Bio je ovo tjedan čuda. U Bosni i Hercegovini je otkriven davno nestali original Dejtonskog mirovnog sporazuma, istoga dana kad se u Hrvatskoj ukazala figura “normalnog katolika”. I to nije samo Drago Pilsel, već “normalnih” katolika, tj. onih koji se odnedavno deklariraju tako, za sada ima već tri tisuće.

Piše: Nino Raspudić/Večernji.hr

Prvi plodovi normalnokatoličanstva isti dan su se vidjeli u zagrebačkoj gradskoj skupštini u kojoj su se HZD-ovci kolektivno obratili na novu religiju i podigli ruke za rodnu ideologiju kao mini trening za saborsko ratificiranje Istanbulske konvencije. No krenimo redom. Original dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je zamrznut rat u BiH, i čiji Aneks 4 funkcionira kao ustav te sretne zemlje, misteriozno je nestao. O tome se govorilo već 2008. kad je Željko Komšić, bošnjačkim glasovima nametnut uzurpator mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BIH i hodajuća reklama propasti dejtonske BiH, utvrdio da je izgubljen originalni dokument iz arhive Predsjedništva BiH.

Potraga koja je uslijedila pokazala je da je svoj primjerak mirovnog sporazuma izgubila i Srbija. Eto koliko se u Sarajevu i Beogradu držalo do Daytona. Krajem devedesetih pojavile su se i sumnje da je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, zloglasni Carl Bildt promijenio izvorni sporazum, jer je u pismu Aliji Izetbegoviću spominjao neku tipografsku pogrešku u originalu koju treba ispraviti. Valjda je u izvornom tekstu stajalo kako su se predstavnici tri naroda iz BiH, te predsjednici Hrvatske i Srbije uz predstavnike međunarodne zajednice usuglasili da se nakon smrti Alije Izetbegovića država ostavlja u amanet turskom predsjedniku ili nešto slično.

Uglavnom, kakav temeljni dokument i odnos prema njemu, takva i država. Dejtonski mirovni sporazum nikada nije službeno preveden u BiH, nije ratificiran u parlamentu niti je objavljen u Službenom glasniku BiH. A na koncu je i fizički izgubljen. Nova nada za BiH javila se ovoga tjedna kad je policija uhitila izvjesnog Željka Kuntoša koji je originalni primjerak Dejtonskog sporazuma navodno nudio na prodaju za 100 tisuća konvertibilnih maraka. Mirovni sporazum i ustav države trži se tako kao kolekcionarski kuriozitet, kao da je riječ o gaćicama Marilyn Monroe, naočalama Johna Lennona ili školskoj svjedodžbi Diega Armanda Maradone. Kako je prodavatelj došao do engleskog originala sporazuma, još nije poznato.

Ukazanje izvornog Daytona, za koji se mislilo kako je nepovratno izgubljen, istog dana nadmašilo je novo čudo – u Hrvatskoj su se ukazali “normalni katolici”. Pod naslovom “Pobuna normalnih katolika protiv Markićke i Batarela: ‘Vjernici trebaju glasno reći da se ne slažu s tim’” portal Indeks donosi ekskluzivnu vijest kako su “katolički vjernici kojima je dosadilo da ih u javnosti predstavljaju ekstremisti i vjerski fanatici” pokrenuli peticiju protiv udruga Vigilare i U ime obitelji, te biskupa Vlade Košića. Ispod teksta peticije “normalnih katolika” stoji samo “vjernice i vjernici u Republici Hrvatskoj”. Indeks je tako postao službeno glasilo “normalnih katolika” kao što je “Glas koncila” nenormalnih.

No tko su ti “normalni katolici”? Na prva tri mjesta potpisnika deklaracije “normalnih katolika” nalaze se dvije SDP-ove funkcionarke. Za jednu od njih, Biljanu Gaća, šira javnost je saznala kad je, nakon što je dva dana u Saboru mijenjala tadašnjeg ministra Predraga Matića, taj napor honorirala iskoristivši pravo na šest mjeseci pune saborske plaće i pola plaće idućih šest mjeseci. Ako to nije normalan katolik ne znamo što jest. Potpuno u skladu s jednom specifičnom interpretacijom katoličkog morala, pogotovo na jugu Europe, u smislu – ne možemo mi toliko griješiti koliko nam dragi Bog može oprostiti, uza što se veže i dubiozno razlikovanje između grijeha i “grehote”. Primjerice, grehota bi bila propustiti 145 tisuća kuna za dva dana pojavljivanja u Saboru. Normalna katolkinja Biljana Gaća, normalno i katolički, smatra i kako vjeronauk treba izbaciti iz škola. Uz dvije SDP-ovke na tronu stoji još jedan tip normalne katolkinje, a to je protestantkinja, zapažena u javnosti po kritiziranju druge crkve, a sada i kao potpisnica peticije za normaliziranje katolika. Sudeći po potpisnicima, normalan katolik bi se trebao zalagati za pobačaj, izbacivanje vjeronauka iz škola, njegovati jugoslavensko naslijeđe, a idealno bi bilo da je protestant.

Među potpisnicima je i jedan Indexov Hare-Krišna poklonik, i mnoštvo do jučer javno deklariranih ateista koji su se u noći na utorak misteriozno svi obratili na katoličanstvo i to ono “normalno”. Ovaj mizerni pokušaj medijske manipulacije svjedoči o tome kako je lijevo-liberalna scena u Hrvatskoj potpuno pogubljena, da nemaju više nikakvih konstruktivnih načina promicanja svojih stajališta i pridobivanja građana već im je preostala isključivo mržnja, etiketiranje, nesnošljivost, stupidne podvale i kilavi, uvredljivo prozirni pokušaji manipulacije. To bi bilo kao da idemo rušiti Hajduk pa se na vrhu peticije “normalnih Dalmatinaca” potpisuju Štef i Ivek iz Krapine, i nekoliko članova uprave Dinama. Ili obratno. Model takvog djelovanja je otprije poznat. “Normalizatori” će prvo detektirati moguće pukotine, naznake “diferencijacije” u katoličkom miljeu, koji je sam po sebi izrazito heterogen, pa će tu uskočiti izmišljajući, lažno se predstavljajući, i tražeći tobože pod istim nazivnikom neku drugu crkvu, neke druge katolike, koji će ići protiv Katekizma i Vatikana tamo gdje “normalizatorima” nisu po volji.

Slično i dan danas radi komunistička vlast u Kini, a i blaženi Alojzije Stepinac, da je pristao biti “normalni katolik” pod vodstvom KPJ, a ne Svete stolice, ne bi bio zatočen i trovan već bi možda dobio i grad Stepinčevo kao što su po zaslužnim drugovima nazvani Kardeljevo ili Pucarevo. Potpisnici peticije “normalnih katolika”, bilo da su bučno deklarirani ateisti, lijevi ekstremisti, protestanti, harekrišnari ili bilo koja druga supkultura, tim glumatanjem i izmotavanjem samo gube vrijeme.

Uporište za održavanje otančale lijeve kulturne hegemonije i njeno ažuriranje novim, dženderističkim dogmama je na drugoj adresi. Umjesto da glume “normalne katolike” bolje bi bilo da se učlane u HDZ, stranku koja je danas najjača zastupnica njihovih vrijednosti. Doista, što će vam fiktivni “normalni katolici” pored postojećih, vladajućih “ćatolika”, naših dobrih HDZ-ovaca? Demokršćana koji kažu “smatram to i to, osobno sam za to i to, ali”. U ovom “ali” se odvija cijela hrvatska politička tragedija. Ili možda u onome što mu prethodi, a što nikada nije bilo uvjerenje nego podilaženje svjetonazorskoj većini koju će se, nakon izbora, u političkoj praksi lako i po stoti put preveslati. Ovog tjedna su, po starom receptu, viđenom primjerice u briselski navođenom dizanju ručica za “Zakon o suzbijanju diskriminacije”, glasovi HDZ-ovi zastupnika u zagrebačkoj gradskoj skupštini bili presudni za usvajanje Programa rada Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba za 2018. Radi se, de facto, o najavi ratificiranja Istanbulske konvencije, rodne ideologije umotane u celofan brige za zaštitu žena od nasilja.

Taj program, čiju ćemo realizaciju plaćati iz poreza i prireza, u sklopu promicanje “rodne ravnopravnosti” (ne spolne!) nalaže zadaću “promicanja uporabe rodno osjetljivog jezika u tijelima Grada Zagreba kao i u javnom govoru”. No ne staje na orvelovskom novogovoru već traži i “suzbijanje rodnih stereotipa i uvođenja rodno osviještenog proračuna”. Predviđa i “edukacija” (čitaj – ispiranje mozga) gradskih zaposlenika za “rodno osjetljivo upravljanje proračunskim sredstvima i za unaprjeđenje položaja žena u procesu javne nabave” i kao šlag na kraju “promicanje rodno osviještenog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama”. Također daju okvir za dokidanje gradska sredstva programima koji nisu na liniji rodne ideologije. Dakle, svi će plaćati, a samo pravovjerni dobivati. Program su izglasali lijeva oporba i HDZ. Dio Bandićevih zastupnika bio je protiv, a dio suzdržan. Tako je HDZ ispao ljeviji od Bandićevaca, i ponovo prevario svoje birače, jer u njihovim programskim načelima i u predizbornoj kampanji ne nalazimo ništa što bi bilo i blizu radu na “uvođenju rodno osjetljive politike u medije” ili “upoznavanju javnosti preko medija i drugih načina o obvezama uvođenja rodno osjetljivih politika u sva područja društvenog života”, a za što su digli ruke u zagrebačkoj skupštini.

Tako funkcionira mistično tijelo HDZ- ovo, glava ili stražnjica su negdje drugdje, a u gradskoj skupštini nalaze se ruke koje se nepogrješivo, bez iznimke, mogu dići za bilo što na bilo kakav mig. Takav HDZ je idealna stranka za zastupanje interesa i vrijednosti “normalnih katolika”, a pojava bilo kakve savjesti ili odgovornosti prema biračima bila bi čudo jednako pojavljivanju originala Dejtonskog sporazuma.

Nino Raspudić/Večernji.hr

 

Objavljeno u Kolumne

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME