Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

U Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Prisoju gradit će se spomenik žrtvama svih ratova. Popis žrtava iz I. i II. Svjetskog rata bit će preuzet iz službenih knjiga, ondosno iz "Duvanjskog žrtvoslova". Imena stradalih branitelja u Domovinskome ratu, bilo da su rodom ili podrijetlom iz Prisoja, trebaju se na vrijeme dostaviti u župni ured (e-mailom) ili kod Jerke Kutleše, navode na župnoj mrežnoj stranici. Svi koji žele biti među darovateljima izgradnje spomenika mogu se javiti župniku don Ivanu Bebeku.

O spomen obilježju:

Za ovu prigodu izabrano je rješenje akademskog akipara, Anđelka Mikulića "Križ, vrata u vječnost".

Stećak, spomenik pređima pred osmanlijskog vrimena ovih prostora, temelj je razmišljanja o spomeniku našim poginulim za ovu zemlju – Hrvatsku!
Stotine razloga potiče nastavak prekinutog 400 godišnjeg kontinuiteta spomen gradnje. Glavni razlog je u tome što svojom jednostavnošću, širokim plohama oblikovani monumenti, s minimumom maksimalno kazuju. Pet je kamenih blokova oblikovano i posloženo tako da tvore slavoluk, vrata u obliku križa, prolaz u vječnost. Na dva položena kamen bloka nauzgorena su dva vertikalna monumenta koja na svojim ramenima nose kameni blok u obliku kocke koja ih međusobno povezuje. Na kamenoj kocki povrh vrata sa dvije čelne strane reljefno je isklesan grb Herceg-Bosne. Sve strane spomenika su čelne, tako da ga se može promatrati kao potpunu skulpturu. Na dvije velike čeone plohe vertikalnih blokova popisana su imena svih poginulih za Hrvatsku zemlju s područja Prisoja. Svih pet blokova na sebi kao detalje nose reljefno oblikovane hrvatske biljege, navodi se na stranici zupaprisoje.net.

 

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)

 

Roman Domović, predavač na informatičko-računarskom odjelu Tehničkog veleučilišta u Zagrebu, doktor je informacijskih i komunikacijskih znanosti. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorirao je 2015. godine na temu “Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata

Četrdesettrogodišnji Domović, osim računalnom kriptografijom, bavi se dezinformacijama koje su posijane u vremenu Domovinskog rata i poslije. Kaže da dezinformacije različitih autora koje ostanu u korpusu javnog/društvenog znanja nacije mogu imati vrlo negativne posljedice za njezinu budućnost.

U razgovoru s Davorom Ivankovićem iz Večernjeg lista objašnjava kako je nastao i tko je autor teze u 200 bogatih obitelji, kako je lansirana priča da je Vukovar prodan, da je Tuđman igrao tenis dok su četnici ulazili grad na Dunavu. Objašnjava i slučaj Karađorđevo, Tuđmanove razgovore s Miloševićem i javne prozivke o podjeli Bosne i Hercegovine.

Teza o Tuđmanovom projektu o 200 bogatih obitelji s vremenom postala općeprihvaćena (“svi znamo”), no je li to doista tako. Je li Tuđman imao takav projekt? Gdje je Tuđman iznio taj “općepoznati” koncept, kojom prilikom, pred kojim svjedocima? Kada se ta teza i njezin nastanak pomnije istraže, dolazi se do spoznaje da je ipak riječ o političkom mitu.

– Identificiranje takvih dezinformacija te prepoznavanje novih informacijskih napada jedan od razloga zbog kojih je osnovan Institut za istraživanje hibridnih sukoba – kaže Domović koji je i potpredsjednik spomenutog novog instituta čiji je zadatak analiziranje i praćenje informacijskih i kibernetičkih sukoba, modela, metodologije, kako bi se moglo i predvidjeti što tu Hrvatsku očekuje. Domović i njegovi kolege ne moraju se plašiti za svoj posao, imat će ga sve više.

Dok su još donedavno njihove riječi o kibernetičkim napadima i informacijskim operacijama bile za većinu javnosti tek nezanimljiva znanstvena fantastika, nakon što su ti napadi u svijetu zaredali, sve se promijenilo.

Grci imaju svoje klasične mitove, a Hrvati svoje “klasične” političke mitove. Vezani su uglavnom uz 90-te, kada su i nastajali, a u javnom prostoru stvorena je mitologija vezana uz Domovinski rat i predsjednika Tuđmana.

– Postali smo jako ranjivi jer se svim državnim resursima upravlja putem informacijsko-komunikacijskih sustava, a donošenje odluka o upravljanju ovisi o točnim, potpunim i pravodobnim informacijama, pa je jasno da kibernetički napadi i informacijske operacije predstavljaju ozbiljnu prijetnju pogotovu kritičnoj infrastrukturi – kaže Domović.

Navodi neke od poznatijih primjera što se u tim napadima na državnu tzv. kritičnu infrastrukturu događa: kibernetički napad na elektranu u Ukrajini, kada je oko 225.000 korisnika ostalo bez struje, kibernetički napad računalnim zlonamjernim programom poznatim pod nazivom Stuxnet, kojim je napadnut iranski sustav za obogaćivanje urana, zbog čega je došlo do bitnog smanjivanja procesnih sposobnosti iranskog nuklearnog programa. Dobar je primjer i aktualni globalni kibernetički napad putem zlonamjernog ucjenjivačkog programa WanaCryptor, koji je onesposobio rad nekih vitalnih službi poput zdravstvenih ustanova u Velikoj Britaniji.

Mitovi su oblik ratovanja

Hrvatska zasad nije bila meta nekog većeg izravno usmjerenog kibernetičkog napada, no sigurno je izložena. – Mislim da nema države u kojoj ili prema kojoj nije vođen neki oblik informacijskog ratovanja. To je dio politike, bilo unutarnje bilo vanjske. Informacijske operacije provode se zato da se žrtvu navede da trajno razmišlja i donosi odluke koje idu u prilog onome tko provodi takve operacije, a da žrtva pritom misli da radi sebi u korist. Postoje i tzv. operacije utjecaja ili upravljanje percepcijom s pomoću kojih se isti cilj pokušava ostvariti za dani trenutak, primjerice izbore – objašnjava Domović.

Tehnikama manipulacije stvorena sintagma o 200 obitelji

Potvrđuje da je Hrvatska od početka Domovinskog rata izložena raznim oblicima specijalnih operacija, a tako je nastala praktički cijela ona spomenuta politička mitologija. Riječ je o mitovima koji su proizašli iz propale ideološko-dogmatske platforme zvane „detuđmanizacija“. Pomoću raznih tehnika manipulacije informacijama stvarana je lažna realnost o događajima iz Domovinskog rata i političkom djelovanju predsjednika Tuđmana.

Stvarane su alternativne činjenice koje su neutemeljene i nemaju uporišta u stvarnosti. U javni prostor plasirane su dezinformacije, spinovi i lažne konstrukcije kako bi postale službena istina. Glavni mitovi su sintagma o 200 obitelji koje vladaju hrvatskim gospodarstvom, izdaja, odnosno prodaja Vukovara, podjela BiH u Karađorđevu i zločinački karakter operacije Oluja.

– Javnost u Hrvatskoj nije svjesna dimenzija tih manipulacija koje su nevjerojatne i zastrašujuće. I to zato što se o tome u relevantnim medijima vrlo malo govori – smatra Domović. No po čemu je ta teza o “200 obitelji” mit? Domović iznosi rezultate svog znanstvenog istraživanja.

– Po tome što ne postoji dokaz da je predsjednik Tuđman ikad izgovorio tu sintagmu, a još manje da mu je to bio temelj hrvatskoga gospodarstva. Analiza razvoja tog mita pokazala je da njegovi zagovornici sintagmu „200 obitelji“ prvi put spominju 1994. te da se u devedesetima uglavnom koristio broj od 100 obitelji. Od 2000. koristi se 200 obitelji. Paradoks je da postoje osobe, poput npr. Stipe Mesića, koje su katkada spominjale 100 obitelji, a pokatkad 200 obitelji.

Ili, recimo, Radimira Čačića, koji je 1997. izjavio da je predsjednik Tuđman rekao kako će za nekoliko godina Hrvatskom vladati stotinjak bogatih obitelji, a 2014. izjavio je da je priča o 200 obitelji medijska floskula te da misli da predsjednik Tuđman to nikad nije rekao ni pisao o tome. Ako se pogleda odakle tim osobama priča da je predsjednik Tuđman autor te sintagme, vidi se potpuna nekonzistentnost.

Pa tako postoje tvrdnje da je to izgovorio na TV, da je dao takvu izjavu u intervjuu Nenadu Ivankoviću za Vjesnik, da je to izgovorio u Americi, pa u posjetu Podravini, Koprivnici i Bilokalniku, da mu je to predložio Ivić Pašalić, da je to dogovorio na večeri s hrvatskim poslovnim ljudima u Kanadi itd.

Zanimljivo je da se osobe koje zagovaraju istinitost izjave o 200 obitelji ne podudaraju ni u mjestu, ni vremenu, ni u kontekstu nastanka izjave. Također, koga god sam od njih zamolio da me uputi na izvor prema kojem su oblikovali izjavu da je to izgovorio Tuđman, ni od koga nisam dobio odgovor. Ni jedna knjiga, znanstveni ili stručni članak ne donosi informaciju o podrijetlu sintagme. Svi je uzimaju zdravo za gotovo, kao narodnu predaju.

Prvi spomen u Francuskoj

Zanimljivo je vidjeti odakle zapravo potječe ta sintagma? U javnosti se često spominjalo da pravi autor nije Tuđman, nego Vesna Pusić, primjerice. No, Domović tvrdi da podrijetlo sintagme nema veze ni s Tuđmanom ni s Vesnom Pusić.

Ona je u tom obliku nastala krajem 19. stoljeća u Francuskoj, a proširila se 1930-ih kao mit francuskih ljevičara – deux cents familles. Prvi spomen broja 200 u kontekstu neke grupacije koja drži gospodarstvo dogodio se u 1890-ima kada je francuski novinar, ekonomist i sociolog Adolphe Coste tvrdio je da je francusko gospodarstvo bilo u rukama dvjestotinjak predsjednika ili direktora koji su imali zastrašujuću političku moć.

Sintagmu „200 obitelji“ prvi je put upotrijebio Édouard Daladier, francuski premijer iz 1933. i član socijalno-liberalne stranke Partie radical, koji je na konvenciji stranke u Nantesu 1934. rekao: “Dvije stotine obitelji gospodari su francuske ekonomije i, doista, francuske politike. To su snage koje demokratska država ne bi trebala tolerirati kao što Richelieu ne bi bio toleriran u francuskom kraljevstvu. Utjecaj dvije stotine obitelji leži na poreznom sustavu, na prometu, na kreditima. Dvije stotine obitelji postavljaju na vlast svoje izaslanike. Oni utječu na javno mišljenje jer kontroliraju tisak.“

Daladier je bio nositelj ideje u izbornoj kampanji iz 1936. s napadima na „velike feudalne parazite“. To je postao jedan od najpopularnijih slogana Popularnog fronta, kojim su se koristili komunisti, socijalisti i radikali. Daladier se zapravo referirao na 200 glavnih dioničara Francuske banke. Mit o „200 obitelji“ bilo je pojednostavnjeno objašnjenje za neuspjehe Koalicije ljevice u dvadesetima.

Recimo, Središnja banka je razljutila ljevičare kada je odbila pomoći Koaliciji ljevice (fr. Cartel des Gauches) da brani franak u 1925./1926. pa su ljevičarski pisci iscrtali obiteljske saveze bankinih namjesnika i širili mit o 200 obitelji, a zapravo najvećih dioničara. Uglavnom, bogate se smatralo izdajnicima francuske nacije. U 1930-ima mit o 200 obitelji širio je i francuski satirički časopis Crapouillot. Svrha većine tekstova o 200 obitelji bila je otkriti “veliku fašističku zavjeru”. Mit su preuzeli i francuski ekstremni desničari, npr. Fašistička skupina, s dodatkom da su “200 obitelji” činili Židovi.

Malcolm Anderson, koji je istraživao francusku gospodarsku povijest i mit o 200 obitelji, napisao je u svom radu „Mit o 200 obitelji“ iz 1965. da se francuska politika nije mogla objasniti u smislu borbe između ideologija i političkih načela ili sukoba interesa, nego samo uz pretpostavku postojanja grupe koja ima ključne pozicije u financijskom sustavu, koja manipulira javnim životom zemlje te da mit o 200 obitelji pripada ovoj tradiciji.

Suvremeni pregledi francuskoga gospodarstva također spominju mit o „200 obitelji“ koje upravljaju francuskim gospodarstvom, odnosno postoji pogled da je taj broj zapravo 100.000 obitelji, a ne 200. Na tu temu izašla je 2015. i knjiga „Les 100 000 familles: Plaidoyer pour l’entreprise familiale“.

Domović, dakle, zaključuje da Tuđman nije autor ove sintagme, a po svemu sudeći nije se njome niti koristio.

– Kako se ta sintagma našla vezana uz njega i zašto mu je imputiraju baš njegovi politički protivnici ili oni koji se okreću onako kako puše vjetar s vlasti, dosad nisam otkrio – kaže Domović. Dok se ne pojavi neki relevantan dokaz da je Tuđman koristio ovu sintagmu kao temelj hrvatskoga gospodarstva, ona je samo mit.

Je li Tuđman igrao tenis?

A što je s tezom o prodaji, odnosno izdaji Vukovara? Buru u javnosti izazvao je prilog HTV-a emitiran na 20. obljetnicu pada Vukovara. Domović je o tome napisao opsežan rad. Je li se otkrilo tko je montirao razgovor Dedakovića s državnim vrhom?

– Teza o izdaji/prodaji Vukovara tipičan je primjer uspjeha neprijateljskih operacija plasiranih u hrvatski javni informacijski prostor pa su je prihvatili i neki domaći političari i mediji.

Najprije treba reći da Vukovar nije ni izdan ni prodan. Na temelju velike količine danas dostupnog materijala svih aktera bitke za Vukovar zaključak je da je Vukovar privremeno okupiran jer je s jedne strane bila koncentrirana velika ljudska i oružana sila JNA i raznih srpskih postrojbi, a s druge Hrvatska vojska u nastajanju koja je u odnosu na JNA bila malobrojna, nedovoljno organizirana i daleko slabije naoružana.

Pravo je čudo, koje su omogućili branitelji Vukovara, da je Vukovar i o(p)stao toliko dugo. JNA i srpske postrojbe mogli su si dopustiti koncentraciju velikih snaga na jednu istaknutu i relativno izoliranu točku u prostoru, dok Hrvatska taj luksuz nije imala budući da je vojska u nastajanju morala biti razvučena duž cijele bojišnice, koja se pružala više od 1000 km.

S druge strane, shvaćajući da više ne mogu održati zamišljeni tempo napadnih djelovanja i vojnom silom izravno napasti i zauzeti Zagreb, JNA i srpski agresor pokušali su dezinformacijama, figurativno rečeno, dovesti Zagreb u Vukovar, gdje su očekivali postizanje svog cilja: rušenje legalne hrvatske vlasti i postavljanje marionetskog sustava.

Tada je u hrvatski javni prostor ubačena za stabilnost i budućnost mlade hrvatske države vrlo opasna prijetnja: „Ako padne Vukovar, pada i Tuđman.“ Nije nađen ni jedan dokaz koji bi potvrđivao tezu da je predsjednik Tuđman prodao, odnosno izdao Vukovar, ali su nađeni brojni dokazi koji pokazuju da se Vukovaru pomagalo koliko se moglo.

Domović kaže da je jedna od priča koja nema uporišta u stvarnosti i ona da je Tuđman igrao tenis dok je Vukovar padao!?

Što tiče Dnevnika, taj je prilog prvorazredni skandal jer smo 2011. u režiji HTV-a gledali reprizu neprijateljske propagande iz 1991. S tim da ne želim ustvrditi ni imputirati da autori imaju ikakve veze s KOS-om ili bilo što slično, nego upozoriti na sramotan i skandalozan događaj. Može se zaključiti da je potreba za plasiranjem vlastitih iluzija nekim medijskim djelatnicima jača od potrebe za profesionalnim djelovanjem.

Sugestija da je Vukovar izdan, odnosno prodan, išla je preko tri vektora: manipulacije „Optužnicom“ koju je pročitao Siniša Glavašević, manipulacije pokušajima proboja u Vukovar i manipulacije tonskim zapisima razgovora uglavnom Tuđmana i Gojka Šuška s Milom Dedakovićem Jastrebom, koji su montirani tako da slušateljima sugeriraju drukčiji tijek razgovora od originalnog i navedu ih na krive zaključke.

Upotrijebljene tehnike manipulacije informacijama u ovom slučaju metodološki i sadržajno poklapaju se s onima grupe OPERA (Odjel za propagandno ratovanje) ustrojene i vođene u zapovjedništvu KOS-a Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA iz 1991. Postoje dokazi da je grupa OPERA 1991. vodila specijalni rat informacijama, tj. dezinformacijama radi destabiliziranja Hrvatske i njena proglašavanja neofašističkom tvorevinom.

Poznata je, recimo, i operacija Labrador putem koje su izvedeni teroristički napadi na židovske ciljeve u Zagrebu 1991. Drugi smjer takvog rata bila je upravo propaganda o izdaji/prodaji Vukovara tako da se manipuliralo tonskim snimkama razgovora vukovarskih branitelja i hrvatskog državnog vrha, da su se o tome pisali pamfleti koji su se ubacivali među stanovništvo, da su se među branitelje i javnost usmeno ubacivale priče o izdaji Vukovara itd. Prema tome, radi se o istoj temi i istim metodama.

– Otkrio sam da su te snimke već bile korištene, 28. studenoga 2005. u 375. emisiji „Latinica“ pod nazivom „Je li Vukovar izdan?“. Tada su doista puštene te snimke razgovora Dedakovića i državnog vrha, ali isječci razgovora u Latinici pušteni su cjeloviti.

U spornom prilogu Dnevnika HRT-a snimke su rezane i montirane. Dijelovi razgovora tako su izvađeni iz pravog konteksta i stavljeni u montirani kontekst koji sugerira posve drukčije zaključke nego nemontirane snimke.

Domović objašnjava i idući politički mit, onaj o podjeli BiH u Karađorđevu.

– Čudesno je kako je moguće da se ta teza zapravo koristi kao činjenica iako ne postoji apsolutno ništa što bi je pretvorilo u činjenicu. Nema nikakvog video, audio ili dokumentarnog materijala koji bi to potvrdio, a razvoj događaja na terenu govori o posve suprotnom od onoga što se nameće putem te teze. Zanimljivo je i kako se operativno kalio taj mit u hrvatskom medijskom prostoru.

Na primjer, tjednik Globus je 1991. izradio karte podjele BiH prema analizi koju je navodno napravio njihov ekspertni tim od pet stručnjaka različitih profila. U nekoliko članaka u idućem razdoblju raznim tehnikama manipulacije informacijama iste karte predstavljene su kao „karte s pregovaračkog stola hrvatskih i srpskih pregovaračkih timova eksperata o mogućnostima podjele Bosne između Hrvatske i Srbije“ i „karte koje su se pojavile u političkim kuloarima“.

Najzanimljivije jest da taj članak uopće nije pisao ekspertni tim, nego Slaven Letica pod pseudonimom, a da je karte nacrtao Globusov grafički urednik. Tako se čitatelje navodilo na pogrešne zaključke o autentičnosti karata, a prevarilo ih se i kad je riječ o autoru analize. Svi ti članci obiluju metodološkim, logičkim i činjeničnim pogreškama te su zapravo argumentacijski ništavni. Kao, uostalom, i svi ti detuđmanizatorski mitovi, kaže Domović.

Što je bilo u Karađorđevu

Dodaje da ovdje možemo postaviti pitanje i Ivanu Zvonimiru Čičku i Dobroslavu Paragi: gdje su snimke razgovora Tuđmana i Miloševića iz Karađorđeva? – Naime, oni su od 1991. do 1997. pa i poslije u domaćim i stranim medijima govorili da pouzdano znaju da postoje te vrpce, da znaju tko ih je napravio, da su ih čuli, pa čak i da ih imaju u svom posjedu. U priču o tim navodnim vrpcama uključili su se i Ivo Banac i general Špegelj.

Snimke su navodno bile predane haaškim istražiteljima, ali naravno, nitko ih nikada nije vidio ni čuo – kaže. Navodi da postoji i intervju s Čičkom u kojem on kaže da su događaji iz operacije Oluja rezultat dogovora u Karađorđevu u sklopu kojeg je dogovoreno masovno preseljenje, odnosno da Srbi odu iz Hrvatske, a Hrvati iz BiH i da oni onda nasele područja u Hrvatskoj s kojih su otišli Srbi. Čičak navodi da to nije samo teza nego i informacija te da je točna. U toj je priči sudjelovao i Ivo Banac.

Domović dalje tvrdi da, u vezi s BiH, možemo izdvojiti izjave Ive Josipovića vezane uz hrvatsku politiku prema BiH koje je izgovorio u Sarajevu i Pečuhu te lažne podatke da je broj Hrvata u BiH prepolovljen zbog te politike. Niti je politika prema BiH bila loša niti je broj Hrvata prepolovljen, a kamoli zbog hrvatske politike. –

Analizirao sam sva dostupna demografska istraživanja od rata do te izjave. Baš nigdje nije ispalo da je broj Hrvata prepolovljen, što je pokazao i posljednji popis stanovništva u BiH. Josipovića sam, dok je bio predsjednik, dvaput zamolio da me uputi na izvor podataka o prepolovljenom broju Hrvata, ali nije mi odgovorio. Fascinantno je to da sve te osobe koje u javnost plasiraju detuđmanizatorske mitove znanstvenicima ne žele odgovarati na konkretna pitanja, tvrdi Domović.

“Mitologizirana” je i Oluja, a Domović tvrdi da je ta operacija još jedan od vektora napada na Tuđmana i Domovinski rat.

Goleme svote novca uložene su u stvaranje i plasiranje raznih konstrukcija o operaciji Oluja koje su trebale stvoriti lažnu sliku o Hrvatskoj, Tuđmanu i Domovinskom ratu. U tom informacijskom ratu sudjelovali su ne samo srpska strana i strani centri moći nego i razni domaći političari, medijski djelatnici i aktivisti. Sav trud koji su u to uložili tijekom gotovo dva desetljeća pao im je u vodu oslobađajućom presudom našim generalima.

– Meni je nevjerojatno da su stajališta tih domaćih krugova komplementarna stajalištima onih koji su nas htjeli uništiti. Ne mogu shvatiti koji je poriv tih ljudi, koji im je interes da lažno optužuju vlastitu državu, falsificiraju događaje naše povijesti i zauzimaju stajališta istovjetna KOS-u, muslimanskim tajnim službama iz doba rata, haaškog tužiteljstva. Pogotovo zato što su sve te teze lažne.

Na temelju dokazanih laži blate vlastitu državu.

I to su ljudi koji postaju predsjednici, saborski zastupnici, premijeri, ugledni i stalni politički komentatori itd. – ističe. I još je nešto zanimljivo Domoviću. Zašto nema nijednog medijski aktivnog povjesničara ili nekog znanstvenika na lijevom dijelu političkog spektra koji znanstveno-metodološki proučava Domovinski rat? Zato što bi došao do zaključaka koji ruše teze koje zagovara ta opcija. A to bi bio autogol. Zato se oni drže Drugog svjetskog rata jer zbog zločinačkog karaktera NDH imaju neiscrpno vrelo materijala putem kojih mogu pokušati kompromitirati Hrvate, izmišljati suvremene fašiste itd. Nakon što je pala optužba o udruženom zločinačkom pothvatu kao odrazu „Tuđmanove Hrvatske“, izgubili su dobar dio tla pod nogama.

Mračne Tuđmanove tajne

Domović je jedan od rijetkih, ako ne i jedina osoba u posljednjih desetak godina koja je dobila pristup arhivi predsjednika Tuđmana. Na dozvolu Vlade RH čekao je šest mjeseci, a najvredniji mu je bio materijal iz dotada neobjavljenih transkripata i pratećih dokumenata sastanaka šestorice predsjednika jugoslavenskih republika koji su se odvijali od ožujka do lipnja 1991. Domović objašnjava što je vidio.

– Koliko su besmislene tvrdnje Stjepana Mesića da su sastanci Tuđmana s Miloševićem „apsurdni“ i „suludi“. Ti su sastanci poslužili Hrvatskoj da procijeni stavove Srbije i jugoslavenske vlade, a onda i ostalih.

Na tim sastancima Hrvatska se pokazala kao strana koja se ne zalaže za jednostrana i agresivna rješenja, nego traži mirno rješenje u sklopu modifikacije postojećeg stanja, a ako to nije moguće, onda će proglasiti samostalnost. Na temelju toga došlo se do okvirne forme referendumskog pitanja o samoopredjeljenju koje će zadovoljavati zaključke dogovorene na sastancima, ali usmjereno na interese RH.

Osim toga, RH se na temelju Tuđmanovih nastupa svijetu pokazala kao razumna država spremna na kompromise i koja traži mirno rješenje koje zadovoljava sve, dok se Srbija preko Miloševića pokazala kao nerazumna država koja nije spremna na kompromise.

Tu se dogodio zaokret u svjetskoj politici koji je RH iskoristila za proglašenje samostalnosti, kaže. – Često se govorilo o nekakvim mračnim tajnama Tuđmanova režima koje se čuvaju skrivene u tom arhivu. A zapravo, što više dokumenata izlazi iz tog arhiva, to se vidi da mračne tajne imaju tzv. detuđmanizatori.

Cjelovit uvid u autentično gradivo iz tog arhiva otkriva da su se u svrhu detuđmanizacije godinama sustavno i selektivno izdvajali određeni dokumenti iz kojih bi se onda još vadili fragmenti izdvojeni iz konteksta. Tako bi se stvarale lažne konstrukcije. Ako se to gradivo pogleda cjelovito i u stvarnom kontekstu, vidi se da mitovi koje smo spomenuli nemaju temelja. Riječ je o ideološkim iluzijama – završava Domović.

Autor: D. Ivanković/maxportal.hr

 

Četvrtak, 25 Svibanj 2017 08:18

FK “Igman“ – HNK “Tomislav" 3:1

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)


Seniori HNK Tomislav jučer su gostovali u Konjicu kod momčadi Igmana. U utakmicu 28. kola 2. lige FBIH – jug slavio je domaćin pobijedivši 3:1. Dvostruki strijelac za Igman bio je Bajrić, dok je zgoditak za Tomislav postigao Stipić (lijepi pogodak iz slobodnog udarca).

 

Tomislavcity

 

 

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)

 

 

Uzašašćem se očituje da Bog čovjeka nije ni stvorio samo za zemaljski život, već za onaj uzvišeni nebeski prema kojemu se trebao opredjeljivati, usmjeravati i rasti

 

Nakon što je Isus proveo sa svojim učenicima neko vrijeme učvršćujući ih u vjeri u svoje uskrsnuće i uskrslu prisutnost, znao je da je došao trenutak da se oprosti od njih i da se vrati Ocu nebeskome uznoseći u nebo svoju ljudsku narav. Bolje rečeno mi svojim ljudskim jezikom kažemo da se vratio Ocu kao da se radi o nekom mjestu, ili kažemo da je uzišao na nebesa, a u biti on je svoje tijelo, to jest ljudsku narav proslavio božanskom slavom podarujući mu nov način postojanja. Taj novi način postojanja nije više podložan tjelesnim zakonitostima, pa tako nije više ni vidljiv ljudskim očima. Zato ni pogledu učenika više nije bio dostupan da im pokaže da zemaljsko obličje nije ono konačno, te im se uprisutnio onda kad je sam htio, da ih učvrsti u vjeri u svoje uskrsnuće i da ih potakne da i sami idu putem proslave kojim je on hodio. Taj put proslave pretpostavljao je da, osvjedočeni u stvarnost uskrsnuća, počnu i sami težiti nebeskoj proslavi.

Zato se u vjeri prve Crkve uzašašće ne promatra kao Gospodinov bijeg od stvarnosti, niti je ono izmišljotina učenika koji fantaziraju. Uzašašće je jedno od uzvišenih otajstava Gospodinova života koji dotiče, zahvaća i izriče smisao našeg ljudskog života. Uzašašćem se očituje da Bog čovjeka nije ni stvorio samo za zemaljski život, već za onaj uzvišeni nebeski prema kojemu se trebao opredjeljivati, usmjeravati i rasti. Ljudski život na zemlji nema svoje konačno određenje, već je ono na nebu. On se ne iscrpljuje u godinama vremenitog postojanja, već zadobiva svoje konačne obrise u vječnome životu. Zato Isusovo uzašašće jednostavno izriče ovu istinu da je ljudski život bio zamišljen kao uzdizanje Bogu. Čovjek je bio stavljen na zemlju, ali pozvan da se uzdiže do nebeskih visina. Njegovo iskonsko mjesto, stoga, nije zemlja, već nebo. No do neba treba doći slobodnim opredjeljenjem u ljubavi prema svome Stvoritelju, uzvraćajući tako na sve primljene poticaje.

Promatrajući u tom svjetlu vidimo onda da je Isusovo uzašašće k Ocu samo ispunjenje iskonskoga Božjeg plana prema kojem je svu svoju djecu Otac htio uzdići u vječnu slavu. Zato je uzašašće bila sasvim normalna stvar za Gospodina, te nije izazvala posebne lomove i zbunjenost u dušama učenika koji su onda, uz malo pomoći sa strane u vidu anđelovih poticaja, znali da je Gospodin trebao biti uzdignut u svoju slavu, te da im je išao samo ‘pripraviti put’, kako je sam rekao. To jest potvrdio im je da je nebeska slava mjesto prema kojemu trebaju težiti i sami.

A to što je Gospodin pokazao apostolima, pokazuje i svima nama. Nebeska slava je doista put kojim i sami trebamo hoditi, a uzašašće Gospodinovo nam daje nadu da i za nas ima mjesta u kući Očevoj. To jest proslava njegove ljudske naravi u nebu izvor je radosti i milosnoga dara kojim nas obasipa Otac koji je do te mjere ljubio čovjeka da je dao svoga Sina kako bi čovjeka doveo do nebeske proslave. Stoga ne smijemo nikada zaboraviti da smo stvoreni za nebo i vječni život. U svjetlu ove istine naš će život postati trajno uzašašće Ocu dok se ne ostvari u punini našim prelaskom u vječnost. Ovaj nam život nije dan da bismo se ‘zabili’ u zemlju, već da živimo za onaj uzvišeniji život i punije ostvarenje. Život na zemlji nam je dan i zadan putem u nebo, te je toliko lijep koliko dosljednije kročimo tim putem. Isusovo uzašašće je bitno svakome tko je shvatio da je ovaj život ne samo zgodna prigoda da se dođe u onaj, već da je jedini pravi smisao ovog života da se živi za onaj. Iz te perspektive znamo da nas Gospodin Isus nije napustio, već da je trajno uz nas kao Gospodin koji nas svojim uzašašćem krijepi na putu našeg uzdizanja Bogu, sukladno onom što smo čuli u evanđeoskom odlomku: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Potrudimo se stoga u svjetlu otajstva Gospodinova uzašašća razmišljati o svome životu i o svome uzašašću, to jest prijelazu u nebesku slavu. Isusovo uzašašće bitno izriče smisao i cilj našega života, pa se trudimo biti ga dostojni dosljednim životom. Neka uzašašće u nama učvršćuje svijest da imamo Boga za Oca, te da naše življenje na zemlji nije u neizvjesnosti, već u sigurnosti Gospodinova dara i ispunjenja Božjih obećanja. Raspirujmo svakodnevno svijest da smo primili život da ga ostvarujemo živeći u hodu prema onom savršenijem životu do kojega se dolazi svakodnevnim usavršavanjem noseći Isusovo svjedočanstvo, nakon čega nas čeka ista nebeska slava u koju je on ušao proslavljajući njome svoju ljudsku narav.

don Ivan Bodrožić/Bitno.net

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

 

Tradicijska kupreška manifestacija "Dani kosidbe na Kupresu 2017." održavat će se od 28. lipnja do 2. srpnja u Kupresu, Čitluku i Bugojnu. Program manifestacije počinje 29. lipnja u 17 sati izložbom domaćih i inozemnih etnografskih zbirki i originalnih suvenira u Hrvatskom domu Kupres, a potom će se upriličiti mimohod gostujućih i domaćih skupina gradskim ulicama. Osim toga, programom je predviđeno održavanje četiri međunarodna koncerta narodnih plesova i pjesama, i to u Kupresu, Čitluku i Bugojnu.

Posjetiteljima će svako biti najzanimljivije viteško natjecanje kosaca koje će se, uz natjecanje u tradicijskim sportovima i galopske konjičke utrke, održati na kupreškom polju "Strljanica".

Manifestacija se osobito može pohvaliti visokom umjetničkom vrijednošću i kvalitetom koncertnih priredbi te atraktivnošću kosačkih natjecanja. Projektom je godišnje obuhvaćeno više od 400 aktivnih sudionika svih starosnih dobi, a iz inozemstva gostuje 150 do 200 mladih izvođača i umjetnika, što je prilika da mladi iz BiH upoznaju različite kulture iz udaljenih krajeva svijeta te da pokažu i dio vlastite kulture, ističu organizatori, prenosi Fena.

Manifestaciju "Dani kosidbe na Kupresu 2017.", koju svake godine redovito vidi više desetina tisuća posjetitelja, organiziraju Općina Kupres i Javna ustanova za kulturu Hrvatski dom Kupres.

Srijeda, 24 Svibanj 2017 20:59

Nema labavo!

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)

 

 

Urugvajac Guillermo Varela (24) završio je svoju karijeru u Eintrachtu iz Frankfurta zbog nepromišljenog poteza. On se, naime, odlučio tetovirati, iako su mu iz kluba to zabranili u ovom trenutku, a nakon toga sve mu se upalilo i dobio je infekciju. Sve to napravio je samo nekoliko dana uoči finala njemačkog kupa u kojem Eintracht igra protiv Borussije Dortmund pa je Kovačeva ljutnja još i veća.

Hrvatski stručnjak odlučio ga je suspendirati, a kako se radi o igraču na posudbi iz Manchester Uniteda, bivši hrvatski izbornik klupskim čelnicima poručio je da ga sljedeće sezone ne želi u momčadi.

- Klub ne može tolerirati igrača koji ide protiv uputa koje dobije iz kluba, rekao je sportski direktor kluba Fredi Bobić pa dodao:

- Suspendiran je i nećemo ga zadržati. Njegov put u Eintrachtu je završio ovim postupkom. Razmišljali smo nastaviti suradnju s njim, ali to se sada neće dogoditi.

Niko Kovač u posljednje vrijeme ga je često koristio i trebao mu je igrati u početnoj postavi u finalu, ali kršenje pravila skupo ga je stajalo.

"Trener Niko Kovač mu je dao izravna uputstva, ali Varela je ipak otišao napraviti tetovažu, koja mu se sada upalila", stoji u priopćenju kluba uz dodatak da je njihova suradnja došla kraju.


vecernji.ba

Foto: Reuters/Pixsell

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Studenti iz Herceg-Bosne (Klub bosanskih studenata i Zavičajni klub hercegovačkih studenata) organiziraju tribinu o ciljevima i posljedicama sudskih procesa koji se vode protiv pripadnika HVO-a u BiH.

Tribina će se održati 29. svibnja u 20 sati,  u kinu "Forum" Studentskoga doma Stjepana Radića, a na njoj će govoriti Miro Jelić, general HV-a i Željko Šiljeg, general HVO-a.

Zavičajni klub hercegovačkih studenata (ZKHS)
Predsjednik Bruno Penava

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)

 

Djelatnici Javnoga komunalnog poduzeća Tomislavgrad danas su posadili cvijeće na pojedinim zelenim površinama u Tomislavgradu. Nove sadnice posađene su u na kružnom toku na ulazu u grad i u parku kod autobusnoga kolodvora. Zasađeno je oko 1.300 sadnica, a s uređenjem cvjetnih površina nastavit će se i tijekom sljedećih dana. Uredit će se površine ispred hotela Tomislav, Intesa San Paolo banke i oko spomenika kralja Tomislava.

Bilo je zanimljivo vidjeti djelatnike komunalnoga kako s puno pažnje, a mogli bi reći, i s puno ljubavi sade cvijeće i stvaraju cvjetnjake poput profesionalnih vrtlara. Želimo im da svakodnevno imamo što više uređenih površina, bilo zelenih ili cvjetnih, a svi se možemo potruditi i poštovati njihov rad i trud. Neka svakim danom u našemu malom gradu bude više cvijeća, a manje smeća.

 

 

 


Tomislavcity

Srijeda, 24 Svibanj 2017 15:44

Rezultat

Ocijeni sadržaj
(4 glasova)

 

Velike pobjede ovih dana u Hrvatskoj, veselje se širi na sve strane (kao u onoj, nekima tako omiljenoj, pjesmi). Na sve strane izborni pobjednici.

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

Vjerodostojni premijer Republike Hrvatske kojega neki nazivaju i Anemični od samih je početaka svoje vladavine pokazivao simptome samovolje (što je u suprotnosti s, ne znam zbog čega, pridodanim mu nadimkom). Prisjetimo se samo izbora Nine Obuljen, protiv svake izborne i postizborne logike, za ministricu kulture. Ovaj izbor bio je iznimno znakovit nakon njegovih predizbornih obećanja kako će izborni rezultati utjecati na izgled buduće vlade. Toliko, u samom startu, o vjerodostojnosti. Već davno sam rekao da je taj izbor razotkrio Plenkovića; ne samo zbog toga što je sve kazao o njegovoj vjerodostojnosti, nego i jer je oslikao onu kulturološku poziciju s koje Plenković gleda na Hrvatsku (i HDZ). Kulturološki prijezir prema biračima HDZ-a Plenković jedva uspijeva prikriti. Kako protumačiti sudjelovanje ovoga Tuđmaniste na obilježavanju navodnog svjetla demokracije, odnosno obljetnice takozvane protestne akcije oko Stojedinice (nije Zastave nego radija) u društvu onih koji su ustali protiv Tuđmanove demokrature (i mračnih deset godina hrvatske povijesti), nego kao potvrdu da svaka ptica svome jatu leti. I rukopoloženje Drage Prgometa za kandidata HDZ-a za gradonačelnika Zagreba samo je nastavak istovjetnih manifestacija (u nizu) kojima je javno očitovao i vlastitu samovolju u odnosu na tijela stranke i vlastito biračko tijelo  te još jednom potvrdio, iz drugih usta, vlastitu kulturološke pozicije (o čemu je u sve dane godišća i osobito u ovo predizborno vrijeme klepetao i doktor Drago, a o tomu sam već pisao pa da se ne ponavljam).

Radi li Plenković u suglasju sa Šeksom i bruseljskim gremijem na preoblikovanju HDZ-a nije pitanje, pravo pitanje glasi radi li na njegovu uništenju? I zbog čega? Smije li se i spomenuti novo združivanje, pridruživanje u nešto što i ustav priječi i iz čega smo uz ogromne žrtve i na jedvite jade uspjeli izaći (pobjedom u Domovinskom ratu).

Izborni rezultat doktora Drage uvrijedio je Vjerodostojnoga čak i ponizio ali, uvjeren sam, nije i opametio.

I drug Bero ima problema. Dalmacija je izravno poručila SDP-u ne znam koliko su oni toga svjesni da anacionalno južnoslavensko namigivanje SDP-a mnogima nije poželjno a oni drugi (kojima jest) imaju pametnije kandidate (i Pametno, i Markovinu, i dublje do kontinenta, recimo i Zagreb je naš i...). Ima li nade da SDP Hrvatske postane hrvatski SDP?! Ovo nije samo pitanje za druga Beru, nego za sve u SDP-u. Bojim se da će SDP-e uplašen lijevijim od lijevih potonuti još dublje a izlaz bi bio povratak centru i hrvatskim ljudima: njihovim egzistencijalnim i socijalnim problemima. Nažalost, izgleda, s obzirom na stanje na lijevoj sceni, da ćemo se načekati.

Uspjesi Bandića i Keruma za neke su tek potvrda Raspudićeve ideje da je biračima unosnije ponuditi sendviče nego ideje. No u njihovu uspjehu da se pročitati i sljedeća poruka da u Hrvatskoj, nažalost, odavno politika pati od nedostatka ideja i da je stoga pretvorena u zaštitu osobnih i grupnih interesa a recikliranje ideologije kao demagogije samo je nužna politička odjeća i pokriće. U takvim okolnostima populisti s kojima se običan puk može poistovjetiti (pa čak i s njihovim neskrivenim slabostima i javnim grijesima) bolje prolaze od onih navodno uglađenih (izvana gladac unutra jadac), da ne kažem građanskih političara (o tome bi čak ponešto mogla reći i HNS-ova Anka Mrak Taritaš).

Most mi opasno visi. Taman kad bi mi mogli postati simpatični. Još nije pao, ali mu prijeti rušenje. Iako je samo Hrvatska važna ni Metković nije nebitan. Osobito kad je Most u pitanju. Voli bih da ipak opstanu; iako su kao navodna desnica puni optužbe na Hercegovce, a to mi je uvijek u kontradikciji, jer kako možeš biti hrvatski desno ako su ti Hercegovci po definiciji za sve krivi. Odsijecanjem Hercegovine (navodno zbog nekih Hercegovaca) Hrvatska je smišljenom politikom svojih neprijatelja ubijala vlastitu desnicu. I još uvijek to čini. No, drago bi mi bilo da ukoliko koliko-toliko opstanu da dozriju pa da, makar i iz provincije, nastave s prozivkom duboke (skrivene, one iza zavjesa) države (u državi). Makar to i činili prilično nabadajući kao Bulj i Grmoja (za argumentiranije napade trebalo bi imati više informacija) i ma koliko to bilo pokatkad i nedovoljno artikulirano.

I na kraju onoga što mislim da se da uočiti jest preuranjeno slavlje mojih favorita okupljenih oko Brune Esih. Njezinih deset posto u Zagrebu za mene osobno je razočarenje. Moja su očekivanja bila petnaestak posto. Čini mi se da su u Zagrebu zakazali Hercegovci koji su iz zavičajnih i interesnih razloga svoj glas dali Bandiću. A ne treba dijelom kod istih ni isključiti strah od Mrak(a). Trijumfalizmu nad sudbinom Plekovićeva izbora nema mjesta. To što je Vjerodostojni u krivu nije utješno. Dapače. To boli i emocionalno, i racionalno, i nacionalno. Biti duplo bolji od Drage Prgometa pa makar za samo mjesec dana (i iz kafića) i nije toliko teško, jer je Drago Prgomet (pogledamo li samo njegove predizborne svjetonazorne izjave) samom sebi najveći neprijatelj (drugi mu nisu bili potrebni). A taj prigodni trijumfalizam (koji mi se nije svidio) po mojem sudu (a ne moram biti u pravu) čini vas upitno kompetentnim za posao koji slijedi: uspostava ozbiljne suverenističke stranke. Već sam rekao da bi ona bila moguća, onaj tko to čini trebao bi otkloniti njezino unaprijedno onemogućavanje i preuzimanje. Stoga bi trebao imati dobru knjižnicu (da ne kažem biblioteku) svih onih koji su umreženi bilo u bivše, strane ili sadašnje tajne službe, bilo i internacionalne anacionalne interesne mreže. To nije nimalo laka priča. I pitanje je: je li uopće moguća. Kako neki dan napisa Barbara Jonjić ukrali su nam ne samo heroje ulice na Maslenici, na Kupresu, u Vukovaru nego su nam ukrali sve pa i HDZ. Upozorenje budućim utemeljiteljima: povijest bi se iznova mogla dogoditi.

U BiH sve vrije. Ne stignem sve niti prokomentirati. Često je primjedba zbog čega se toliko bavim Hrvatskom. Jer od Hrvatske zavisi sve. Život hrvatskoga naroda (i ne samo u Hrvatskoj). Njegova sadašnjost i njegova budućnost. I opstojnost hrvatskoga naroda u BiH (znam da su u krivu oni koji se odriču Hrvatske, još i više od onih u Hrvatskoj koji su se odrekli, ili odriču, ili će se odreći Hrvata u BiH). Samo uz jaku hrvatsku državu Hrvati u BiH mogu opstati. Njezine slabosti (tako vidljive od dvije tisućite) uteg su na našim nogama (naš zaustavljeni let), pa čak i pad do karikaturalne konstitutivnosti. Ovih je dana uzavrelo na nogometnim terenima u BiH (ali s tim ćemo završiti), no nije mnogo manje vrelo niti u tiskovinama, komentarima pa niti u političkoj areni. Izetbegović Potomak nekih se dana u Mostaru obrušio navodno na HDZ-ovu reviziju povijesti po kojoj, kako Bakir kaže, htjeli bi da se Herceg Bosna vidi u pozitivnu svjetlu, da je HV vojna snaga koja je branila BiH i još svašta je napričao mali sin većeg oca. Kad sve to pročitah, pomislih: Mora da je Bakir u trezoru prespavao sve što se događalo i babo mu nije prenio istinu o događajima. Kako protumačiti, recimo, kad već govori u Mostaru da mu je babo dao HVO-u, zajedno s Predsjedništvom BiH 29. travnja 1992., obranu Mostara. Znam, da je to bilo nevoljko. Jasno mi je. Ali je povijesna istina. Kao što je istina da je na tiskovnoj konferenciji povodom završetka operacije Lipanjske zore Jasmin Jaganjac objašnjavao kako su naše snage HVO-a oslobodile ne samo Mostar nego i dobar dio Hercegovine s one strane Neretve južno od Mostara. Povijesna istina je da je to tada znao i Haris Silajdžić koji je o tome svjedočio pred cijelim svijetom u UN-u, u New Yorku (možda ga danas pamćenje izdaje, ili ako nije, izgleda da ni on nije Bakiru rekao istinu o predmetnim događajima).

Je li možda revizija povijesti predočiti Bakiru tadašnje (ispričavam se zbog jezika, ali sam držao da je važno da bude u originalu) Saopštenje građanima Mostara člana Kriznog štaba SO Mostara dr. Ismeta Hadžiosmanovića:

„Mi se moramo suočiti sa istinom da smo napadnuti, da napadači čini sve da uništi ovaj grad, da uništi naše zajedništvo, da učini od grada avetinjski grad. I u takvim okolnostima bilo je neminovno donijeti takvu Odluku. Sa političkog aspekta ona je u kontinuitetu svih donešenih odluka ovih dana od strane Predsjedništva i Vlade BiH i ona je u pravnom smislu osnovna potpora koja se koristi upravo iz tih dokumenata. ... što se tiče vojnog aspekta ona ima svoje utemeljenje u jednoj neminovnoj činjenici da je hrvatski narod bio svjestan da će jednoga dana morati da dođe do ovoga do čega se došlo. Muslimani i većina građana Mostara nisu uopšte imali predodžbu da će ova sudbina zadesiti naš grad. To je istina, ona je bolna, ona je teška, ona razara dušu svakog čestitog našeg građanina i razlog je toga što su mnogi Mostarci upravo bježeći od suoćenja sa istinom napustili ovaj grad.“

I ne zna Izetbegović mladi, valjda mu babo nije rekao, da BiH nije branio i obranio samo HVO, nego i HV jer je valjda umislio da se deblokada Bihaća dogodila sama od sebe i da je samo zahvaljujući V. korpusu izbjegnut genocid poput onoga u Srebrenici. I ne zna on da su Hrvatske snage (HVO i HV skupa) u završnim vojnim operacijama slamali snagu srpske vojne sile u Grahovu, Glamoču, Drvaru, oslobađali Jajce i slomili Mrkonjić i stigli do Bočca gdje je netko (možda Bakir) na zahtjev Holbrooka isključivao i uključivao struju kako bi uvjerio Miloševića da prihvati kraj rata i pregovore u Daytonu.

Ništa od toga Bakir ne zna, ali zna da ne će proći nova federalizacija osobito ona bazirana na etničkom principu (ni treći entitet u kojem bi Hrvati, zamislite htjeli, sve općine s hrvatskom većinom; otkud im samo takva ideja). On nam hoće ili ne će dati ovo ili ono od televizije na hrvatskom jeziku do izbornog zakona jer u zemlji ravnopravnih naroda i ljudi neki imaju moć da daju i ne daju a nekima je namijenjeno strpljenje. Zaboravlja Bakir, barem kad je izborni zakon u pitanju koji je omogućio takav odnos da on nije posljedica ni Washingtona ni Daytona nego odluka misije OESS-a i Ureda Visokog Predstavnika (iz 2000.) kojima su promijenili ne samo izborni zakon nego i ustav Federacije BiH pa čak i parlamentarnu proceduru o načinu glasovanja u Domu naroda federalnog parlamenta. Nije on krivac što nam daje i ne daje nego sukrivac, a krivci se smiju iza zavjese jer i hrvatska politika o njima još uvijek mudro šuti (i ona u Hrvatskoj i  ova u BiH). Tko je pokvario može i popraviti. A Bakiru bi ipak dobro bilo, ako ništa drugo, da se malo informira.

Usput, iako na kraju, kazna za nogometni klub iz Širokog Brijega je u skladu s osjećajem moći kojega Bakir (pa onda i druge institucije u sklad s tim) osjeća prema svojim podanicima (da ne kažem Hrvatima). I da. Široki je unatoč lošoj igri u drugoj utakmici osvojio kup. Zrinjski će, ako Bog da, opet biti prvak (iako to u ovakvoj ligi i nije neka čast). Ako i ne bude to ne znači da će ga Hrvati u Mostaru manje voljeti. A ljubav je uvijek iznad mržnje i jala.

Srijeda, 24 Svibanj 2017 10:31

Sve se prašta, samo uspjeh nikada

Ocijeni sadržaj
(6 glasova)

 

Rasplet nogometne sezone u elitnom BH natjecanju najbolje oslikava situaciju u BiH. Imamo unaprijed po definiciji predodređene za uspjeh, unaprijed predodređene za naslove. Jao onome tko bi se usudio usprotiviti, a još više jao onome tko bi u tome i uspio. Kazna NK Širokom Brijegu i sveopća medijska hajka na HŠK Zrinjski to najbolje pokazuju. Sve se može oprostiti, samo uspjeh nikako.

NK Široki Brijeg plaća kaznu zbog toga što se usudio osvojiti Kup BiH, na račun kluba iz Sarajeva. Medijska hajka na HŠK Zrinjski nije zbog „sumnjivo“ dosuđenog jedanaesterca, nego zbog činjenice da odlučuju sami o tituli prvaka, opet, na račun kluba iz Sarajeva. Zato više boli i košta kad se s tribina „gaze balije“, nego kad se „gaze ustaše“. Zato više boli i košta jedan dosuđeni jedanaesterac „za“, nego na desetine njih nedosuđenih „protiv“. Zato je skuplja procjena jednog suca koji se usudio svirati „za“, nego više njih suspendiranih koji se nisu usudili svirati „protiv“.

No, svima koji prate sport u ovoj parodiji od države, sve ovo nije ništa novo. Ono što nas boli jeste činjenica da su povijesno velikoj kazni, iz čisto političkih, nipošto objektivnih razloga, kumovali i predstavnici Hrvata u Savezu i raznim povjerenstvima. Izdanci boljševičko stožerne stranke poslani u Sarajevo ne zastupati interese onih kojih predstavljaju, nego zarađivati plaću za sebe i kumovati tko zna kojim interesima.

Prije nego predsjednik NK Široki Miro Kraljević upre prstom u Sarajevo, neka provjeri u svojoj stranci koga predstavljaju, predstavnici županijskog saveza ZHŽ koji su „podržali odluku o suspenziji“ stadiona na Pecari u povjerenstvu za natjecanje NSBiH? Tko je delegirao u Savez i koga predstavljaju profesionalni Hrvati kojima smetaju zastava hrvatskog naroda, stijeg HVO-a i zviždanje himne bez teksta, što je stavljeno u materijal s utakmice, na osnovu kojeg je donijeta nepravedno velika kazna NK Široki Brijeg? Jesu li „naši“ predstavnici u disciplinskom povjerenstvu napustili sjednicu, izišli u javnost ili dali ostavke na funkciju, nakon što su preglasani od strane srpskog i bošnjačkih predstavnika kad se odlučivalo o kazni NK Širokom? Od koga ih je strah, pa šute? Zašto se podržalo izbacivanje s liste suca koji je „kiksao“ za HŠK Zrinjski, a pojedine suce koji su „kiksali“ protiv FK Željezničar ostavilo na listi za sljedeću sezonu?

Sve ovo i nije neka novost, a osobito da hrvatskoj eliti smetaju zastave hrvatskog naroda i stijeg HVO-a. Kada je nedavno bila svečanost jedne dnevne tiskovine u Mostaru, po direktivi su sa trga Hrvatskih velikana u Mostaru uklonjene zastave hrvatskoga naroda i HVO-a, da se ne bi zamjerili ostaloj prisutnoj „eliti“. „Eliti“ koja u isto vrijeme šalje ljubavne poruke Erdoganu, ratnim pokličima „pozdravljaju“ svoje federalne partnere, govoreći kako „njihovi borci nisu počinili niti jedan zločin“, te ako zatreba da će „ponovno stati u obranu otadžbine uz pomoć svoje braće iz inozemstva“. Tog dana je skinuta zastava hrvatskog naroda i stijeg HVO-a, sutradan je sve vraćeno na mjesto, kao da se ništa nije dogodilo, a prekosutra će ti isti koji su naložili skidanje zastava, polagati tu vijence i busati se u domoljubna pleća.

Ovim putem poručujemo i jednoj, i drugoj „eliti“: kazna NK Širokom Brijegu je drastično nerazmjerna učinjenim propustima i čisto je politički čin i na nju se mora uputiti žalba. Ova i ovakva himna BiH je izviždana zato što nam je nametnuta i kao takva nikada neće biti naša himna, jednako kao što nam je ova i ovakva BiH nametnuta i ne osjećamo je svojom. Nema te kazne koja će u nama Hrvatima iz BiH ugušiti ponos kada vidimo trobojnicu sa grbom iznad kojeg je pleter i ponos kada vidimo stijeg HVO-a. Od drugih ništa ne tražimo, ne želimo, ali svoje poštujemo. Morate znati kako ima nas Hrvata koji se ne sramimo svog porijekla, koji se ne mogu kupiti sa bilo kakvom plaćom ili pozicijom. Ima nas Hrvata koji ne zaboravljaju da su Hrvati u trenutku prelaska mosta preko Neretve na izlazu iz Mostara.  

G.O. Hrvatske republikanske stranke Široki Brijeg

Foto; Anadolija

Stranica 1 od 468

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME