrave od profesora Ante, sada staroga i sijedoga, sjećaš ga se, bio nam je razrednik u petom razredu? Sjetit ćeš se kada ti kažem da je to onaj naš „Dikcija i asocijacija“, tako smo ga nas dvije zvale, jer smo cijelu jednu noć ponavljale te dvije riječi ne znajući njihovo značenje. On, mlad i zgodan profesor, pun znanja i dokazivanja, izabere nas dvije seljančice ( bez skromnosti-najbolje učenice!) čitati neko pozdravno pismo visokom izaslanstvu koje je trebalo posjetiti našu školu. Pismo je već bilo napisano i on nas učio pravilno čitati. Ti si odmah pročitala dobro, a meni je uputio sljedeću rečenicu:“ Svojim glasom asociraš me na Gordanu Bonetti, ali do sutra još malo popravi dikciju i sve će biti u redu“. Ništa ja nisam od toga razumjela, a ni ti mi nisi mogla pomoći. Nekako smo doznale da je Gordana Bonetti ona što dobro govori na televiziji, ali što je asocijacija i dikcija? A još dikciju treba popravit! Možda je to suknjica ili šnala u kosi? Mnogo godina kasnije, kad sam dobrano popravila dikciju, ispričala sam profesoru našu noćnu, djetinju, moru. Smijao se i smijali smo se, što i sada učinimo kad god se sretnemo i na to podsjetimo.

        Ja se tebi napisah i to sve ozbiljno, a sada, samo navike radi, malo ću ti gangom prigovorit što te nema ovamo:“ Dvi godine kako žito klasa, a od tebe ni traga, ni glasa“. Redovno pišeš, ali uživo je, uživo, živa i zdrava ti meni bila!

Tvoja Anđa.

Komentari (0)