Subota, 28 Listopad 2017 09:42

Amanet

Ocijeni sadržaj
(9 glasova)

 

Bakirov babo Alija (po njegovoj tvrdnji) Erdoganu ostavio Bosnu u amanet. Da je Bakir, dok je imao vremena, u trezoru, u kojem je proveo rat (kako tvrdi dvaput bošnjački Hrvatski član Predsjedništva u dva mandata Željko Komšić), čitao nešto o njezinoj historiji (da ne kažem povijesti) znao bi da je Bosna već jednom oporučno ostavljena (i kome) od kraljice majke.

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

Ali što Bakir zna o Katarini ne zna gotovo ništa ili je tek malo čuo (ali mu se ime nije svidjelo): zamisli bosanska kraljica pa Katarina. To nije moguće, kad svi znaju i bez velika razmišljanja da je to Sebija. Od pustih ratnih zadaća u trezoru nije imao vremena (a ni danas ga nema, jer ga onemogućavaju državničke obveze a i prije toga nije mu se baš učiti dalo) da nešto nauči o tome da oporuke nužno ne jamče ostvarenje oporučne želje. Između ostaloga da je malo izučavao pravo znao bi da je njegov babo Alija oporučno mogao ostaviti ono što je naslijedio ili za života stekao. Ne misli valjda Bakir da je stekao cijelu Hercegovinu i Bosnu k tome. Ili misli!? Možda bi da nije drugih ostaviti mogao ono što je sa svojima zagradio, no ni to nije baš cijela nego je BiH, kao što i Bakir zna (ili ne zna), nakon furtutme (što bi mu rekao pokojni babo) i svega drugog: ostala cijela iz tri dijela. Doduše već sedamnaest godina pokušavaju izbrisati i prisvojiti onaj jedan što im ga je Međunarodna uprava izručila na milost i nemilost, pa ga čereči, pa ga prisvajaju (valjda da ga poklone Erdoganu). Više ili manje uspješno tako traje osvajanje potpomagano sa svih strana i svih merdijana od Njemačke do Amerike (i Rusije i Briktanije) a one koji su baštinici kraljevske baštine sad po Kiseljaku i diljem Bosne gone u Hrvatsku ukoliko se usuđuju biti Hrvati. Da nije tužno bilo bi žalosno!!!

Ovih dana, dok sam ima pametnijeg posla, kažu da je veleuvaženi akademik Slavo Kukić dao negdje izjavu kako će (ako se; ili ga se, kandidira) na idućim izborima imati stotinu tisuća glasova više od Dragana Čovića. Akademik nije seljačina (ne vrijeđajući seljake) iz Posušja i okolice (on je fakultetski obrazovani marksista i sociolog, dapače doktor znanosti i akademik) da ne bi znao da Hrvati na izborima mogu jedva premašiti navedeni broj izišlih na izbore, pa se pitam tvrdi li to naš akademik kako će za Čovića glasovati tek uža obitelj ili je posrijedi nešto drugo. Akademik (ako je iz Posušja, a tvrde da provjereno jest) trebao bi znati da su Hrvati uljuđen narod i da nije potrebno imati stotinu tisuća glasova više od bilo koga (pa ni od Dragana Čovića) da bi bio netko u ime Hrvata izabran. Akademiče dragi, dovoljan je jedan hrvatski glas više od bilo kojeg drugog kandidata i hrvatski narod će, siguran sam (dapače, jamčim Vam to), poštovati izraženu izbornu volju. A ovih stotinu tisuća glasova viška plus onoliko koliko pretpostavljate da će Dragan dobiti (i ne samo od rodbine) i o kojima Vi govorite mogu legitimno izabrati predstavnika svoga naroda u Predsjedništvu BiH ako im je do Bosne stalo. A Vi (da upravo Vi), gospodine Kukiću, veleuvaženi i cijenjeni akademiče (i slični Vama koji su nelegitimno, a time i nelegalno unatoč pozivanju na formalnu zakonitost) i do sada ste bili, a izgleda i sada, najjača karta Dragana Čovića i njegova najveća potpora. Svojim prisezanjem i kandidaturama ovomu institucionalno obespravljenom narodu oduzimate mogućnost demokratskog izražavanja i gurate ga ponovno prema prisilnoj homogenizaciji i onima koji najglasnije i najjasnije definiraju okvir za, nažalost i od Vas, velecijenjeni akademiče (i takvih), utemeljenu političku paranoju. Pa ste upravo Vi (i takvi) navodni Čovićevi neprijatelji najveći njegovi podupiratelji i najjača njegova izborna karta. Samo naprijed u zagrljaj! Želim vam strasnu vezu, burnu i frkovitu, i još burniju rastavu. Naime, takve veze obilježava iznimno velika strast o čemu svjedoče vaše višegodišnje javne ljubavne poruke (no; možda sam zloban i, dopuštam, sklon špekulaciji da se ona, ma koliko se šutjelo o tome, zasniva na novcu, pitanje je samo da li kao plijenu oko kojeg se otimate ili dogovorenih udjela, ali, da ne donosim preuranjeni sud jer se zasniva samo na intuiciji, ostavit ćemo to ipak, ako Bog da pa se mogne doznati i proučavati, povijesnoj istini). U svakom slučaju velepoštovani akademiče, Vi znate da ja znam da Vi niste politički nepismeni i da dobro znate što u hrvatskom narodu izazivaju svi oni koji mu osporavaju njegovo demokratsko pravo. Nemojte mi samo, molim Vas, početi priču o građanskom suverenitetu u višenacionalnoj državnoj zajednici (o toj Miloševićevoj demokraciji za brojnije i oružjem nadmoćnije u višenacionalnoj državi) ona je uvijek, i Vi to dobro znate, ne samo put obespravljenja i dominacije, nego u konačnici genocida i istrjebljenja (kojeg su tako krasno, i navodno, ublažili u sintagmi etničkog čišćenja, Bože mi oprosti, kao da se uklanja prljavština sa sakoa u kemijskoj čistionici). Želim Vam sve najbolje i preporučam, za svaki slučaj, ponovno ponavljanje hrvatske usmenoknjiževne lektire u Bosni i Hercegovini i da nešto naučite iz priče o Radakovim stijenama i kraljevskom gradu Bobovcu. Ako priču ne znate idući put Vam je mogu i ispričati.

U Hrvatskoj se depolitiziralo školstvo sad će i Obiteljski zakon a uskoro slijede još neke depolitizacije dok nas posve ne depolitiziraju sve dok dragovoljno ne postanemo ono (nešto ništa, ništa nešto, jer će, ako već nije, zabranjeno biti: netko). U tom pravcu sve je više naznaka. Osobito mi je bilo šaljivo neki dan kad hrvatskog premijere (iako se intuitivno tome opirem, donekle i moga) nekakav Juncker u trenutku kada on daje izjavu o važnim državnim postignućima za hrvatsku javnost od milošti hvata, da prostite, za guzicu. Ah, da to me ono podsjeća na onaj vic od šezdeset dana iz bivše Juge kad se pričalo da je najomiljeniji i najveći sin naroda i narodnosti (Ljubičica Bijela) onako razdragan nakon jednog sastanka u hodniku uhvatio Jovanku, za isto mjesto za koje je Juncker uhvatio Plenkovića, a ona koketno vrpoljeći se prozbori:

  • Edvarde, Edvarde! Opet ste nestašni.

Vremena se mijenjaju pa i običaji sad su neki drugi nestašni i to ne kriju, dapače; tomu smo mogli svjedočiti putem dalekovidnice (da ne kažem televizije), a može se naći i na međumrežju (da ne kažem internetu). Nadam se da netko tko bude ispričao jednom priču o ovim i ovakvim nestašlucima ne će kao nekada završiti dva mjeseca u zatvoru. Sada je vrijeme posve drugo, umjesto zatvora i egzila dovoljna je društvena izolacija pa se čovjeka sa tradicionalnim razumijevanjem svijeta, morala (i života) isključi iz javnosti i okuži kao nekada kugom karijerne pogubnosti. Budete li se družili s onima koji ne shvaćaju nova vremena i Vas će se izolirati, okružiti, okužiti ili, u suprotnom, hvatati za, znate već što i nema majci mogućeg uspjeha u karijeri: što si svirao, svirao – od sada samo možeš šutjeti.

I zato govorim, dok ne zabrane.

Ako ništa drugo da mi je srce na mjestu.

Više u ovoj kategoriji: « Katalonske enklave U(s)hićenje »

Marko Tokić - članci

Stu 07, 2017

U(s)hićenje

U eri informacijske zabave uhićenje nužno…
Lis 28, 2017

Amanet

Bakirov babo Alija (po njegovoj tvrdnji)…
Lis 18, 2017

Katalonske enklave

Budući da se hrvatske enklave (u Srednjoj Bosni)…
Lis 06, 2017

Dvostruki legitimitet

Uvijek je dobro o nekim stvarima raspraviti…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME