|
Mary od Anđe: pisma preko oceana
Draga moja Mare, pišem ti na Gospojinu uvečer, još pod dojmovima današnjeg blagdana i probuđenih sjećanja na naše negdašnje Gospojine. Sve se promijenilo osim Gospe, milosna je bila, i neba nad našim poljima. Planine, doline i polja nisu kao nekada, a drukčije su i crkve, crkvena dvorišta, kuće, putovi. Sve je to sada veće, uređenije, ljepše, ravnije. Promijenio se i narod, vjernički puk, pa da vidiš mode u mladeži, kakav Pariz, Milano, vaše Amerike! A veliko crkveno dvorište i još pola polja bjelasa se na suncu, ne da gledati u se, kao veliko razbijeno ogledalo. Zrelo klasje žita, haha! Ne bi pogodila što je to? Auta, draga moja, svih tipova, boja i registracija iz stotine zemalja, peče se na nekadašnjim strništima, a sadašnjoj pustopoljini. Sada bi bilo lako, Mare draga, hodočastiti bosih nogu preko polja Gospi. Dobro, ima gladišika i čičak pokoji, ali sjeti se strništa i krvavih nogu. Bila je to velika pokora, ali zavjet se morao ispuniti. Sada mi dođe da se slatko nasmijem za što smo sve zavjetovale i tražile zagovor Blažene Djevice Marije:“ Bosa ću ti hodit, Majko Sveta, da me onaj garavi prošeta“, a to je značilo da će nam, nakon svete mise, pristupiti željeni mladić i udvarati nam, šetajući među mnoštvom. Još ako bi nas, preko polja, pratio uvečer kući, pa ostao na sijelu, pa…Ne znam kako se i za što mladi danas zavjetuju i čine li to uopće? Znam, barem u našem kraju, da mnogo toga imaju zahvaljujući roditeljima na radu u inozemstvu, jer kod nas je mnogo nezaposlenih, a većina radi i solidno živi. Kako, Boga ti pitaj!
Evo sam skrenula s onih siromašnih, a romantičnih sjećanja, i pravo u politiku! Tebi je to drago, jer se kod nas bliže izbori, a ti bi, veliš, došla glasovati. Za koga, pa i to pitaj Boga, jer ti ja, nažalost, ne mogu nikoga preporučiti. Postalo nam je svejedno, koga god naćulimo tri četiri godine na čelno mjesto, on će svoje odsjediti i provesti u blagostanju, jer narod je velika krava muzara-kad nestane mlijeka, odere joj se koža i uživa u mesnom zalogaju. Tako je i s narodom-tko ne plati porezom, plaća mitom, samo naši vlastodršci moraju živjeti u izobilju. Kad ja ovo reknem, odmah me dočekaju s onim-ti bi mijenjala narod! Ne bih, Mare, jer narod je dobar, ali u svojoj dobroti uvijek ispadne naivan i povodljiv. Vjeruje i onima koji su ga sto puta prevarili, pa zato i postoji ona izreka da narod ima vlast-vladare kakve zaslužuje. Ja uvijek mislim da naš narod zaslužuje mnogo bolje-poštenije (prije svega), sposobnije i stručnije predvodnike, o čemu treba misliti prije, a ne nakon izbora. U tomu i jest problem: pošteni neće u politiku, jer je ona kod nas prostituirana do krajnje mjere, sposobni rade poštene poslove, a stručni ljudi rade u struci. Političar i pjesnik može biti svatko, što maštovitije i više laže i krade, bolji političar, što čudnije rime slaže i glasnije pjeva, bolji pjesnik i pjevač. Meni je uvijek bilo čudno kako političari, koje narod bira iz naroda, nakon izbora odjednom postanu bogati i ostanu to i kada više nisu političari. Kako se ni jedan ne vrati u narod, nego ostaje iznad, postaje elita, bogatun, tajkun. I zamisli sada, a uvijek je tako pred izbore, naši političari, a i neki pametni ljudi, stalno trube da trebamo biti jedinstveni, što u prijevodu znači birati jedne te iste, te iste, a ti isti godinama na vlasti, sprti đavle, da išta uradiše dobroga i pametnoga u ovoj našoj nazovi državi. Jesu, raseliše nas, pa je ljudima bolje negdje tamo nego ovdje. Nema veze što sela ostadoše pusta, polja ne uzorana, prekrasne kuće prazne, škole pozatvarane, dječji vrtići sve širi, a starački domovi sve brojniji i tješnji. A i starci su glasači, kod nas najbrojniji. Dječji se glasački listić ne pika, a mladež ne možeš svrnuti na birališta. Dok je staraca, bit će i glasova, a starcima nije teško ugodit, samo kažeš lijepu riječ i osvojiš biračko tijelo-nemoćno, ali dovoljno krepko za uzeti olovku i zaokružiti slatkorječivog. Pa, Mare, budi krepka, doleti i glasuj za ove slatkaste, kruh im se ogadio, a kolača ne mogli!
Izbori su kasno, početkom listopada, a tada je, to bi trebala znati i ti, bez obzira na senilnost, kasno za odmor na moru, za kupanje i ležanje na plažama. Na to ne računaj, jer kod nas je malo onih koji i sada, u sred ljeta i Božje pripeke, mogu sebi dopustiti morski luksuz. Mogu ja, ali me nekako sramota od siromašnih susjeda, mogu pomisliti da im prkosim bahatošću, pa radije idem u planine ili na našu rijeku. Slušam poj ptica, šumor lišća i žubor vode. Zaronim, ma ne u vodu, nego u sjećanja, prizovem sve svoje drage, mrtve i žive, a onda se prenem, uživam u pjesmi ptica i samo njima zavidim, pa im to, pjesmom, i kažem: „Blago tebi, ptičice na grani, koga voliš nitko ti ne brani“. Ma, nitko ne brani ni meni voljeti, rođena sam za ljubav darivati, ne očekujući uzdarje, osim, dakako, od svog Tajnika i od tebe, Mare draga.
TVOJA ANĐA
 (čitanja 1848) |