Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

 
Mary od Anđe : pisma preko oceana

Draga moja Mare, pišem ti licem ( sjeti se, tako su govorile naše bake, u značenju-upravo, baš tada) na Blagdan Svetoga Ante, moga, a koliko se sjećam i tvoga, najdražeg sveca. Možda je grijeh na taj način vrednovati svete ljude, jer bi to značilo da ima i onih svetaca koji nam nisu dragi, što nije istina. Ti, a i svi štovatelji sveca čudotvorca znaju o čemu pišem. Dok smo bili djeca malo nam je želja bilo ispunjeno, što smo bivali viši i stariji imali smo sve više želja i sve manje onih koji bi nam ih ispunjavali. Zato je tu bio naš Sveti Ante, čudotvorac, kojemu smo se uvijek uticali, zavjetovali mu i tražili njegov zagovor-molili ga  učiniti čudo kako bi nam se ostvarile nemoguće želje. I što se nama činilo nemogućim, naš čudotvorac je s lakoćom omogućavao-ostvarivao naše želje, a da mu često, priznajmo, nismo uzvratili, niti zavjet ispunili. Vjerujem da nam je oprostio, jer je za svoga zemaljskoga života bio veliki prijatelj djeci, ali i svima koji su bili u nevolji i siromaštvu, pa im je velikodušno pomagao ljubavlju i čudesima.

          Odrastajući, spoznavali smo da je Sveti Ante i prijatelj mladih, pa smo mu povjeravali svoje ljubavne probleme i molili ga da nam ispuni želje , one znaš, da nam dođe ili nam se vrati dragi, da nam ljubav bude uzvraćena, da nas oženi baš taj ili onaj. Nije nama Sveti Ante ispunjavao baš sve želje, pa smo se mi kao i ljutile na njega, a kasnije bismo shvatile da je bolje da je tako. Zamisli da je tebi ispunio onu žarku želju za koju si ga glasno molila, a i ja ti pomogla, da te zaprosi Marketina?! Kada smo kasnije vidjele kako je progonio svoju ženu, opijao se, neredno živio, opet smo zahvaljivale Čudotvorcu što te spasio od njega. A ti se opet udala za sličnog i to bez posredovanja našeg nebeskog zaštitnika? Bilo bi čudo da si s njim izdržala dugo, ali te nisam htjela na to podsjećati, nego na nešto drugo.

           Danas sam, Mare draga, ponovno hodočastila Svetomu Anti i molila ga samo da mi čuva djecu i unučad, jer on, koji je zaslužio držati dijete Isusa u naručju, najbolje će znati zaštititi naše potomke. Trebala bih ti dugo pisati koga sam sve srela kod naše crkve-ljude koje godinama susrećem samo za Svetog Antu. Dolaze sa svih strana, izdaleka, čak i preko oceana. Pozdrave se sa mnom i odmah pitaju za tebe, javljaš li se, hoćeš li i kada doći, dok ovi naši u selu, kojima svesrdno pomažeš, mole me da ti zahvalim i obvezno napomenu kako ti mole za zdravlje, što su i danas uradili pred kipom Svetog Ante, jer on „ozdravlja bolesne, a mrtve uskrsava““, sjećaš se one molitvice: „Ako tražiš čudesa, moli se Svetom Anti, njem su sa nebesa mnoge dari dati…“. I evo, znam čitavu, dugu molitvu iz djetinjstva, a djeca mi odavno govore da sam posenilila!?

        Čujem te kako govoriš da pustim na miru sveca, što sam ga se dovezala, dosadna sam mu, da ti malo napišem i o drugim događanjima. O čemu: o našim poslodavcima i tajkunima, koji na radničke prosvjede, jer rade bez plaća, dogorjelo im do nokata, odgovaraju radnicima, ne bi vjerovala, u stilu“ Što vi hoćete, crvi zemaljski, nezahvalni, umjesto da nam stope ljubite što ikako radite, vi se još i bunite“! Stoga ti o politici neću da mi nikada više ne pošalješ ni dolara. O našim prirodnim ljepotama sam ti dovoljno pisala, a lipanj je otpočeo kišom i ova dva dana neprestano pada , pa nisam mogla ići ni na cvjetne livade, ni na našu rijeku, samo sam bacila pogled na mjesto gdje su „sjedili njih dvoje, s pogledima punim radosti“  i sjetila se mladosti, kada je rijeka žuborila samo nama i pjevala o devetnaest proljeća i devetnaest neubranih cvjetova, nakon kojih sam dugo čekala ratnika bez oružja, a on mi poslao laste krvavih krila! Eto ti me Bože, Mare moja, ja malo, malo, pa odlutam u djetinjstvo, u mladost, u oblake, u romantiku, u poetiku. I onda to zovu nostalgijom i senilnošću. Pa neka, bolje i to nego da dolazi do nesporazuma kakav sam jučer doživjela s onim svojim Erom-honoracem, koji se opet, kao, nešto umiljava, ali ne pjesmom kakvom bih ja željela: „Draga moja, što je bilo, bilo, ja bih naše obnovio silo“, nego me zove u Hercegovinu na golf, a ja, zaostala, kako mi djeca tepaju, upitam ga zašto je prodao mercedes, a kupio golf, i da je meni baš dobro bilo i na mercedesu!? U ljutnji sam još nešto govorila, a on se smijao, ono grohotom! Spustila sam mu slušalicu, dobro razmislila i zaključila:dugo ga nisam vidjela, možda je čovjeku zatrebao novac, tko zna zašto, pa je prodao mercedes i kupio jeftiniji golf, sada me želi počastiti večerom , za kojom bi pala pomirba. Nisam izdržala, nazvala sam ja njega, ispričala se i rekla neka on golfom dođe ovamo, meni se ne da u Hercegovinu, on se opet razvalio smijat. I eto, ne da nam se, pa fala ti Bože, i Sveti Ante današnji! I još učini čudo pa prosvijetli pamet mom honorarcu, neka svrati i neka mi se vrati, sve ću mu oprostiti, ali : “Moj dragane, kutijo bombona, ne smiji se preko telefona, oj“! A preko pisma, na samom kraju, Mare dušo, pozdravljam te.

Tvoja Anđa

Komentari (0)