Utorak, 26 Rujan 2017 09:44

Hrvatska šutnja

Ocijeni sadržaj
(4 glasova)

 

Kad se nema što pametno reći dobro je šutjeti. Istina, ponekad je šutnja zlato, ali ponekad i pristajanje na istine koje uporno ponavljaju oni koji galame. Kakvog je kova hrvatska šutnja teško je reći, ali je neka čudna politička pojava koja polako ponovno postaje karakteristikom hrvatske politike.

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

U očekivanju Predsjedničina odgovora Dijani Vican jedinoj političarki u priči o kurikulu (da ne kažem Odgojno-obrazovnom uputniku, kako bi hrvatski trebalo) zabavljam se vijestima na temu kako apolitični: ministrica Divjak i još apolitičniji Plenković uz Predsjedničinu blagonaklonost upućuju nas u svijetlu budućnost hrvatske školske reforme koja će, blago nama, krenuti u roku odmah. Samo što nije.

A Dijana će se načekati odgovora, davno je rečeno ako se činjenice ne uklapaju tim gore po činjenice. Tko je kriv Dijani što ona još uvijek vjeruje da činjenice mijenjaju teorije i utječu na potrebu da se traže nove ideje preispitujući ono što je bilo uključujući valjano i odbacujući ono što je opravdano kritički osporeno. Sve opravdane kritike naši provoditelji kurikularne reforme (apolitični, kakvi jesu), svedu na deset posto spornoga i guraju dalje. Život ne čeka. Toliko im se apolitičnima žuri da uvale tablete (one koji se ne piju, na njima se nešto zapisuje... a malo i zaradi) da je to izgleda postalo jedino važno.

Ivana Maletić na domaćem terenu zna da Istambulska konvencija nije dobra za Hrvatsku i misli da je Hrvatska ne bi trebala prihvatiti. Tako ona suzdržana u europskom parlamentu koketira s vlastitom prihvatljivošću liberalnom globalizmu a Hrvatsku bi osudila na konzervativno protivljenje istom. Pri tom ona uopće ne razmišlja da osobno protivljenje političkom valjku koji melje kudikamo je lakše suprotstaviti se kao pojedinac na mjestu odlučivanja jer se radi samo o osobnoj sudbini, a i posljedice suprotstavljanja su kudikamo blaže. Naime, ostale liberalne (i ultraliberalne) kolege će te držati konzervom, ognjištarem ili kakvim već primitivcem, ali to se, zar ne, da podnijeti. Međutim kada valjak svjetskih interesnih silnica pritisne državu ona se trese ko trstika na vjetru, a to ovih mjeseci imamo prigodu gledati. Hrvatska se ucjenjuje sa svih strana, dere se Slovenija (zar bi se zaderala da joj nije rečeno), deru se i Mađari, pa se i Bakir uzgalamio. O Srbima da ne pričam, Vučić se više i ne dere nego preko Giganta Pupija usmjerava i kreira. Određuje mjeru dopuštenog hrvatstva. Danas smo premještali ploču poginulim braniteljima iz Jasenovca u Novsku, sutra ćemo s nje brisati zabranjeni pozdrav, prekosutra će svi oni koji zapjevaju Lijepu našu izvan protokola dva mjeseca u zatvor (na hlađenje od nacionalizma). Tko jednom pristane da ga se ucjeni, kraja ucjeni nema.

Srbi, po starom oprobanom receptu na svakom koraku vide ustaše. Još se sjećam iz onih vremena noćne gange: Drže Tito ti se ne boj Rusa / Ustaša je iza svakog busa. Tolika proizvodnja ustaša i nakon drugog svjetskog rata bila je uvjetovana potrebom da Hrvati šute i trpe Jugoslaviju, a oni koji su imali sreću da ih privremeno ne nazivaju ustašama i da je zavole. Naime, ovih dana srpski su mediji na dresu Cedevite ugledali „simbol ustaša“. Ni manje, ni više. Kako kažu font na dresu kluba ima takav u koji podsjeća na ustaški simbol. Počelo je! Počelo!!! Sad ćemo svaki dan imati poneku vijest o tome što ih sve podsjeća na ustaše. Naravno, to su u prvom redu, svi Srbi koji su ničim izazvani poželjeli biti Hrvati (osobito mi ovi iz moderne Zapadne Hercegovine koji smo sedamdeset pet postotni potomci autohtonih stanovnika ovih prostora od kamenog doba). Kraja srpskom ludilu nema, ali zašto naši pametnjakovići pristaju igrati u njemu to je pravo pitanje.

Admiral Lošo reče da bi hrvatski pješaci stigli u Ljubljanu kada bi i ako bi. Naravno, za takvo što netko bi trebao izdati zapovijed. Netko bi trebao učiniti sve da, kad bi i ako bi, to ne budu samo riječi. I admirala se mijenja s mjesta savjetnika jer je uznemirio naše ucjenjivače. Nisam pročitao da je Slovenija smijenila ikoga tko javno govori da će primjenom sile provesti arbitražu na moru, niti sam čuo da je Slovenija išta učinila da istu provede na kopnu. Ali lako je zamijeniti admirala, on ne zna da jedno cijelo ima tri polovine kao što to zna savjetnik svih savjetnika i drage nam Predsjednice, neprispodobivi Mate (od milja doktor neponovljive Milke Planinc), još da je Budu da i njega posavjetuje, a on se mudro kao i Plenković (otac) povukao u Sloveniju i iz Ljubljane piše (ako nije on, jesu njegovi) kako bi bilo dobro Hrvatsku još jednom ugurati u Balkaniju.

Admiral Davor Domazet Lošo kriv je jer je hrvatskoj šutnji pokazao da trun samosvijesti vrijedi više od godina puzanja.

Ali nije sve loše u hrvatskoj politici, evo, primjerice Bandić je ustoličio Trg Republike Hrvatske pa će trebati još neko vrijeme da ljudima uđe u uho da je trg republike kod kazališta a ne na Jelačić placu. U SDP-u vrije kao u loncu. Kuhaju Bernardića.

Kad se SDP zabavi o sebi bude zanimljivih detalja. Peđa (privatno poznatiji kao veliki obožavatelj Thompsona) ovih je dana otvorio Pandorinu kutiju tvrdnjom da inače perspektivni Bero više nije perspektiva. Njemu se odmah pridružila Milanka, a ni Ranko nije skrivao oduševljenje novom drugarskom inicijativom. Odjednom, i odnekud a može i odnikud, ničim izazvano raste i javna popularnost Zorana Milanovića (valjda jer je prijatelj s Gotovinom ili tako nekako). I tako sve dalje i dublje, ima vremena da se partija riješi Bere, ali je teško čekati u oporbi. Na signal: Sad Pupi, gigant kakav je već postao učinit će kako partija kaže (jer može Pupi iz partije, ali partija iz njega nikada). Ali prije toga potrebno je riješiti se Bere.

Todorić se objavio svijetu nakon višemjesečne šutnje i podsjetio nas da postoji Martina Dalić zvana Koka (ne zna se ili zna se zbog čega). Tko je od njih dvoje u pravu teško je reći. Postoji ona stara anegdota o sudionicima u prometnoj nezgodi za koje je milicajac ustvrdio da su obojica u pravu, a uvaženi komandir mu nakon zapisa o očevidu prigovorio da ne mogu obojica biti u pravu, na što je mudri milicajac blaženo ustvrdio da je i on u pravu. Jesu li kad je Agrokor u pitanju svi u pravu. Naravno. Ovisi iz kojeg se kuta gleda. I u čije globalne interese treba se uklopiti.

Ako je suditi po OSA-i uvaljuju nas Rusima i u Balkaniju kako bi dobili Herceg Bosnu. Nije ne vjerovati. Ali, postoji jednom davno dani zavjet ispisan na dan pada Vukovara: „Zajednica će štovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok opstoji državna neovisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju.“

Još su nam davno Tunjo Filipović i njegovi srpski partneri u okviru „Historijskog sporazuma“ jamčili ravnopravnost u krnjoj Jugoslaviji. Kakva bi to ravnopravnost bila vidi se iz ovo malo iskustva u Federaciji BiH: nisu nas kad im nije bilo odobreno, i jesu čim im je Međunarodna kimnula da mogu. I opet bi.

Kako izići iz začaranog kruga, američkog odobravanja našeg podređenog položaja i nestanka iz BiH i ruskog uramljivanja u Balkaniju? Šutnjom sigurno, ne!

 

 

 

 

Više u ovoj kategoriji: « Ono Busovači u pohode »

Marko Tokić - članci

Stu 07, 2017

U(s)hićenje

U eri informacijske zabave uhićenje nužno…
Lis 28, 2017

Amanet

Bakirov babo Alija (po njegovoj tvrdnji)…
Lis 18, 2017

Katalonske enklave

Budući da se hrvatske enklave (u Srednjoj Bosni)…
Lis 06, 2017

Dvostruki legitimitet

Uvijek je dobro o nekim stvarima raspraviti…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME