|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Draga Mare, nadam se da će te ovo moje pismo zateći u dobrom zdravlju i još boljem raspoloženju, te da ćeš pozorno pročitati ovo što ću ti napisati i odgovoriti mi je li to istina ili naš Zvonko benesa, tješeći nas koji i dalji živimo u ovoj zabiti. Mene ne treba tješiti, ja sam zadovoljna i malim, ali što je s onima koji bi htjeli barem pola sata zaspati u Americi i čekati ostvarenje sna-američkog! Takvi trebaju Zvoni na razgovor, a evo dijela njegove priče nakon povratka iz Amerike. Ne znam zašto, ali ja mu vjerujem.
-Navalio moj rođak Joe ili Džo, a ćaća ga je, pa i mi rodbina, uvijek zvali Ivanom, da dođem kod njega u Ameriku. On je gotovo svako ljeto dolazio kod nas u na selo, jako mu se sviđalo, jeo je za trojicu, učio jezik, išao s nama na kupanje na rijeku, lovio rakove, izležavao se na livadama, na sijenu, spavao u pojatama. Ne samo dok je bio dječak, nego i kasnije kada je postao uspješan poslovni čovjek, biznismen. Nije on nikada nama ostajao dužan, ali nam nije ni pretplatio, niti se rasipao novcem, kako smo mi očekivali. Ja sam ga osobno smatrao hvalisavcem kada je pričao o milijunima dolara profita svoje tvrtke. Budući sam i ja nakon rata krenuo u neke poduzetničke vode, odlučio sam, čim me prvi put Džo zovne, pa i u šali, odoh ja kod njega. Obojica smo u pedesetim godinama, pa ne znaš nikada što nosi dan, a što noć, pa mogu, ne daj Bože prdeknut, a ne vidjet Ameriku i to silno bogatstvo rođakovo. Dođe moj Ivan Amerikanac prošle godine i treba dušu čuvat, odmah reče da se ne vraća bez mene. Nisam se nećkao, jer sam samo čekao poziv. Bio on ovdje mjesec dana, nauživao se i ljepote prirode i svakovrsnih delicija što ih se spremala samo za njega moja supruga, moji mu sinovi pravili društvo, jer sam ja radio. Vodali oni rođaka od Kupresa do Neuma, od Blidinja do Zavelima, od do, gdje god je poželio. Pokrivao je od svoje troškove ( s naglaskom na svoje), ali ništa preko toga-razvezao Zvone priču, a nikako da krene u Ameriku, mene zanima kako se tamo proveo.
Što li kod nas-i na običnom sijelo svih delicija,mljac,mljac...
-Ajde, dobro, da skratim. Kupio ja povratnu kartu za Ameriku, na rok od tri mjeseca, i to preko zime kad je u mene manje posla, svakom sinu rekao što mu je raditi…Da skratim! Kako ću kad je daleko Amerika? Izišao iz aviona u Njemačkoj. Da i to priskočim? Dobra neka stjuardesa…Dobro, sletjeli u Americi, dočekala nas sva rodbina, bilo je i suza, posjedali u džipove i kući Ivanovoj. Dobra kuća i dobro imanje, nema što, ništa slagao nije. Petsto svojih radnika ima, ima čovjek 30 stanova koje iznajmljuje, ma ima-nema što nema, da nisam vidio svojim očima ne bih nikomu povjerovao! Dobro brate, ko kad je dobro. Smjestio me Ivan u jedan od svojih praznih stanova i prepustio uživanju!? Kakvom, nigdje nikoga, rođak kao da je u zemlju propao! Sreća pa ja ponio eura sa sobom, a iskreno-mislio sam da mi neće trebati, ono za svaki slučaj. Tako sam samotario tri dana do vikenda. Tada se pojavi rođak i reče da se spremim-idemo na neki piknik gdje se okupljaju Hrvati. Ajde de, neka se nešto događa. Ja mislio da je to nešto, ono roštilj, pivo, pjesma…Je, đavla, ni nalik na naše derneke. Svatko ponio svoje sendviče i one čipse, smokiće, prdiće, ono čime se djeca kod nas zavaravaju. To je njima užitak, pa se i ja pravio da mi je lijepo, rastopio se! Sve su naši ljudi ili porijeklom naši, pa su me stalno nešto i za nekoga zapitkivali, ja pričao, oni se čudom čudili, ja mislim još im usta otvorena na „ je li moguće“? Spustila se i noć, tek će ti jedan od tih naših pozvati sve iduće subote na svadbu-ženi sina, a bit će i sarme! Svi se značajno pogledaše, oh, jedva čekamo! Ja sam mislio da je to neka šifra koju ja ne razumijem, ali sve mi do subote zvonilo u ušima „bit će i sarme“ i kopkalo me što bi to moglo značit.
 Naši piknici su ispred kuće-uz kamin i punu tepsiju
Dođoh na tu svadbu. Poslije uobičajenog vjenčanja u crkvi i čestitki mladencima dođosmo u neki prostor, kao u Slavoniji oni vatrogasni domovi. Posebnom najavom stiže i sarma, ona naša sarmetina u kiselom kupusu, što je ni moj Šarov neće. I, zadajem ti viru, svakoga zapadne po jedna, ja svoju dadoh nekom djedu koji me poče ljubit. Kakvo piće, konobar stalno nudi vodom, a ako ćeš pivo moraš stat u red! Kad sam došao na red, uzeh pivo, iskapih ga odmah i ponovno u red. Eto tako sam se, u redu, lijepo proveo na raskošnoj svadbi gdje je bilo i sarme, sarmu ti vrag odnio. Oni ti tamo ništa ne kuhaju. Ako skuhaju nedjeljom, podgrijavaju cijeli tjedan. Svi tamo imaju po prve , pa po bivše žene, bivše zetove, snahe i sve to i po drugi put, pa sadašnje, i sve to skupa piknikira, pametan se čovjek tu ne može snaći. Opet da skratim! Nakon dvadeset dana samo sam mislio o povratku, ali me nekako bila sramota reći rođaku. Zovnem svoje da izmisle kako mi je ćaća bolestan i nekako me rođak pusti, ali uz ono: vidiš kako je ovdje dobro, razmisli da se nastaniš, da pošalješ sinove, ovdje se dobro zarađuje, štedi si. Je, mislim se ja, a u dvadeset dana ja se tebi i našima naplaćah kava i voda, sreća pa alkohol ne pijete zbog skupoće, a sinove bih stvarno trebao poslati, samo da vide koliko su sretni što tu ne žive.
Kad se nađoh u Frankfurtu, kao da sam kod kuće. Je Amerika, ali je i čemerika, dobro ljudi kažu. Elem, Anđe, pravo da ti kažem, od kada je gavran pocrnio, ja jadnije zemlje nisam vidio, a još…- i tko zna, Mare moja, dokle bi naš Zvone pričao o vašem jadnom životu da sam ja mogla slušat. Stalno sam mislila na tebe, pa i sada. Nemoj mi ništa slati, samo se nemoj patiti kao ovi Zvonini rođaci. I dođi da vidiš, dođi da se diviš, i uživaš ovdje kod nas.
TVOJA ANĐA
(čitanja 2038) |
