|
Mary od Anđe : pisma preko oceana
Draga moja Mare,
pišem ti licem ( sjeti se, tako su govorile naše bake, u značenju-upravo, baš
tada) na Blagdan Svetoga Ante, moga, a koliko se sjećam i tvoga, najdražeg
sveca. Možda je grijeh na taj način vrednovati svete ljude, jer bi to značilo
da ima i onih svetaca koji nam nisu dragi, što nije istina. Ti, a i svi
štovatelji sveca čudotvorca znaju o čemu pišem. Dok smo bili djeca malo nam je
želja bilo ispunjeno, što smo bivali viši i stariji imali smo sve više želja i
sve manje onih koji bi nam ih ispunjavali. Zato je tu bio naš Sveti Ante,
čudotvorac, kojemu smo se uvijek uticali, zavjetovali mu i tražili njegov
zagovor-molili ga učiniti čudo kako bi
nam se ostvarile nemoguće želje. I što se nama činilo nemogućim, naš čudotvorac
je s lakoćom omogućavao-ostvarivao naše želje, a da mu često, priznajmo, nismo
uzvratili, niti zavjet ispunili. Vjerujem da nam je oprostio, jer je za svoga
zemaljskoga života bio veliki prijatelj djeci, ali i svima koji su bili u
nevolji i siromaštvu, pa im je velikodušno pomagao ljubavlju i čudesima.
Odrastajući, spoznavali smo da je
Sveti Ante i prijatelj mladih, pa smo mu povjeravali svoje ljubavne probleme i
molili ga da nam ispuni želje , one znaš, da nam dođe ili nam se vrati dragi,
da nam ljubav bude uzvraćena, da nas oženi baš taj ili onaj. Nije nama Sveti
Ante ispunjavao baš sve želje, pa smo se mi kao i ljutile na njega, a kasnije
bismo shvatile da je bolje da je tako. Zamisli da je tebi ispunio onu žarku
želju za koju si ga glasno molila, a i ja ti pomogla, da te zaprosi Marketina?!
Kada smo kasnije vidjele kako je progonio svoju ženu, opijao se, neredno živio,
opet smo zahvaljivale Čudotvorcu što te spasio od njega. A ti se opet udala za
sličnog i to bez posredovanja našeg nebeskog zaštitnika? Bilo bi čudo da si s
njim izdržala dugo, ali te nisam htjela na to podsjećati, nego na nešto drugo.
Danas sam, Mare draga, ponovno
hodočastila Svetomu Anti i molila ga samo da mi čuva djecu i unučad, jer on, koji
je zaslužio držati dijete Isusa u naručju, najbolje će znati zaštititi naše
potomke. Trebala bih ti dugo pisati koga sam sve srela kod naše crkve-ljude
koje godinama susrećem samo za Svetog Antu. Dolaze sa svih strana, izdaleka,
čak i preko oceana. Pozdrave se sa mnom i odmah pitaju za tebe, javljaš li se,
hoćeš li i kada doći, dok ovi naši u selu, kojima svesrdno pomažeš, mole me da
ti zahvalim i obvezno napomenu kako ti mole za zdravlje, što su i danas uradili
pred kipom Svetog Ante, jer on „ozdravlja bolesne, a mrtve uskrsava““, sjećaš
se one molitvice: „Ako tražiš čudesa, moli se Svetom Anti, njem su sa nebesa
mnoge dari dati…“. I evo, znam čitavu, dugu molitvu iz djetinjstva, a djeca mi
odavno govore da sam posenilila!?
Čujem te kako govoriš da pustim na miru
sveca, što sam ga se dovezala, dosadna sam mu, da ti malo napišem i o drugim
događanjima. O čemu: o našim poslodavcima i tajkunima, koji na radničke
prosvjede, jer rade bez plaća, dogorjelo im do nokata, odgovaraju radnicima, ne
bi vjerovala, u stilu“ Što vi hoćete, crvi zemaljski, nezahvalni, umjesto da
nam stope ljubite što ikako radite, vi se još i bunite“! Stoga ti o politici
neću da mi nikada više ne pošalješ ni dolara. O našim prirodnim ljepotama sam
ti dovoljno pisala, a lipanj je otpočeo kišom i ova dva dana neprestano pada ,
pa nisam mogla ići ni na cvjetne livade, ni na našu rijeku, samo sam bacila
pogled na mjesto gdje su „sjedili njih dvoje, s pogledima punim radosti“ i sjetila se mladosti, kada je rijeka
žuborila samo nama i pjevala o devetnaest proljeća i devetnaest neubranih
cvjetova, nakon kojih sam dugo čekala ratnika bez oružja, a on mi poslao laste
krvavih krila! Eto ti me Bože, Mare moja, ja malo, malo, pa odlutam u
djetinjstvo, u mladost, u oblake, u romantiku, u poetiku. I onda to zovu
nostalgijom i senilnošću. Pa neka, bolje i to nego da dolazi do nesporazuma
kakav sam jučer doživjela s onim svojim Erom-honoracem, koji se opet, kao,
nešto umiljava, ali ne pjesmom kakvom bih ja željela: „Draga moja, što je bilo,
bilo, ja bih naše obnovio silo“, nego me zove u Hercegovinu na golf, a ja,
zaostala, kako mi djeca tepaju, upitam ga zašto je prodao mercedes, a kupio
golf, i da je meni baš dobro bilo i na mercedesu!? U ljutnji sam još nešto
govorila, a on se smijao, ono grohotom! Spustila sam mu slušalicu, dobro
razmislila i zaključila:dugo ga nisam vidjela, možda je čovjeku zatrebao novac,
tko zna zašto, pa je prodao mercedes i kupio jeftiniji golf, sada me želi
počastiti večerom , za kojom bi pala pomirba. Nisam izdržala, nazvala sam ja
njega, ispričala se i rekla neka on golfom dođe ovamo, meni se ne da u
Hercegovinu, on se opet razvalio smijat. I eto, ne da nam se, pa fala ti Bože,
i Sveti Ante današnji! I još učini čudo pa prosvijetli pamet mom honorarcu,
neka svrati i neka mi se vrati, sve ću mu oprostiti, ali : “Moj dragane, kutijo
bombona, ne smiji se preko telefona, oj“! A preko pisma, na samom kraju, Mare
dušo, pozdravljam te.
Tvoja Anđa
 (čitanja 1734) |