|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Mare dušo, obećah ja
tebi pisati o novoj ljubavi, pa kad sjedoh za računalo, sračunah da sam malo
pohitila, možda je riječ samo o simpatiji, a od toga do ljubavi je veliki
korak. Prevelik u mojim ( i tvojim) godinama! Ovih vrelih dana toliko sam
zauzeta i poslom i pričom s gostima koji stalno dolaze, odlaze, a mi nekako
svima usput za svraćanje. Neki dođu na
sat dva, a ostanu dan dva, pa i tjedan, teško im se otisnut iz ove miline i
ljepote, od čista zraka i zdrave hrane i sve to dobiju badava, pa gdje to ima
na kugli zemaljskoj. U ovim danima oko Gospojine ima i događanja, od
svakodnevnih vjenčanja ( mnogima je to veliki događaj), do svakojakih
obljetnica, smotri folklora, a o nogometnim turnirima da i ne govorim. Svaki
grad ima svoje smotre i festivale, a svako selo svoj turnir. Što su nekada bila
sijela ispod seoskog oraha ili ljetne zabave s plesom u domskoj (Dom kulture
nekad se zvaše!) bašti, to su danas nogometni turniri. Čim spomenem domsku
baštu i svirku uživo ti ćeš se sjetiti našeg prvog VIS-a, danas bi se to reklo
benda. Zvao se „Mjesečari“. I nisu samo svirali, nego i smišljali nagradne igre.
Sjećaš se kad su tražili najduhovitiji odgovor na pitanje zašto se zovu „Mjesečari“,
pa naša Nelica odgovorila „zato što sviraju jednom mjesečno“ i dobila besplatan
ulaz na ples tijekom cijele godine, za sebe i svoje društvo. Društvo njezino bijasmo
svi, nikoga se nije mogla odreći, pa tu godinu naši glazbenici ostadoše bez
pribijenog novčića. Nema više ni takvih zabava, ni romantike, ni Doma kulture, umalo
ne napisah ni kulture, koje ima sigurno, ali u nekom novom obliku, pa je ja ne
prepoznajem, jer sam, kažu moji sinovi, zaostala!?
Neka im bude, mlađi su, srećom,
uvijek pametniji, ako ćemo lagat ili popuštat svojim potomcima. Ili se
svađat-što ja nikada nisam znala. Sada bih ti ja mogla o ovoj današnjoj mladeži
napisati romane u kojima bi bilo zavidne ljepote i poštenja, pristojnosti i
sposobnosti, ali i razuzdanosti, i strave, i užasa, kada ih ovoga ljeta vidim kako
divljaju našim prometnicama. Neću pisati niti se zamjeriti mladima, jer što god
oni urade stariji su odgovorni za to: roditelji, odgajatelji, političari. Majka
sam i baka, dakle, kriva sam i ja! Tko prizna još mu se toliko nadoda i
nagrabusio je, a tko ne prizna-nikom ništa i može i dalje raditi svašta. Da ti
sada ne ponavljam kako u nas nema ni države, ni zakona, ni pravde, sve je
prepušteno savjesti ljudskoj i pravdi Božjoj. Prvu treba tražiti svijećom, a
drugu treba čekati dugo, najčešće dolazi nakon posljednje svijeće. Eto ti me
Bože, Mare draga, kud zabasah, kud li me slova odnesoše, brže pišem nego
mislim. Sveta nekadašnja olovka, tada se moglo dobro smislit i polako, ali
pametno, napisati. Olovka je, sjeti se
krilatice, pisala srcem ! Sada ova tipkovnica ne može sačekat da razbistriš
misli, da zaokružiš smislenu rečenicu, slova samo lete. Ja počeh o ljubavi, pa
me odnese pitaj Boga gdje, a teško se vratit na zadanu temu. Znam i zašto. Ne
mogu se oprostiti sa starom ljubavi, nisam još spremna zaboraviti honorarca,
još mi u srcu nema slobodnog mjesta za ovoga novoga-Tajnika. Tako ga zovem, a
on dolazi i kada ga ne zovnem. Nije on nikakav poslovni tajnik, nije ni zauzet,
nema ženu ni djecu, ali jest sputan. Ne želim ga izlagati javnosti, iznositi na
sunce, oprezna sam, strah me zaletjeti se, pa gdje sam onda stigla. Malo sam,
znaš ti mene, i tvrdoglava i nesklona promjenama, teško donosim odluke, a i
srce me ne sluša. Uzalud mu govorim da nikomu ne robuje, nikomu dužnik nije,
nema gospodara i neka rijeka nove ljubavi slobodno poteče njegovim venama,
kapilarama, čujem odgovor da nema mjesta. Sve zauzeto!
Zato će moj Tajnik
morati sačekati, još nisam odbolovala honorarca, a ni gatara mi ne može reći do
kada će to bolovanje trajati. Znam da ćeš teško povjerovati kako uživam u toj
boli, a jesam! Borba s vlastitim osjećanjima, protiv vlastitog srca „koje se u ljubavi kupa, po
tri dana ne čujem da lupa“, dođe mi kao igra u kojoj cijelu noć čekam ratnika u
svome tijelu zarobljenog. Želim ga svladati i krenuti u nova osvajanja, ali se
moj ratnik pritaji, a srce govori „ Ne diraj, nije još vrijeme, ne trebaju ti
nove bitke“. I još pridoda kako od ljubavi nije umro nitko, niti je komu srce
puklo jer je previše ljubio. Umiralo se zbog ljubavi, ali ne od ljubavi, čujem
pametno srce svoje.
Eto, vidiš, draga
moja, kakve, nikomu vidljive, ratove ja vodim i bitke gubim. I još u tomu
uživam! Stoga ti, Mare, ne mogu još
pisati o novoj ljubavi, jer da je ona jaka razorila bi brda i doline i uselila
u moje srce. Pred tim naletom stara bi se povukla, kao da je nije ni bilo.
Čekam da se to dogodi i tada ću položiti oružje, zaboraviti ratove.
Do tada :“Stari
dragi, još uvijek dragane, nije ljubav rosa da opane“!
Nemoj misliti , Mare,
da sam ja vele borbena, samo ljubim i ljubljena jesam, što i tebi želim.
TVOJA ANĐA
(čitanja 76) |
