Ponedjeljak, 30 Listopad 2017 12:00

Apatija – od Mostara do Kupreških vrata

Napisao
Ocijeni sadržaj
(31 glasova)

 

Iako u pravilu pola vremena provodim u Mostaru, a pola u Tomislavgradu, bude tjedana kad prevagne prisutnost u samo jednom od ova dva draga mi grada. Tako je bilo i ovaj put. Poslije radnog dijela tjedna i uronjenosti u dinamičnu poslovnu svakodnevicu, Bogu hvala, dođe i petak. Tada nešto ranije završavam s poslom, pakiram stvari, dvaput zaverglam i računam kako ću se na duvanjskom zraku odmoriti od posla. Do kuće devet stacioniranih radara, a možda i po koji pokretni. Ali čemu žurba, Boga na pomoć i polako. Ionako kažu da je vrag stvorio prišu.

U Širokom navraćam u autopraonicu kod Tonija, računam neka se limeni ljubimac do Tomislavova grada uspije osušiti; operem li ga kod kuće, smrznut će štogod preko noći. Treći sam u redu za kupanje, dvojica domaćih prije mene. Stoje u prančioku i gunđaju kako ovo nije država, kako nemamo nikakvih prava i kako pod milim Bogom u ovom društvu ništa ne valja.

Nakon osvježenja bolida nastavljam dalje. Na Vraniću se upali svjećica što pokazuje rezervu, prva benzinska, lijevi pokazivač: „Majstore, toči do vrha dok kupim žvake.“ Prolazim pored kafića u sklopu benzinske i hvatam dio rečenice: „…a političari nam ništa nisu dali“.

U subotu prijepodne odlazim u kliniku na zamjenu i balansiranje guma. Zima dolazi! U želji da što prije dovršim posao nisam mogao ne uhvatiti dijelove razgovora: „Jesam, frende, doš'o za Svisvete pa za koji dan opet nazad“, a u drugoj grupi osjeti se mrzovoljno negodovanje: „Za me nema mista, a svog je rodijaka utrp'o u šumariju. Ja!“

Nedjelja jutro, pravac Zlosela na kavu kod tetke Anke i iglenu kod strica Mire, računajući da zubi vremena nisu nagrizli karakter poljoprivrednika i da barem kod njih kao i u staroj Grčkoj vlada arkadijsko raspoloženje – mir i veselje. I stvarno, 10 minuta istinskog ljudikanja. Sve dobro, živi, zdravi, radi se. Plaća nije velika, ali je redovita. Bože podrži! Tada izbiše dva Livnjaka po janjce. Sjedoše. Nisu ni rakiju popili, krenu priča: „Pusto pajdo, ni'ko neće ostat', svi odoše.“ U to banu i kum Škoro iz Kiseljaka, ni faljen Isus, odmah s vrata: „Od nas nema više 'ko ni otić'. 'Ko je mog'o, otiš'o je!“

Ponedjeljak ujutro, okrećem ključ, palim otprve – gas za Mostar. I da se C-klasa ugasi u putu – nema stajanja, ne zato što je u Mostaru bolje i što se mogu čuti vedrije riječi, nego što ću opet kao i gotovo svi uroniti u posao i ne misliti na situaciju duha. A opet me kopka i po glavi se vrti: To što ne misliš o čemeru, ne znači da on nije prisutan (davno je pao Berkeleyev solipsizam), kako u životu tvojih bližnjih, tako i u tvojem vlastitom.

Parkiram, gasim, vadim ključ i završavam vikend modifikacijom Becketta: U tolikom sivilu, koliko nezadovoljnih?, a gotovo nitko ne poduzima ništa! Mnogi odlaze, nitko se ne vraća. To nas ostavlja bez nade!

p.s.

Dragi prijatelji do, a pogotovo od Kupreških vrata! I kad nema nade, nadajmo se! Uvijek se može dogoditi čudo, a kako stvari stoje, jedino nas ono može i spasiti.

 

Krešimir Tabak/Tomislavcity

 

 

 

Pročitano 435 puta Poslijednja izmjena dana Ponedjeljak, 30 Listopad 2017 12:30

Napiši komentar

Molim upišite sva obavezna polja označena zvjezdicom (*).
Dozvoljena je uporaba HTML koda

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME