Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe : pisma preko oceana

Mare draga, pišem ti u nekakvoj nogometnoj euforiji oko mene, ma sve poludjelo za nogometom, svaku večer na televiziji ove utakmice, ništa se drugo ne može gledati. Nisam je ljubiteljica televizije, tu i tamo pogledam vijesti, kakav dobar ljubavni film, ali starije proizvodnje, romantične, gdje mogu i koju suzu prolit. Još kada se posreći pa naletim na one crno bijele, talijanske, a takvih je sve manje. Kad vidim i čujem što mi sinovi i nevjeste, te njihovi prijatelji rade za vrijeme utakmice Hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu, dođe mi, Mare moja, nekako teško, pravo krivo što ne mogu vrištati, bučno navijati, ljutiti se, tugovati ili veseliti se. Volim ja da pobijedi Hrvatska, ali tu prestaju moje emocije i najradije izađem prošetati dok utakmica ne završi.Pa kada i ne pobijedi, mislim, Bože ti njima zdravlje, bit će još utakmica i prvenstava! Da svojim potomcima počnem pričati kako smo mi nekada ludovale za utakmicama, nogometašima i košarkašima, smijali bi mi se: da smo bile i mi zaljubljene u Kranjčara, ali Cicu, u Šurjaka i Žungula, u Roru, i da ih sve ne nabrajam, a mogla bih, jer još znam sve sastave Dinama i Hajduka od tamo nekih sedamdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sjećaš se kad našu školu u Livnu posjeti Krasnodor Rora, koji je služio vojsku u Sinju? Koja je to radost bila! A tek kad smo kao brucošice, zahvaljujući našem Škari, mogle piti kavu s tadašnjim igračima Dinama, eh, sretnih i bezbrižnih dana, rano moja! Ponekad im zaustim pričati o tomu, a oni misle da izmišljam, pa ja radije ušutim, nego da mi se smiju. Kada su mi jednom pronašli iskaznicu karate kluba i vidjeli da imam nekakav pojas, proglasili su to falsifikatom i dan danas se sprdaju s mojom sportskom karijerom, s prijateljstvom sa starijim sportašima. Čak kada im pokažem i neke slike s poznatima, oni mene na toj slici ne prepoznaju, što im i ne zamjeram, jer se tada nisu ni rodili, a gledajući te slike i mene, teško bi rekli da je riječ o istoj osobi. Doduše, od kada sam na dijeti, sve više sličim onoj nekadašnjoj Anđi. Jesam Mare, još sam na dijeti, i baš mi je danas dan vodeni dan, to je dan kada se ništa ne jede, samo voda pije. Da bih lakše izdržala, ja sam taj dan proglasila ljubavnim, kao, živim od ljubavi! Znam da ćeš se nasmijati i reći da je to svršeno vrijeme (aorist, je l' da!), ali, nije, draga moja, to se tebi samo čini: dok god je čovjek živ može biti zaljubljen i ljubavi pun, manje je važno je li ljubljen, jer, a jednom sam ti o tomu pisala i naširoko obrazložila, ne živi se od ljubavi koju primamo, nego od ljubavi koju stvaramo, imamo i drugima darujemo! Ja tu nikada nisam škrtarila i uvijek sam tvrdila da cijeli svijet počiva na ljubavi i zahvaljujući tomu opstaje. Nikada neću priznati da mržnja može biti jača od ljubavi, niti da zlo može nadvladati dobro, jer tko ljubav u sebi nosi, miran je i spokojan, a tko dobro čini ,dobrim mu se vrati. Zato, Mare draga, ja mogu mirne duše i čista srca zapjevat:“Ja vesela, kako ne bih bila, od ljubavi narasla mi krila“!
Pišem ti o ljubavi, samo da ne moram o politici, ali znam ja što tebi svrbi. E pa, jesmo, potpisali su ti naši vlastodršci nekakav Sporazum o pridruživanju Europi i svi smo, kao, sretni zbog toga? Sprti đavle da je itko razumio u čemu je taj boljitak-svakim danom sve nam je skuplje, osim života, koji je iz dana u dan jeftiniji, pa se gine na prometnicama, mladi ljudi umiru od nekakvih čudnih bolesti, a stariji se , mnogi im to zamjeraju, učvrstili na ovoj zemlji pa nikako da se otisnu na onaj svijet. Eto, opet me odnese, a htjedoh reći kako naši političari opet traže da netko drugi donese, da nam nametne , ustav, jer oni to niti mogu niti znaju. A znaju primati deset puta veće plaće od radnika i uživati sve moguće privilegije koje im mašta može dosegnuti i ne pada im napamet tražiti da netko drugi sve to uživa. Ako nam, ne daj Bože, stranci nametnu novi ustav, kao što su nas počastili s Daytonskim, tada ćemo još dvadeset godina kukati što nam drugi uradiše. Kažem, ne daj Bože, ali strah rijetko vara, a nada samo čeka da nas iznevjeri. Toliko o politici, a o izborima ne želim ni čuti, kamoli tebe zamarati pred godišnji odmor.
Nego, dušo moja, ovih ti se dana u Hrvatskoj, susjednoj nam i dragoj državi, vodi velika kampanja protiv nasilja nad djecom. To je, doista, za svaku pohvalu! Međutim, kažu da će unijeti u zakon da se djeca ne smiju tući, malo ono vezikom po guzi, dok još ne razumiju što smiju, a što ne smiju, što je dobro, a što zlo. Nikada nisam tvrdila da je batina iz raja izašla, nikada me nitko nije tukao, Bože sačuvaj mlatio, nisam ni ja svoju djecu, uvijek sam zagovarala odgoj lijepim riječima, ali-možda nisam u pravu? Fra Ivo, a ti znaš da je on moralni i svaki drugi autoritet, kaže da djecu treba i šibicom(malim štapom) odgajati, moraju se roditelja i starijih i bojati, što će se odrastanjem pretvoriti u poštovanje. Kod nas još o tomu ne govore ( znači da je do zakona kojim će se kažnjavati roditelji za i blago fizičko kažnjavanje djece još daleko), pa se Jakovina predlaže da turistički slogan za B i H bude:“Dođite kod nas s djecom i tucite ih do mile volje“! Bože sačuvaj, jer kažu da će ovi naši što žive u Lijepoj našoj (a mnogo ih je više nego ovdje!?) djecu plašiti posjetom rodbini, pa mi se nešto uvrzlo u glavu da će moj sin prijetiti mojoj unuci: „Budi dobra, ili ćeš baki u Hercegovinu!“ Jakovina opet govori da i jesu djeca danas razmažena, ne smiješ u njih ni pogledat, pa im se nešto tepa da su dobra, samo su hiperaktivna pa ruše sve pred sobom.

„Mi smo, je li tako, kuma, za takvu djecu uvijek govorili da su sđavlom, i samo ih je vezika po guzi mogla smirit. Malo bi otplakali, manje bi piškili, bolje slušali i sve bilo u redu“, ima svoju teoriju Jakovina. Ne znam što bih mu rekla, ja sam uvijek bila za miroljubivo rješenje, ali ako ne ide-ne, ne, ja to nikad nisam mogla-tući dijete. Znam da si mi pričala kako je taj zakon kod vas odavno na snazi, ali da si ti svoje isto redila pleskom, pa ih to nije zakočilo u razvoju.
Raspisala se ja, a kad je riječ o djeci,onda nemam mjere. Zato, Mare draga, pozdravi djecu i unuke, a i ti budi pozdravljena.
Tvoja Anđa

Komentari (0)