Petak, 17 Ožujak 2017 19:14

Proturječja

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)

 

Nekad u zraku uhvatite, možda samo i na trenutak, kontradiktorne pojave. Kažu da ih u jedinstvenu cjelinu mogu uobličiti tek oksimoron ili paradoks. Što se ovih dana događalo u BIH ni samom mi još uvijek nije jasno.

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

Revizija revizije se nastavlja i kraj se još uvijek ne nazire. Nedavno Izetbegovićevo samouvjereno objašnjavanje zahtjeva za revizijom i bahato uvjeravanje (svih i svakoga a osobito Bošnjaka) da svi oni koji je osporavaju nemaj pojma o čemu govore ni pravno ni politički ovih dana ima svoj logičan nastavak. Ubrzo je, na njegovu žalost, stigla  negacija njegovih tvrdnji. Inače sudovi ne reagiraju tako brzo pa je i samog Izetbegovića vjerojatno iznenadila takva ažurnost. Nije ju očekivao. Odbijanje Softićeva zastupanja s javno objavljenom tajnom (da je on o tome i prethodno obaviješten) izazvalo je nevjericu, zbunjenost kod Bošnjaka, a bilo je, kako to u BiH obično biva, i zluradosti na drugim stranama.

I sad smo u vremenu nakon obrazložene odbijenice. Srbi vješto koriste novonastalu poziciju i Izetbegovića optužuju za uzurpaciju nadležnosti, ovlasti i mjerodavnosti. Dragan Čavić (ne Čović, bivši predsjednik republike i čelnik SDS, sadašnji predsjednik jedne od srpskih stranaka) podnosi krivičnu prijavu protiv Softića i Izetbegovića. Optužuje ih za lažno predstavljanje i traži ne samo moralnu i političku odgovornost bošnjačkog dvojca bez kormilara nego i njihovu krivičnu dogovornost. Izetbegović se našao pred kaznenom prijavom (zbog koje vjerujem ne brine mnogo), ali  uslijedio je i Radončićev pritisak i insinuacije čak i o psihičkom zdravstvenom stanju velikog vođe (što je ipak politički udar o kojem mora povesti računa). Istodobno se, znali se iz kojih razloga, počinje otvarati i priča o političkim ubojstvima u Sarajevu i njihovoj pozadini. Kamo to vodi? I do koga će dovesti? Ima li u ovom kontekstu nade i za rješavanje slučaja za kojega smo mi Hrvati iznimno zainteresirani? Pokatkad mi se, da budem iskren, gadi prigodničarsko prisjećanje na pokojnog zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta BiH, doministra unutarnjih poslova FBiH i moga prijatelja Jozu Leutara; ali svi mi koji smo zainteresirani za istinu o ovom slučaju ne možemo zaboraviti izjavu Fahrudina Radončića u Večernjem listu (još dok je bio ministar sigurnosti u Vijeću ministara) i njegovu javno izrečenu optužnicu. Nakon koje bi ukoliko ona nije istinita on kao ministar morao dati ostavku (pa čak i napustiti politiku) ili je nezamislivo da se onda u skladu s takvom izjavom nisu poduzele i odgovarajuće mjere tužiteljstva, organa sigurnosti, i suda. Sve je ostalo i još uvijek visi u zraku.

U ovom smislu se pojavljuju i priča (ili ako hoćete lažna rasprava) o mogućnosti Izetbegovićeve ostavke. Insinuira se, špekulira i osporava pa se čak dozivaju i prizivaju kvalifikacije stranačkih oligarhija u BiH koje se onda pojednostavljivanjem odnosa (ili njihovim istinitim predočavanjem, reći će drugi) kvalificiraju kao kartelske interesne organizacije. I u tom se smislu onda komentira i ne-mogućnost Izetbegovićeve ostavke, jer kako kum može podnijeti ostavku? Nikako. Jer mu se raspada organizacija. Naravno, u svemu ovome ima namjerne i sustavne hiperbolizacije, moguće je čak i zlonamjernosti sudionika u raspravi (no, ostaje činjenica da se vrući kesten nerazjašnjenih stvari uvijek i iznova, i po potrebi, vraća u opticaj) a da Izetbegović osim navodne prijetnje optužbom Radončića po ovoj osnovi nikada nije dao odgovarajuća obrazloženja. A Radončić je bio na sudu po nekim drugim osnovama; no, makar koliko je meni znano, ne i temeljem ove javno izrečene optužbe (ili insinuacije). Naravno, da se ni eventualnom Izetbegovićevom ostavkom stvari u BiH ne bi razriješile same od sebe. One bi i nadalje ostale vrlo složene i tek, moguće je, samo donekle izmijenjen. Jer kad se u BiH  i do kraja pojednostave stvari one nisu, i ne mogu biti, tako jednostavne. Sarajevski se unitarizam (i sve vrste njegovih manifestacija) uzgaja (već godinama kroz razne političke, ideološke, udružničarske paraideološke i parapolitičke organizacije, medije i druga sredstva oblikovanja javnog mnijenja) platforma prisvajanja isključivog prava bošnjačkoga naroda na državu BiH (nešto rjeđe), na Federaciju BiH (gotovo pa svakodnevno). I nije to ostajalo samo na deklarativnim iskazima, bilo je tu izravnog političkog djelovanja (u tom smjeru): prisjetite se i alijanse i platforme (s vladama FBIH s pripadnicima ne i izabranim predstavnicima hrvatskoga naroda), dvostruke izborne zloporabe Izbornog zakona sa Željkom Komšićem (i njegovim mandatima u Predsjedništvu BiH). Svakodnevnih iskaza ljubavi navodno temeljnog konstitutivnog naroda u kojima ne ostaje nimalo mjesta za ljubav druga dva konstitutivna naroda prema BiH. Dapače, ona se na sve moguće načine pokušava osporiti. Osporavanjem konstitutivnih prava (i njihove kolektivne jednakosti) postiže se učinak zaziranja od BiH (i takve bošnjačke ljubavi) te veliko nezadovoljstvo (kod pripadnika druga dva konstitutivna naroda). Prisvajanjem ekskluzivnog prava na BiH jedinim njezinim istinskim državotvorcima čini se nepopravljiva šteta mogućnostima njezina opstanka i uspješnog razvitka. Od tako prevelike ljubavi Bosna i Hercegovina upada u sve dublju agoniju međusobnog nerazumijevanja, prikrivenog neprijateljstva pa i mržnje.

U takvom ozračju ovih je dana u Sarajevu na nagovor Johannesa Hahna održan vrli skup političkih vođa takozvanog Zapadnog Balkana. On je pokušao nadići ne samo bosanskohercegovačke proturječnosti nego ih razriješiti u nešto širem europskom kontekstu rješavanja otvorenih pitanja i same perspektive takozvanog Zapadnog Balkana. Summit u Sarajevu (popularno nazvan kako neki kažu premijera Zapadnog Balkana). No, odmah uskaču Srbi i objašnjavaju da BiH nema ni premijera ni vladu; a o Kosovu da i ne govorimo (nije država i ništa od toga ne može imati). Vučić je čak u obraćanju zahtijevao od svih da Kosovo ne zovu državom (izravno, može se provjeriti na snimkama, Johannesa Hahna i Denisa, valjda Zvizdića). Politički razgovor o navodnoj proeuropskoj orijentaciji: trebao je biti izlazak iz historijskih i ideoloških priča zaslađen pričom o projektima, ekonomiji i vizijama jedinstvene cjeline. Poruke mira, stabilnosti i jednakog razvoja. I dok bijahu skupa još je to na nešto i naličilo. Kada se odmakoše i krenuše otkuda su i došli svatko ima svoju priču i svoju teoriju. Na Balkanu caruju laži kaže analitičar profesor Žarko Papić. Diplomatska izjava koja je uslijedila ostvaruje privid da je summit, uspio.

Za to vrijeme u Neumu održan je skup „Hrvati BiH nositelji europskih vrijednosti“. Još jednom smo sami sebe uvjeravali da mi to jesmo. Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem… No, za razliku od europske priče, koja se pa makar i nasilu, održavala u Sarajevu u Neumu ne bijaše nikoga iz Europe. Pristigoše tek Europljani iz Zagreba. Sve me u posljednje vrijeme podsjeća na početak vođenja hrvatske politike u BiH po Anti Jelaviću (u čemu sam i sam sudjelovao). Naime, i tada na početku Antina mandata trudili smo se europski i uljudno predstaviti naš problem. Pisali smo non papere (i još kojekakve lijepe i uljudno sročene dokumente), obraćali se svima i svakome i objašnjavali i onima koji su htjeli, i onima koji nisu htjeli, čuti. Ante je bio uvjeren da nije problem u onome što mi Hrvati želimo nego u načinu na koji smo mi to do tada govorili. Vjerovao je da sve ono što zastupamo, pa i sam naš zahtjev za jednakopravnošću je sam po sebi samorazumljiv svakome onome tko je dobronamjeran. I naivno je vjerovao da je svjetska, međunarodna politika takva. I kada mi njima uljudno i kultivirano objasnimo da mi za svoj narod ne tražimo nikakva ekskluzivna prava, nego samo ono, i uistinu samo ono, što nam kao konstitutivnom i političkom narodu po naravi bića pripada u jednoj složenoj državnoj zajednici s više etniciteta (kultura i jezika) da će oni (taj veliki i pravedni svijet), konačno to razumjeti i uvažiti naše opravdane zahtjeve. I danas naši se politički predstavnici trude (čini mi se gotovo na isti način). Traže i nalaze primjere i rješenja, recimo primjerice za problem televizije (ali nemaju odgovarajući broj ruku), i danas iznose čak i europske preporuke o potrebi federalizacije BiH i novog izbornog zakona. I sve to posve razložno, uljudno i opravdano. Ali… Ne će, nažalost, biti dovoljno ruku. Onaj tko je institucionalno obespravljen (a mi Hrvati to jesmo, i u Daytonu: a osobito dvije tisućite) ne mogu u takvim institucijama sustava ostvariti ništa više od onoga što im drugi dopuste. Kod Bošnjaka nema razumijevanja za hrvatske zahtjeve. Kod Srba navodno ima, ali naravno, ako to mogu riješiti u okviru Federacije. Odgovor je očito izvan vrzina kruga. Ali gdje?!

Ne vidjeh nikoga od Europljana da dođe u Neum podržati nositelje europskih vrijednosti. Dapače. Držim da će i ovaj skup dobiti javne ocjene čak i europskim krugovima kao osporavanje europskih nastojanja (i onih iz Sarajeva). I stoga se više uzdam u Krstičevićevo uspostavljanje vojne suradnje s Izraelom nego u sve izgovorene riječi neki dan na europskom putu. A kad je Europa u pitanju mogao bih i javno, pa nek se Bruselj naljuti koliko ga volja, preporučiti našoj hrvatskoj politici i u Hrvatskoj, a osobito u BiH: Hvali Europu, drž se Trumpa.

Više u ovoj kategoriji: « Revizija revizije Mora »

Marko Tokić - članci

Lip 17, 2017

Stabilno

Tajna uključivosti u Hrvatskoj golica maštu.…
Lip 09, 2017

Lakrdija

Zadovoljstvo je svih onih koji se bave kulturom…
Lip 02, 2017

Čudno

I kad se navodno ništa ne događa to nužno ne…
Svi 24, 2017

Rezultat

Velike pobjede ovih dana u Hrvatskoj, veselje se…
Svi 20, 2017

Most

U Hrvatskoj na lokalnim izborima svi provode…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME