Tomislavcity - Tomislavgrad - Duvno

Mary od Anđe: pisma preko oceana

         Ne žalim se, Mare draga, kako ti se čini u naslovu. Nismo žedni, imamo uvozne vode u trgovini, nije nam ni hladno, jer do zime je još daleko, ali ne daj Bože da zahladi. Što ti hoću reći, a da nema veze s politikom i ovim našim izborima? Ti znaš, a ja se time hvalim svakomu pa i tebi u pismima, kako imamo čiste i bistre izvore i rijeke, zdravu vodu, čist zrak i šume koje šume najljepšom pjesmom zdrave sredine i nezagađenih krajeva. Ali, sve mi se čini ili pričinjava da je tomu kraj. Gotovo cijelo ljeto oskudica je vode u gradovima, a u selima pogotovo. Nekoliko sam puta sa šamponom u kosi gledala kako nestaje vode u tušu, u česmi, ili perilica ostane bez vode, prosto rečeno-nikada ne znaš kada će nestati vode. Manji su problemi onima koji stanuju u prizemlju i nižim katovima, a oni iznad drugog kata ili ako im je kuća malo na brdašcu, cijelo ljeto nemaju vode. Zimi imaju ponekad. Na selima gdje ima vodovod je lakše: ljudi znaju da nema vode u cijevima i redovito kupuju vodu u cisternama. Eto vidiš kako je u nas dobro riješena vodoopskrba, jer živimo na vodi i pokraj vode. Neki uz jezero, neki uz rijeku, a meni potok teče pokraj kuće. U njemu mogu oprati noge, ali ne mogu piti vodu  iz potoka ili njome prati suđe.

            Sada ti je jasno kako rješavamo probleme s vodom, a s vatrom? Kad se u nas zapali, teško se gasi! Naročito šume i nisko raslinje, tako se kaže. Ali o požarima sam ti već pisala, pa ću o hladnoći. Ove zime, ako uopće dođe ( a počela nas je nekako zaobilazit posljednjih godina), mnogi se neće ogrijat na vatri. Nestašica je drva za ogrjev, pa se prodaju po zlato. Bogati smo šumom, ali od nje ne vidimo drveće-koje je za sječu, pa se sječe kradom i sve redom, a pošumljava neredovito. Bogati smo i kamenom, ali mi naše drago kamenje dajemo u bescjenje, a skupo plaćamo cement i gips, jer se to kupuje u trgovini. Jednoga lijepoga dana, godine Gospodnje koju mi nećemo dočekati, naši će potomci pitati što su njihovi prethodnici mislili kada su sva, od Boga im dana , bogatstva i ljepote, nemilosrdno uništavali ili rasprodavali?!

         O našem polju ti neću pričati, jer je zapušteno i većim dijelom u korov zaraslo. To se i ne vidi dok se na brdo ne popne i kroz dvogled pogleda. To sam učinila ove nedjelje i polje gledala s naše gradine. Tužna slika. No, dok sam se penjala na gradinu prošla sam pokraj Gropčića, sjećaš li se? Ja sam se sjetila, pa sam na golim koljenima oblizla oko groba i glasno izgovarala želju. Nekada davno želje smo izgovarale tiho, jer je uvijek bio netko u blizini, sada sam mogla vikati-nigdje nikoga, opustjelo selo, nikoga na gradini, ni žabe više ne krekeću u Brzomili, koju sam prvi put vidjela bez vode. Presušilo i njezino vrelo ili je netko ukrao izvor. Sve je danas moguće, jer kažu da dolazi vrijeme kada će voda biti skuplja od nafte. I to bilo, većeg zla ne bilo!

Znam da se čudiš što ti pišem o nekim ozbiljnim, lokalnim, a u biti globalnim problemima. Gdje je nestala pjesnička zanesenost, romantika, brojanje zvijezda, ljubav, mjesečina? Sve je to u meni, možda još u ponekom, ali dođu tako neki dani, opsjednu me neka razmišljanja koja nisu selo-veselo.

        Hoću ti malo i o ljubavi, ovoga puta, za promjeni, neću o svojim osjećanjima, nego o  muškoj ljubavi. Iskrenoj i vječnoj! Ne vjeruješ? E, pa čitaj. Vraćajući se iz našega sela vidim u groblju postarijeg gospodina pokraj velebne grobnice. Pogađaš-bio je to Majkl Cebarski. Došao iz New Yorka, gdje živi pedesetak godina i gdje je stekao veliko bogatstvo, ali je u rodnom selu napravio grobnicu, prenio u nju kosti davno umrlih roditelja i sada njima i sebi podiže spomenik. Vjerojatno je najbogatiji čovjek koji šeta Tomislavgradom, zaljubljen je u Duvanjsko polje, njegovu povijest, kralja Tomislava, obožava naše vedro nebo, našu gangu, naše mitove i legende. U Domovinskom ratu bio je četiri godine na bojištima Hrvatske i Herceg Bosne, kupovao odore i vozila-sve za Hrvatsku vojsku. Okićen je svim ratnim odličjima, ali, kaže, nikada ga nitko nije pozvao na neke proslave, na obljetnice. U velikim hrvatskim gradovima kupio je stanove, kuće, imanja. Obožava golf, ne može prežaliti Herceg Bosnu! Uh, neću ovdje o politici, jer mi se Majkl ispovjedio, otvorio srce, a to je priča za mene.

         Žali naš Majkl i za prvom ljubavi, koju je upoznao pri dolasku u Kanadu, kada se stidio svoga siromaštva, pa je pobjegao od drage i bogate djevojke. Poslije toga mu (duvanjski) ponos nije dopustio tražiti je, pa cijeli život živi od sjećanja na tu prvu ljubav. Bilo je žena u njegovom životu, ali u srcu mjesta samo za jednu! Nikada se nije ženio, nema djece, a maštao je s prvom djevojkom imati jedanaestoro djece. Boji se umrijeti, a ne pokušati još jednom vidjeti svoju prvu ljubav i možda…Znaš da mene pogađaju ljubavne  ispovijedi, pa ću ti o tomu dulje pričati, ne mogu u pismu plakati. Za koji dan Majkl leti preko oceana, s mojim novim gangama, među kojima i ova, specijalno za njega: „Prva ljubav i proljetno cvijeće, to se nikad zaboravit neće“! Ovo ne vrijedi za tebe, ni za mene, mi smo žene!

TVOJA ANĐA