Subota, 18 Studeni 2017 10:01

Iz dnevnika jedne mlade: Gricko

Ocijeni sadržaj
(6 glasova)
Moja susjeda Mara imala je ćuku Gricka. Onog malog što sliči na žutu, čupavu mačku. Gricko nikada nije bio u…
Petak, 17 Studeni 2017 11:11

Giljotina

Ocijeni sadržaj
(4 glasova)
Zašto u ove svete dane ponosa i slave, na um mi pada ova sprava navodno humanijeg izvršenja krvničkoga posla. Ako…

 

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima? Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom. Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata. Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati.

Piše: Nino Raspudić/vecernji.hr


U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest. Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije. U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik.

Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema. Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi. Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje. Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu. Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović. SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić. Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata. Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.“Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari. Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći, Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski. Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen.


Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri. Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine.

Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.   

vecernji.hr

Foto: Pixell

Ponedjeljak, 13 Studeni 2017 14:57

Stara pjesma

Napisao

 

Prije tjedan dana na jednoj fb stranici napisao sam nekoliko rečenica uz Matoševu Staru pjesmu. Prigodnim mi se učinilo taj tekst proširiti, ali se prije toga prijavljujem za samopotkradak!

U vremenu neupamćenog egzodusa hrvatskoga naroda, dakle sada, poticajno je misliti, zašto svaki dan moramo slušati kako nam ognjište napuštaju najbliži prijatelji i članovi obitelji. I odlasci ne prestaju, svaki dan netko drugi: Njemačka i Irska najpoželjnije su destinacije. Ni najhladnije među nama taj proces curenja ne ostavlja ravnodušnim. Zašto je to tako, je li moglo bez toga i može li se zaustaviti, samo su neka od pitanja o kojima je trebalo na vrijeme misliti. I je li sada kasno?

Nikad na hrvatskim povijesnim prostorima nije vladala idila. Stotinama godina haračili su Turci, zatim su vladali Austrijanci i Ugari pa Jugoslaveni. Danas, nakon naizgled dosanjane slobode, našim se područjima opet upravlja iz stranih središta. Ni prije, a ni danas ne treba nas optuživati zbog nedostataka koji nisu u našoj moći. Predstavnik Međunarodne zajednice kojeg zovu visokim, nažalost je takav kakav je i na još veću žalost ne možemo ga mijenjati (što ne znači da ne možemo svakodnevno kucati na vrata OHR-a i tražiti povrat uzetih prava). Bošnjaci nas preglasavaju i bez ustupka koriste svoju brojčanu premoć na svakom koraku. Ni to nažalost ne možemo mijenjati (što opet ne znači da nepravdu trebamo prihvatiti), ali svoje bismo djelovanje mogli, a možda i trebali popraviti, jer vidimo da nas u stopu prati više od stoljeća stara, Matoševa Stara pjesma, a s njom i sveprisutni osjećaj blaziranosti, postojan u svima nama. Sudeći po pjesnikovim stihovima tako je bilo oduvijek i čini se da će biti dok nas bude, a do kad će nas biti i što može učiniti svaka/svaki od nas da o(p)stanemo ključno je pitanje!

  • Dok god pred društvenim anomalijama saginjemo ramena s riječima: „Kako svima tako će biti i nama…“ (fatalističko prihvaćanje sudbine);
  • Dok god neprincipijelne odluke vladajućih podržavamo šutnjom zbog očuvanja vlastitih povlastica (ako se život u strahu i s neizvjesnom budućnošću može nazvati povlasticom);
  • Dok god po kavanama ogovaramo one koji vladaju, a razloge nezadovoljstva nismo spremni reći im u lice;
  • Dok god oni što imaju potplaćuju one što nemaju i dok god oni što nemaju potkradaju one što imaju (dok god kršimo dogovore);
  • Dok god nastavnice i nastavnike koji drže standard nazivamo vješticama, a one koji na satu samo pričaju viceve – legendama;
  • Dok god jedni u drugima vidimo samo mane, a ne i vrline s poznatim usklikom „Ma šta će on/ona…“ – za svakoga tko nije iz naše kuće;
  • Dok god u razgovoru rečenicu počinjemo s: „Nije to ništa, kad sam ja…“
  • Dok god na svaku inicijativu o javnom dobru postavljamo pitanje: „kako se ja tu mogu okoristiti?“;
  • Dok su nam god reality program i turske sapunice glavna životna zanimacija;
  • Dok god ne izlazimo na izbore jer su svi političari isti;
  • Dok god očekujemo rezultate bez truda, tj. dok sve hoćemo na gotovo;
  • Dok god između ugodnog i ispravnog biramo ovo prvo;
  • Dok god ne shvatimo da usprkos otežavajućim okolnostima, naša budućnost jednim dijelom ovisi i od nas samih;
  • Dok nas je god strah boriti se za ono u što vjerujemo i smatramo vrijednim;

 

Dok god većinu od (ne)navedenoga svaka i svaki od nas ne popravi (a ne košta ništa osim malo htijenja i napora), do tad će nas jamačno, sve više kupovati kartu u jednom smjeru, a pojedini od onih koji ostaju i dalje će s dugim uzdahom govoriti kako je Matoševa Stara pjesma kao jučer napisana i pitati se: hoće li jednom ostati stara i hoće li za 10, 50 i 100 godina našim povijesnim područjima odjekivati zvuk hrvatskih ili nekih drugih zvona?

 

Odgovor na to pitanje ovisi od samosvijesti i angažmana svakoga od nas.

 

ANTUN GUSTAV MATOŠ: STARA PJESMA

 

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

 

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

 

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

 

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

 

Krešimir Tabak/Tomislavcity

 

 

Subota, 11 Studeni 2017 08:27

Iz dnevnika jedne mlade: Žalosna otajstva

Ocijeni sadržaj
(21 glasova)
Ovih se dana cila naša familija okupila u kući moje svekrve. Drago njoj da su joj napokon došla sva dica…

 


Mogu li se popraviti iskvarene republike, pitao se još Machiavelli prije petsto godina. Njegov odgovor je kako je to moguće, istina teško i to tako što se trebaju vratiti na svoj početak. Saborsko istražno povjerenstvo za Agrokor, svjesno ili ne, u tom smislu je krenulo je ab ovo.

Kritike na njegova rad bile su uglavnom usmjerene na činjenicu da je većina u Povjerenstvu iz vladajuće koalicije, odbila pozivanje aktualnih svjedoka kao što su trenutni premijer Andrej Plenković, ministrica Martina Dalić, vladin povjerenik za Agrokor Ante Ramljak i, ne treba mu titule, Vladimir Šeks, a umjesto toga su izvadili iz naftalina pretpretpretpretprošle premijere, davno zaboravljene ministre i čelnike fonda za privatizaciju.

Ispitivanje tih preživjelih svjedoka iz početaka Republike Hrvatske kada se stvarao moćni koncern, povremeno podsjeća na Talent show – kandidati izvode svoj talent, strogi i tobože silno upućeni članovi žirija postavljaju pitanja, a javnost uživa u lakoj zabavi.

Najviše komentara izazvalo je svjedočenje Josipa Manolića, bivšeg predsjednika vlade, i ranije još svašta nešto, koji je pokazao talent dojmljivog pamćenja. Manolić je, nakon što je ušao u duboku starost, a i dalje ostao vitalan i sveprisutan, postao brend, hodajući lik viceva i šala, među kojima kao i vrlo praćene Facebook stranice – “Joža Manolić nadživio je”, u podžanru “metuzalemskog vica”, kao što je Chuck Norris nositelj žanra o preopasnom tipu. Postavilo se pitanje koliko ima smisla ispitivati uskoro stogodišnjaka o stvarima koje su se dogodile prije više od četvrt stoljeća. Koliko se Manolić doista može sjećati, koliko su mu memoriju obojili kasniji sukobi i savezništva?

Govorilo se puno o oslabljenom sluhu radi kojeg su ispitivači često morali ponavljati pitanja, a nitko nije dovodio u pitanje samo pamćenje ispitanika. Manolićevog pandana u Sarajevu, akademika Muhameda Filipovića Tunju, koji također grabi prema stotki, nedavno su pitali je li ga strah da ga ne uhode, na što je on odgovorio – što će me biti strah, ujutro kad izađem iz kuće ne znam ni ja gdje sam pošao, pa kako će onda oni…

Unatoč svemu tome, kritičari kucanja „na vrata davno zaboravljenih asova“ nisu u pravu. Važno je detektirati prauzroke kvara koji nas već skupo košta, a tek će na proljeće, kad prođe 15 mjeseci koje pokriva Lex Agrokor, doći skupo na naplatu. Japanska tehnika „pet puta 'zašto'“, kao dio šire metode  Kaizen, pet puta ponavlja pitanje „zašto?“ na svaki novi odgovor, kako bi se došlo do dubinskog, strukturnog problema, primjerice razloga kvara u Toyoti, gdje je ta tehnika i nastala. Primjerice: Zašto je Agrokor došao u današnje stanje?

Zato što nije poslovao po načelima tržišnog gospodarstva i zato što regulatorna tijela nisu radilo svoj posao? A zašto to?
Zato što nije rastao zdravo svojim snagama i nije imao iste uvjete kao “normalni” poslovni subjekti već je bio u sprezi s politikom”. A zašto nije? I tako dalje. Samo, čini se kako za razliku od japanskih problema, u slučaju Agrokorove crne rupe, neće biti dovoljno pet zašto, nego puno više, a na svim razinama će se pitanja račvati u dodatne smjerove.

Osim toga, kad se dovoljno dugo ispituju veterani, uvijek iskrsne i ponešto istine, jer s godinama, kako popuštaju svi drugi ventili, tako oslabi i onaj za zadržavanje istine koja je “voda duboka” i stalno pritišće želeći izaći na površinu. Stoga i najvećim igračima u starosti počinje popuštati samokontrola pa nešto i “izlanu”, zato ih vrijedi pažljivo slušati i čitati. Osim toga, u oproštajnim utakmicama se trude zabiti pokoji goli i podmiriti još poneki račun.

Manolić je pred saborskim povjerenstvom rekao kako su veliku negativnu ulogu u privatizaciji imali kasniji premijeri Valentić i Gregorić, koji tek trebaju doći pred povjerenstvo. Je li riječ o osobnom obračunu, jer su upravo navedena dvojica bila presudna za svrstavanje “tehnomenadžerske” struje uz predsjednika Tuđmana, a ne uz Manolića i Mesića, za raskol 1994. ili je Manolić ukazao na vruć trag, o kojem je jedan od članova saborskog istražnog povjerenstva Nikola Grmoja već proljetos grmio u Saboru ostaje vidjeti.

Zanimljiv je fenomen kako se Manolić, najstariji svjedok svega sjeća, a oni mlađi, poput Milana Kovača, se ničega ne sjećaju.
Razlog je taj što se on više nema čega bojati, osim Božjeg suda, a mlađi, od 60-godišnjaka do 80-godišnjaka, još valjda misle kako imaju života pa i karijere pred sobom pa se ne žele zamjerati. Ostaje zaključak kako u politici povremeno kažu istinu samo neki starci i neki mladci. Mladi govore istinu jer još nisu iskvareni, vjeruju u ideale i mogućnost promjene, a neki starci jer su ili toliko stari da nemaju što izgubiti ili, ako ne vode računa o spasu duše, vode računa o posmrtnom glasu ili fami kad se bude ozbiljno pisalo o novijoj hrvatskoj povijesti.
 
Jedan od takvih, Vladimir Šeks, spada među mlade i aktualne, jer ga je HDZ-ova većina u saborskom povjerenstvu odbila staviti na listu za saslušanje, a među stare ga svrstava činjenica da postaje sve iskreniji. Važnu stvar iz oligarhijske kuhinje je rekao u ovotjednom intervjuu. Iako nema funkciju koja bi to opravdala, kao doajen je govorio o potrebi promjene izbornog zakona. Kaže kako izborni sustav, kojeg je osmislio pred izbore 2000., više ne funkcionira jer su se “pojavile protestne stranke, Most, Živi zid i neke druge političke inicijative, a istovremeno imamo i trend rasta populizma”.

Šeks dodaje kako treba “krenuti s preventivnim onemogućivanjem tih protestnih skupina i stranaka koje žele biti ne samo prevaga ili uteg nego i kreator” i izvaljuje biser sezone: “Naime, događa nam se da o Vladi odlučuju političke skupine koje imaju najmanju reprezentativnost u biračkom tijelu”. Ako nije mislio na sebe kad je rekao “da o Vladi odlučuju”, već na Vladu RH, kako je zaboravio da o HDZ-ovoj vladi trenutno odlučuje HNS, “stranka 1%,” manjinci izabrani šačicom glasova i SDP-ov prebjeg u problemima s pravosuđem? Šeks pošteno kaže kako bi on izbornim zakonodavstvom krojio političku scenu, nametao svoj ideal, a to je dvostranački sustav. Sve to vuče prema još većem, vrhunskom idealu – najbolje je onda vratiti jednostranački sustav koji jamči stabilnosti i najbolju kontrolu naroda, a ne da se gnjavimo s dva krila iste partije.

Naum bi ostvario zabranom predizbornog koaliranja i uz to, paradoksalno, ne spuštanjem, nego podizanjem izbornog praga na sedam posto!

Iz toga se može deducirati kako su u HDZ-u već o tome raspravljali, a da je brojka 7 prag ispod kojeg misle da uz medijsku mašineriju mogu svesti i Most, i Živi zid i novu desnicu koja se okuplja oko Esih i Hasanbegovića.

Sudeći po ogorčenim komentarima Šeks je učinio medvjeđu uslugu takvoj inicijativi, jer je preranim, prebrutalnim i pogotovo iz svojih usta govorenjem o takvoj reformi, de facto je u startu ugušio. Ostao je dojam da se makinacijama oko izbornog zakona želi ugušiti demokratska volja građana, i teško će sada biti progurati ono što se možda moglo izvesti ljepše umotano i postepeno po metodi kuhanja žabe.

No kad bi se izborni zakon tako i prekrojio, uz potrese u zemlji koji slijede, što bi bilo ako neka od “populističkih stranaka” naraste toliko da upadne u okvir skrojen i predviđen za dvije velike?

Trend u Europi je jasan, a Italija je, kao i ranije, najbolji pokazatelj. Rezultati pokrajinskih izbora na Siciliji pokazali su da će protusistemski “Pokret 5 zvijezda” komičara Beppea Grilla nakon parlamentarnih izbora na proljeće postati pojedinačno najjača stranka u Italiji. Zašto se, suprotno očekivanjima, njihova popularnosti nije ispuhala ni nakon što se, dobivši vlast u nekoliko velikih gradova poput Rima i Torina, u praksi baš i nisu iskazali?

Dva su zaključka. Barem trećina građana je toliko razočarana starim strankama da će novim populistima prijeći preko svega sve dok su beskompromisni prema oligarhiji, drugo, da rezultati rada u praksi na lokalnoj razini, nisu uvijek presudni, jer ljudi toliko žude za nekim, koliko god plitkim i populističkim, idealom, žele vjerovati u bilo kakav san o drugačijem, o boljem, o pravdi, da često glasuju više vođeni tom žudnjom nego razumom koji bi im rekao drugačije.

Šeksove preokupacije stoga nisu neosnovane. Dugi i mučni rasplet priče oko Agrokora čija kulminacija počinje na proljeće će ili dovesti do pada Vlade ili će je toliko oslabiti da se teško može nadati sljedećem mandatu. Onda oligarhiji ostaje ili prepakirati neki novi lijevi centar, s manje partizanštine i rodne ideologije, oko umivenih likova poput Zvonimira Mršića, ili, ako se tako ne uspije skrpiti većina, gurati veliku koaliciju HDZ-SDP. U protivnom bi mogli pomalo početi davati petama vjetra poput Gazde, koji je prekjučer pred novinarima trčao londonskim ulicama brže od Lennona i McCartneya pred tinejdžericama u zlatno vrijeme Beatlesa.

 

Nino Raspudić/Večernji.hr

Utorak, 07 Studeni 2017 21:11

U(s)hićenje

Ocijeni sadržaj
(4 glasova)
U eri informacijske zabave uhićenje nužno pretpostavlja i dramatično lišavanje slobode (uz javljanje svih vrsta novinarskih lešinara) kao i simboličko…
Subota, 04 Studeni 2017 09:22

Iz dnevnika jedne mlade: Sudnji dan

Ocijeni sadržaj
(31 glasova)
Zamirila sam se babama. I to baš sad, za blagdane! A vako ti je bilo:Uoči Svih svetih nazvala me stara…

 

Bio je ovo tjedan čuda. U Bosni i Hercegovini je otkriven davno nestali original Dejtonskog mirovnog sporazuma, istoga dana kad se u Hrvatskoj ukazala figura “normalnog katolika”. I to nije samo Drago Pilsel, već “normalnih” katolika, tj. onih koji se odnedavno deklariraju tako, za sada ima već tri tisuće.

Piše: Nino Raspudić/Večernji.hr

Prvi plodovi normalnokatoličanstva isti dan su se vidjeli u zagrebačkoj gradskoj skupštini u kojoj su se HZD-ovci kolektivno obratili na novu religiju i podigli ruke za rodnu ideologiju kao mini trening za saborsko ratificiranje Istanbulske konvencije. No krenimo redom. Original dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je zamrznut rat u BiH, i čiji Aneks 4 funkcionira kao ustav te sretne zemlje, misteriozno je nestao. O tome se govorilo već 2008. kad je Željko Komšić, bošnjačkim glasovima nametnut uzurpator mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BIH i hodajuća reklama propasti dejtonske BiH, utvrdio da je izgubljen originalni dokument iz arhive Predsjedništva BiH.

Potraga koja je uslijedila pokazala je da je svoj primjerak mirovnog sporazuma izgubila i Srbija. Eto koliko se u Sarajevu i Beogradu držalo do Daytona. Krajem devedesetih pojavile su se i sumnje da je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, zloglasni Carl Bildt promijenio izvorni sporazum, jer je u pismu Aliji Izetbegoviću spominjao neku tipografsku pogrešku u originalu koju treba ispraviti. Valjda je u izvornom tekstu stajalo kako su se predstavnici tri naroda iz BiH, te predsjednici Hrvatske i Srbije uz predstavnike međunarodne zajednice usuglasili da se nakon smrti Alije Izetbegovića država ostavlja u amanet turskom predsjedniku ili nešto slično.

Uglavnom, kakav temeljni dokument i odnos prema njemu, takva i država. Dejtonski mirovni sporazum nikada nije službeno preveden u BiH, nije ratificiran u parlamentu niti je objavljen u Službenom glasniku BiH. A na koncu je i fizički izgubljen. Nova nada za BiH javila se ovoga tjedna kad je policija uhitila izvjesnog Željka Kuntoša koji je originalni primjerak Dejtonskog sporazuma navodno nudio na prodaju za 100 tisuća konvertibilnih maraka. Mirovni sporazum i ustav države trži se tako kao kolekcionarski kuriozitet, kao da je riječ o gaćicama Marilyn Monroe, naočalama Johna Lennona ili školskoj svjedodžbi Diega Armanda Maradone. Kako je prodavatelj došao do engleskog originala sporazuma, još nije poznato.

Ukazanje izvornog Daytona, za koji se mislilo kako je nepovratno izgubljen, istog dana nadmašilo je novo čudo – u Hrvatskoj su se ukazali “normalni katolici”. Pod naslovom “Pobuna normalnih katolika protiv Markićke i Batarela: ‘Vjernici trebaju glasno reći da se ne slažu s tim’” portal Indeks donosi ekskluzivnu vijest kako su “katolički vjernici kojima je dosadilo da ih u javnosti predstavljaju ekstremisti i vjerski fanatici” pokrenuli peticiju protiv udruga Vigilare i U ime obitelji, te biskupa Vlade Košića. Ispod teksta peticije “normalnih katolika” stoji samo “vjernice i vjernici u Republici Hrvatskoj”. Indeks je tako postao službeno glasilo “normalnih katolika” kao što je “Glas koncila” nenormalnih.

No tko su ti “normalni katolici”? Na prva tri mjesta potpisnika deklaracije “normalnih katolika” nalaze se dvije SDP-ove funkcionarke. Za jednu od njih, Biljanu Gaća, šira javnost je saznala kad je, nakon što je dva dana u Saboru mijenjala tadašnjeg ministra Predraga Matića, taj napor honorirala iskoristivši pravo na šest mjeseci pune saborske plaće i pola plaće idućih šest mjeseci. Ako to nije normalan katolik ne znamo što jest. Potpuno u skladu s jednom specifičnom interpretacijom katoličkog morala, pogotovo na jugu Europe, u smislu – ne možemo mi toliko griješiti koliko nam dragi Bog može oprostiti, uza što se veže i dubiozno razlikovanje između grijeha i “grehote”. Primjerice, grehota bi bila propustiti 145 tisuća kuna za dva dana pojavljivanja u Saboru. Normalna katolkinja Biljana Gaća, normalno i katolički, smatra i kako vjeronauk treba izbaciti iz škola. Uz dvije SDP-ovke na tronu stoji još jedan tip normalne katolkinje, a to je protestantkinja, zapažena u javnosti po kritiziranju druge crkve, a sada i kao potpisnica peticije za normaliziranje katolika. Sudeći po potpisnicima, normalan katolik bi se trebao zalagati za pobačaj, izbacivanje vjeronauka iz škola, njegovati jugoslavensko naslijeđe, a idealno bi bilo da je protestant.

Među potpisnicima je i jedan Indexov Hare-Krišna poklonik, i mnoštvo do jučer javno deklariranih ateista koji su se u noći na utorak misteriozno svi obratili na katoličanstvo i to ono “normalno”. Ovaj mizerni pokušaj medijske manipulacije svjedoči o tome kako je lijevo-liberalna scena u Hrvatskoj potpuno pogubljena, da nemaju više nikakvih konstruktivnih načina promicanja svojih stajališta i pridobivanja građana već im je preostala isključivo mržnja, etiketiranje, nesnošljivost, stupidne podvale i kilavi, uvredljivo prozirni pokušaji manipulacije. To bi bilo kao da idemo rušiti Hajduk pa se na vrhu peticije “normalnih Dalmatinaca” potpisuju Štef i Ivek iz Krapine, i nekoliko članova uprave Dinama. Ili obratno. Model takvog djelovanja je otprije poznat. “Normalizatori” će prvo detektirati moguće pukotine, naznake “diferencijacije” u katoličkom miljeu, koji je sam po sebi izrazito heterogen, pa će tu uskočiti izmišljajući, lažno se predstavljajući, i tražeći tobože pod istim nazivnikom neku drugu crkvu, neke druge katolike, koji će ići protiv Katekizma i Vatikana tamo gdje “normalizatorima” nisu po volji.

Slično i dan danas radi komunistička vlast u Kini, a i blaženi Alojzije Stepinac, da je pristao biti “normalni katolik” pod vodstvom KPJ, a ne Svete stolice, ne bi bio zatočen i trovan već bi možda dobio i grad Stepinčevo kao što su po zaslužnim drugovima nazvani Kardeljevo ili Pucarevo. Potpisnici peticije “normalnih katolika”, bilo da su bučno deklarirani ateisti, lijevi ekstremisti, protestanti, harekrišnari ili bilo koja druga supkultura, tim glumatanjem i izmotavanjem samo gube vrijeme.

Uporište za održavanje otančale lijeve kulturne hegemonije i njeno ažuriranje novim, dženderističkim dogmama je na drugoj adresi. Umjesto da glume “normalne katolike” bolje bi bilo da se učlane u HDZ, stranku koja je danas najjača zastupnica njihovih vrijednosti. Doista, što će vam fiktivni “normalni katolici” pored postojećih, vladajućih “ćatolika”, naših dobrih HDZ-ovaca? Demokršćana koji kažu “smatram to i to, osobno sam za to i to, ali”. U ovom “ali” se odvija cijela hrvatska politička tragedija. Ili možda u onome što mu prethodi, a što nikada nije bilo uvjerenje nego podilaženje svjetonazorskoj većini koju će se, nakon izbora, u političkoj praksi lako i po stoti put preveslati. Ovog tjedna su, po starom receptu, viđenom primjerice u briselski navođenom dizanju ručica za “Zakon o suzbijanju diskriminacije”, glasovi HDZ-ovi zastupnika u zagrebačkoj gradskoj skupštini bili presudni za usvajanje Programa rada Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba za 2018. Radi se, de facto, o najavi ratificiranja Istanbulske konvencije, rodne ideologije umotane u celofan brige za zaštitu žena od nasilja.

Taj program, čiju ćemo realizaciju plaćati iz poreza i prireza, u sklopu promicanje “rodne ravnopravnosti” (ne spolne!) nalaže zadaću “promicanja uporabe rodno osjetljivog jezika u tijelima Grada Zagreba kao i u javnom govoru”. No ne staje na orvelovskom novogovoru već traži i “suzbijanje rodnih stereotipa i uvođenja rodno osviještenog proračuna”. Predviđa i “edukacija” (čitaj – ispiranje mozga) gradskih zaposlenika za “rodno osjetljivo upravljanje proračunskim sredstvima i za unaprjeđenje položaja žena u procesu javne nabave” i kao šlag na kraju “promicanje rodno osviještenog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama”. Također daju okvir za dokidanje gradska sredstva programima koji nisu na liniji rodne ideologije. Dakle, svi će plaćati, a samo pravovjerni dobivati. Program su izglasali lijeva oporba i HDZ. Dio Bandićevih zastupnika bio je protiv, a dio suzdržan. Tako je HDZ ispao ljeviji od Bandićevaca, i ponovo prevario svoje birače, jer u njihovim programskim načelima i u predizbornoj kampanji ne nalazimo ništa što bi bilo i blizu radu na “uvođenju rodno osjetljive politike u medije” ili “upoznavanju javnosti preko medija i drugih načina o obvezama uvođenja rodno osjetljivih politika u sva područja društvenog života”, a za što su digli ruke u zagrebačkoj skupštini.

Tako funkcionira mistično tijelo HDZ- ovo, glava ili stražnjica su negdje drugdje, a u gradskoj skupštini nalaze se ruke koje se nepogrješivo, bez iznimke, mogu dići za bilo što na bilo kakav mig. Takav HDZ je idealna stranka za zastupanje interesa i vrijednosti “normalnih katolika”, a pojava bilo kakve savjesti ili odgovornosti prema biračima bila bi čudo jednako pojavljivanju originala Dejtonskog sporazuma.

Nino Raspudić/Večernji.hr

 

Ponedjeljak, 30 Listopad 2017 12:00

Apatija – od Mostara do Kupreških vrata

Napisao

 

Iako u pravilu pola vremena provodim u Mostaru, a pola u Tomislavgradu, bude tjedana kad prevagne prisutnost u samo jednom od ova dva draga mi grada. Tako je bilo i ovaj put. Poslije radnog dijela tjedna i uronjenosti u dinamičnu poslovnu svakodnevicu, Bogu hvala, dođe i petak. Tada nešto ranije završavam s poslom, pakiram stvari, dvaput zaverglam i računam kako ću se na duvanjskom zraku odmoriti od posla. Do kuće devet stacioniranih radara, a možda i po koji pokretni. Ali čemu žurba, Boga na pomoć i polako. Ionako kažu da je vrag stvorio prišu.

U Širokom navraćam u autopraonicu kod Tonija, računam neka se limeni ljubimac do Tomislavova grada uspije osušiti; operem li ga kod kuće, smrznut će štogod preko noći. Treći sam u redu za kupanje, dvojica domaćih prije mene. Stoje u prančioku i gunđaju kako ovo nije država, kako nemamo nikakvih prava i kako pod milim Bogom u ovom društvu ništa ne valja.

Nakon osvježenja bolida nastavljam dalje. Na Vraniću se upali svjećica što pokazuje rezervu, prva benzinska, lijevi pokazivač: „Majstore, toči do vrha dok kupim žvake.“ Prolazim pored kafića u sklopu benzinske i hvatam dio rečenice: „…a političari nam ništa nisu dali“.

U subotu prijepodne odlazim u kliniku na zamjenu i balansiranje guma. Zima dolazi! U želji da što prije dovršim posao nisam mogao ne uhvatiti dijelove razgovora: „Jesam, frende, doš'o za Svisvete pa za koji dan opet nazad“, a u drugoj grupi osjeti se mrzovoljno negodovanje: „Za me nema mista, a svog je rodijaka utrp'o u šumariju. Ja!“

Nedjelja jutro, pravac Zlosela na kavu kod tetke Anke i iglenu kod strica Mire, računajući da zubi vremena nisu nagrizli karakter poljoprivrednika i da barem kod njih kao i u staroj Grčkoj vlada arkadijsko raspoloženje – mir i veselje. I stvarno, 10 minuta istinskog ljudikanja. Sve dobro, živi, zdravi, radi se. Plaća nije velika, ali je redovita. Bože podrži! Tada izbiše dva Livnjaka po janjce. Sjedoše. Nisu ni rakiju popili, krenu priča: „Pusto pajdo, ni'ko neće ostat', svi odoše.“ U to banu i kum Škoro iz Kiseljaka, ni faljen Isus, odmah s vrata: „Od nas nema više 'ko ni otić'. 'Ko je mog'o, otiš'o je!“

Ponedjeljak ujutro, okrećem ključ, palim otprve – gas za Mostar. I da se C-klasa ugasi u putu – nema stajanja, ne zato što je u Mostaru bolje i što se mogu čuti vedrije riječi, nego što ću opet kao i gotovo svi uroniti u posao i ne misliti na situaciju duha. A opet me kopka i po glavi se vrti: To što ne misliš o čemeru, ne znači da on nije prisutan (davno je pao Berkeleyev solipsizam), kako u životu tvojih bližnjih, tako i u tvojem vlastitom.

Parkiram, gasim, vadim ključ i završavam vikend modifikacijom Becketta: U tolikom sivilu, koliko nezadovoljnih?, a gotovo nitko ne poduzima ništa! Mnogi odlaze, nitko se ne vraća. To nas ostavlja bez nade!

p.s.

Dragi prijatelji do, a pogotovo od Kupreških vrata! I kad nema nade, nadajmo se! Uvijek se može dogoditi čudo, a kako stvari stoje, jedino nas ono može i spasiti.

 

Krešimir Tabak/Tomislavcity

 

 

 

Stranica 1 od 23

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME