Utorak, 07 Studeni 2017 18:42

Gostionica je na kraju ulice

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)

 

Što je bolje?

Otvorena je nova autopraona.

Ili:

Otvorena je nova autopraonica.

Bolje je:

Otvorena je nova autopraonica.

U razgovornom stilu čuju se oblici autopraona, radiona, kupaona, gostiona, prodavaona. To su imenice koje označuju mjesto i bolje ih je u standardnom jeziku tvoriti sufiksom –onica.

Dakle:

Radionica je zatvorena.

Kupaonica je mala.

Gostionica je na kraju ulice, preko puta nove prodavaonice namještaja.

Možemo, primjerice, reći trgovina umjesto prodavaonica ili dućan, no ta je riječ višeznačna jer podrazumijeva i djelatnost i ustanovu koja se njome bavi.

 

 

Ružica Tolić/Tomislavcity

Utorak, 07 Studeni 2017 13:57

Ivica Todorić se predao policiji

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Hrvatska policija zaprimila je, javljaju, obavijest da je u 9:04 po lokalnom vremenu pozvan u Charring Cross u Londonu. U toj policijskoj stanici navodno je aktiviran Europski uhidbeni nalog, odnosno, Ivica Todorić je uhićen.

Izvori N1 pritom tvrde da se sam predao, odnosno da je dobrovoljno došao, što je u skladu s informacijama koje su posljednjih dana curile u medije. Prema tim dosad nepotvrđenim tezama, Todorić se predao na savjet svojih odvjetnika koji će, prema tim teorijama, odmah pokrenuti postupak zaštite od ekstradikcije s obrazloženjem zaštite od političkog progona.

Nacional je, podsjećamo, danas objavio informaciju kako hrvatske vlasti navodno znaju gdje se u Londonu nalazi Todorić, te da su o svemu izvijestili britansku policiju.

Do informacije gdje se nalazi Ivica Todorić, hrvatske vlasti došle su prisluškivanjem razgovora Todorića i njegovih suradnika, rekao je novinar Nacionala Boris Bilas u jutrošnjem istupu na N1. Za Todorićem je prije pet dana raspisan Europski uhidbeni nalog, Europol ga je uvrstio na listu najtraženijih bjegunaca.

Tjedan dana prije za njim je izdana crvena tjeralica koja vrijedi u 186 zemalja koje su članice Interpola od kojih je, dakle, Hrvatska zatražila Todorićevo uhićenje i izručenje.

Nešto prije 13.30 MUP je na svojim stranicama potvrdio vijest o uhićenju.

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)

 

U Širokom Brijegu upriličeno je potpisivanje sporazuma o osnivanju zajedničkog međužupanijskog Zavoda za odgoj i obrazovanje. Sporazum su potpisali ministrica obrazovanja, znanosti, kulture i sporta Zapadnohercegovačke županije (ZHŽ) Ružica Mikulić i ministar znanosti, prosvjete, kulture i sporta Hercegbosanske županije (HBŽ) Petar Galić.

Privremenom ravnateljicom Zavoda za odgoj i obrazovanje imenovana je Jadranka Bošnjak iz Širokog Brijega, zamjenica ravnateljice je dr. sc. Danijela Kuna iz Kupresa. Sporazumom je imenovano i privremeno Upravno vijeće kojim će predsjedati prof. Mijo Tokić iz Tomislavgrada.

Sjedište u Širokom Brijegu a područni ured u Livnu

Sjedište Zavoda je u Širokom Brijegu, dok će se područni odjel nalaziti u Livnu. Sukladno potpisanom sporazumu, također je ostavljena mogućnost i ostalim županijama i općinama koje imaju isključive nadležnosti u obrazovanju koristiti usluge novouspostavljenoga zavoda. Značaj osnivanja ove ustanove je velik ako se zna da već dugi niz godina ne postoji institucija koja se sustavno bavi poboljšanjem kvalitete obrazovanja i svakako će dobro doći kako djelatnicima tako i resornim ministarstvima obrazovanja, naveli su u priopćenju nakon potpisivanja ovoga dokumenta o uspostavi zajedničkog Zavoda za obrazovanje. Sljedeći koraci Zavoda za odgoj i obrazovanje vezani su uz donošenje pravnih akata na temelju kojih će se regulirati rad i ustroj Zavoda.

Kroz djelovanje Zavoda doći će do kvalitetnije izrade nastavnih planova i programa, obrazovnih standarda, utvrđivanja metodologije poučavanja i učenja, pružanja stručno-pedagoške pomoći odgajateljima, učiteljima, nastavnicima i stručnim suradnicima, obavljanja stručnog pedagoškog nadzora, provođenja stručnih ispita i drugih poslova za odgoj i obrazovanje u skladu sa zakonom.

Pokušavaju osporiti

HBŽ je donošenjem odluke o osnivanju Zavoda za odgoj i obrazovanje iskazao potrebu osnivanja ove institucije te je ponudio i ostalim županijama te općinama u FBiH pristupiti osnivanju Zavoda za odgoj i obrazovanje. Ponuda je bila upućena Unsko-sanskoj i Srednjobosanskoj županiji. Spremnost pristupanju osnivanja Zavoda za odgoj i obrazovanje iskazala je samo ZH županija. Bošnjačke stranke nastoje osporiti utemeljenje zavoda.

 

Pročitajte više na vecernji.ba

Utorak, 07 Studeni 2017 08:18

Studena i jesen

Ocijeni sadržaj
(13 glasova)

 

Studenu, prekrasno izletničko mjesto, posjetio sam nešto prije nego je jaka bura razodjenula i ogoljela obližnja stabla, a ljepotu rane jeseni pospremila u sjećanja. Tišinu koja ovdje vlada povremeno remeti žubor izvora gdje voda klokoće u zdencu.

Jesen se ovdje potiho ušuljala ukrašavajući svojim koloritom obližnja stabla. Na obližnjoj klupi sjedim i promatram sve što ovdje diše. Vitke grane vrbe spustile se do zemlje kao da ju miluju dok lagani vjetrić leluja požutjelo lišće.

U obližnjoj vodi ogledava se jasika - raskošna ljepotica čije kose trepte na vjetru. Sva ustreptala kao da se nadmeće visinom i ljepotom svojih skuta kako bi opčarala svoju susjedu vrbu. Studena,  jesen i tišina. 

 

Bože Radoš/omolje.com

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Predsjednik Skupštine Hercegbosanske županije (HBŽ) Robert Bagarić bez obrazloženja je jučer otkazao sjednicu koja je trebala biti održana u skupštinskoj dvorani u Tomislavgradu u 10 sati, piše Fena

Mediji su u dvorani Skupštine dobili informaciju da je rukovodstvo Skupštine odgodilo sjednicu ne navodeći razlog te da će novi datum održavanja biti utvrđen naknadno.

Na početku sjednice nisu se pojavili Jasenko Tufekčić (SDA), Drago Puzigaća (SNSD) te većina zastupnika iz HDZ BiH, ali prisustvovalo je 13 zastupnika čime je postojao kvorum za održavanje zakazane sjednice.

Otkazivanje sjednice za prisutne zastupnike predstavlja kršenje Poslovnika Skupštine HBŽ-a jer je kolegij tjedan dana prije utvrdio dnevni red s prijedlogom dopune koju je na vrijeme dostavio predsjednik kluba zastupnika HDZ 1990 Nedjeljko Rimac.

Moguće da je upravo njegov zahtjev, kako ističu prisutni zastupnici, poremetio održavanje današnje sjednice jer je u njemu tražio da se dnevni red proširi s raspravom o povjerenju ministru u Vladi Darinku Mihaljeviću koji se preko medija dovodi u vezu sa zlouporabom oko stipendiranja svoje djece u Republici Hrvatskoj.

Za zastupnika Milu Marčeta iz SNSD-a otkazivanje sjednice znači "sigurno neki dogovor koalicijskih partnera u Vladi gdje neke stvari ne mogu proći, a vezan je za Prijedlog zakona o srednjem strukovno obrazovanju i obuci u Hercegbosanskoj županiji".

''Zastupnici SDA su nama na klupe ranije dali prijedloge amandmana koje bi trebalo uvrstiti u ovaj zakon sto u konačnici ne vidim kao razlog neodržavanja današnje sjednice skupštine'', kazao je Marčeta za Fenu.

Osim spomenutog Prijedloga zakona o srednjem strukovnom obrazovanju i obuci u HBŽ-u  zastupnici su trebali raspravljati i o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama zakona o sigurnosti prometa na cestama HBŽ-a te dopunama Odluke o prijenosu prava i obveza Šumskog gospodarskog društva.

Fena

Ocijeni sadržaj
(4 glasova)

 

Mnoge općine u BiH imaju svoj brand. U Glamoču je to krumpir, a njemu u čast u subotu je, desetu godinu zaredom, priređena i posebna manifestacija “Dani glamočkog krumpira“, ili u narodu zvana ‘krumpirijada’. Piše Večernji list.

Premda nije bilo naklonjeno za uzgoj i vađenje plodova iz zemlje, vrijeme se za vikend ipak potrudilo da 10. manifestaciju posvećenu njegovom veličanstvu glamočkom krumpiru, pozlati suncem i ugodnom temperaturom zraka.

Savjeti, izložba, razmjena iskustava sve na jednom mjestu, a svemu se pridružila i dobra kvaliteta, ističe Slobodna Lovre, v. d. načelnika općine Glamoč: “Ove godine kvaliteta krumpira je zaista izvanredana, vjerojatno je klima pogodovala u nekom smislu, prinosi jesu manji, negdje su oko dvije tone po ha, ali je kvaliteta izuzetno dobra i cijena je za sada povoljna. Kreće se od 55 do 60 feninga na veliko.“

Slobodan Paštar, dipl. ing. poljoprivrede, koji se uz posao u Općini, bavi i poljoprivrednom proizvodnjom, prisjeća se prošlogodišnjih problema: “Prošle godine je bila katastrofa, ljudi nisu mogli prodati krumpir, čak se događalo da su morali i bacati. Ove godine je duplo bolja cijena, manji su prinosi, al’ eto nadam se da ćemo uspjet sve riješiti tamo do prvog mjeseca, drugog, da će sve otići.“ 

 

Večernji list

Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 20:47

Obnovljena dva bunara u viničkom zaseoku Doci

Ocijeni sadržaj
(6 glasova)

 

U Vinici postoji obnovljena stara kula iz turskih vremena, koja je služila kao župni dvor nakon što je osnovana 1885. god. župa Rođenja Marijina u selu Vinici.
Piše: don Ilija Drmić

Evo kako je opisao dr. Mijo Milas tu staru župnu kuću, 2009. god.: “Kula se sastoji od prizemlja u kojem je još i danas sačuvana tamnica, prvog i drugog kata, te potkrovlja. Dužina kule je 8,82 metra, širina 6,18 metara, a debljina zida je čak 80 cm. Grede na podovima su hrastove, veoma stare, grubo tesane, ali dobro očuvane. Drže drveni pod koji je novijega datuma. Vjerojatno su iz vremena Turaka. Nove grede se nalaze na stropu drugoga kata. Na kuli su četvrtasti prozori, ali nakon skidanja žbuke s unutarnje strane zida ugledali su se zazidani prozori sa svodovima, u obliku luka i puškarnice“ (Dr. Mijo Milas, “Kula Asan-age Arapovića u Vinici“, Imotska krajina, 19. listopada 2009., str. 14).
    Na temelju izvješća roškopoljskih i viničkih župnika tadašnji žitelji koristili su vodu za svoje potrebe kao i za potrebe stanara ove kule iz dvaju obližnjih bunara na Docima, te kasnije iz župne čatrnje što ju je sagradio 1887. god. s pukom tadašnji vinički župnik fra Bariša Drmić (župnik: 1887.-1892.), o čemu je izvijestio biskupa Paškala Buconjića 7. ožujka 1888. Spomenimo i to da se pokraj tih dvaju bunara nalazi i neobično groblje s grobom u kojem su zamjetna četiri okrugla kamena stupa. Neki smatraju da je tu grob glasovite Hasanaginice iz 17. st., koja je preminula od tuge i boli, te je tu pokopana, a inače tugu i bol prouzročio joj je veliki pobornik svoje predaje muž Hasan-aga Arapović, koji je smrtno stradao u napadu na Zadvarje 17. ožujka 1669.
    Nama je ovdje zanimljiva činjenica da su postojala dva bunara na Docima i u tim turskim vremenima što su iskopani u vrijeme gradnje te kule, a to je prije 300 godina. Na mjestu tih starih jednostavnih i tada plićih i slabije urađenih bunara, koji su ipak obilovali vodom, sagrađeni su u doba austro-ugarske vlasti prema propisanim nacrtima vrlo kvalitetni bunari koji su i dublji i širi, te obloženi iznutra kamenom od dna do vrha s napravljenim kamenim stepenicama od dna do vrha. Gradnja ovih dvaju bunara za vrijeme austro-ugarske vlasti na Docima, zaseoku sela i župe Vinice trajala je od 1892. do 1896. god. Te 1896. god. objavio je Philipp Ballif u Beču knjigu nacrta s naslovom Wasserbauten in Bosnien und der Hercegovina, izgrađenih bunara na prostoru tadašnje BiH pod austrijskom vlašću, među kojima su i ovi u viničkim Docima.
    Bunari su od 2. kolovoza do 6. listopada 2017. obnovljeni na poticaj pojedinaca iz ovoga dijela Vinice Doci kao i svih Dočana, te uz podršku dvaju prethodnih župnika don Ilije Drmića (župnik: 2007.-2012.) i don Bariše Čarapine (župnik: 2012.-2017.) Dakle, 120 godina nakon austro-ugarske izgradnje ukazali su se, nakon što je posječena šuma i raznovrsno žbunje, ovi bunari, te bljesnule zrake sunca na njihovu vodu koja je značila život prijašnjim stanovnicima, pa i donedavnima. Oko bunara je poravnata zemlja s posijanom travom, te su zasađene nove stabljike, čije će se grane ogledati u vodi ovih oživljenih bunara, a s njima i svih što su tažili svakodnevnu žeđ njihovom polagano izvirućom vodom iz utrobe zemlje.

 Između ovih bunara naručitelji njihove obnove dali su da se postavi stol s dvije stolice, pa svaki koji se ovdje navrati, može sjesti i razmišljati uz ove zanimljive spremnike vode: o vodi bez koje je nemoguć naš život na Zemlji, o graditeljima a to su Hrvati, o nedaćama, neimaštini, borbi za život, napose o činjenici da ovi bunari uza se vežu i tajanstveno spajaju svekolike povijesne niti ovdašnjih Hrvata u trajanju kroz barem 300 godina, kroz koje su se izmijenili ovi politički i društveni sustavi: tursko razdoblje s njegovim krajem i nestankom nakon 415 godina postojanja (1463.-1878.), austro-ugarsko trajalo 40 godina (1878.-1918.), jugoslavensko - prva Jugoslavija (1918.-1940.), Nezavisna država Hrvatska (1940.-1945.), druga Jugoslavija (1945.-1991.), te sadašnje razdoblje demokracije od 1991. god., u kojem su bunari doživjeli svoju obnovu i svjedoče novu budućnost ovoga naroda.

 Svatko tko bude sjedio na onim stolicama uza stol, ili prolazio onom ponovno asfaltiranom prometnicom, dakako u potpunoj slobodi uma i duha, te tijela i života zaključit će u svojim razmatranjima ove povijesti što je nude bunari da su vodu pili iz njih i domaći stanovnici, ovdje u ovom slučaju Hrvati, i njihovi tutori, neprijatelji, progonitelji, ubojice, zatirači, nedemokrati, mrzitelji. I ni jedni nisu mogli bez vode koja utažuje žeđ, a isto je tako i danas. Sloboda je kao i voda. Bez nje se ne može. Uvijek jedni znaju da je sloboda potrebna svima, a drugi to ne znaju, te stalno ugrožavaju slobodu onima drugima iz svojih sebičnih želja. I to je tako. Može li biti bolje, tj. da svatko ima od Boga darovanu slobodu kao što imamo vodu, zrak, zemlju, tlo pod nogama... Bunari su do ove obnove bili nevidljivi s prometnice, te u tom smislu i nijemi, a sada su vidljivi, uočljivi i poticajni za razmišljanje.

U našem puku ovakvi bunari nazivani su Aržanci ili Ržanci, što može značiti da su ih radili na Docima i drugdje čuveni i vješti kamenoklesari i majstori iz Aržana. Bunare je obnovio i dogradio graditelj Stipe Ivančić iz Grabovice sa svojim suradnicima. Držali su se spomenutih narisa, sve soreno kamenje su podigli i ponovno ugradili, jedino što je u gornjem bunaru izostavljeno popločavanje dna jer ga i nije bilo. Zadovoljen je kriterij vjerne izvorne obnove.

Doci su dobili na vrijednosti ovim važnim poslom obnove, kao i novim gradnjama kuća, uređenjem dvorišta i prostora oko kuća, te asfaltiranjem prometnice do krajnjih Lozušića kuća. Ovaj vinički zaselak postaje sve privlačniji i ljepši, te je već sada mjestom odmora i razanode nakon teških poslova njegovih stanovnika po Splitu, Zagrebu, Njemačkoj...
    U dogovoru s novim viničkim župnikom don Jakovom Renićem ovi obnovljeni bunari bit će blagoslovljeni.

Više fotografija pogledajte u galeriji.

 

don Ilija Drmić/zavelim.hr

Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 20:04

Obračun s lisicama

Ocijeni sadržaj
(12 glasova)

 

Gusak Bijelkan, nekoliko njegovih družica te ostala pernata živina u peradarniku kolege lovca Štefana, napokon mogu odahnuti.

Zahvaljujući brzoj i odlučnoj intervenciji elitne lovačke skupine doslovce je razbijeno jako lisičije uporište i to u Zaljiću - Šimića strani odakle je oduvijek prijetila najveća opasnost po seosku perad, kako kosičku tako i zaljićku.

U nedjelju pred samu večer, uz potporu nadaleko čuvenih kratkodlakih istarskih goniča Mire Mikulića, lovačka ekipa napravila je iznenadni udar pri čemu su tri lije odmah stradale u puščanoj vatri, a za to vrijeme još tri su spašavale živu glavu bježeći daleko od mjesta događaja.

Nakon žestokoga lovačkog udara, ne vjerujem da će im pasti na pamet vratiti se u spomenuto stanište. Štefan nije krio zadovoljstvo zbog ovoga pa je odmah počastio kolege u svomu domu. 

Nadamo se kako će ubuduće biti manje opasnosti, kako za njegovu tako i ostalu perad u susjedstvu. On je i sam sudjelovao u navedenoj akciji ustrijelivši jednu od tri smrtno pogođene lisice. Možda je baš to ta koja je prije par dana pred njegovim očima htjela nauditi njegovome dobro ugojenome gusku Bijelkanu tegleći ga za kljun. Sva sreća pa je Bijelkan bio pretežak za nju, a i Štef je na vrijeme priskočio u pomoć.

Nakon sretnoga završetka, Bijelkan je morao proći samo manje centriranje kljuna i danas izgleda jako dobro što se da vidjeti na fotografiji. Sinimljen je u naručju svoga gazde okruženoga kolegama lovcima.

Dobra kob!

 

Ante Đikić/Tomislavcity

 

 

Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 14:48

Podigni je visoko

Ocijeni sadržaj
(5 glasova)

 

Vjerujem kako nema Vukovarca koji na neki način u Domovinskom ratu nije osjetio patnju bilo kakve vrste, a kako je preživio nakon toga, samo on/mi znamo. Naravno, bilo je rata i izvan Vukovara, groznog rata, SrđMiljevciLipikPakracSlavonski Brod, puno gradova i sela za nabrojiti, premalo suza za oplakati.  Strašnih zločina je bilo, od Lovasa do ŠkabrnjeBaćinVoćinKusonje, nižu se stratišta jedno za drugim. Neka ne zamjeri nitko zbog onih koje danas nisam spomenula, danas ću o Gradu, jer povod ovom tekstu još je jedna, vjerujem, kao što uvijek prvo u dobro vjerujem, dobronamjerna inicijativa i jedan događaj kojem sam jučer slučajno svjedočila. Kažem povod, ali ne i razlog, razlozi su puno dublji.

Povod

Naime, netko se sjetio i na Facebooku predložio da se ove godine novac „potroši racionalnije“ te da se „umjesto svijeća za mrtve kupi nešto za socijalnu samoposlugu u Vukovaru. Brašno, ulje, konzerve, bilo što…“. Ne ulazeći u motive osnivačice grupe koji su, ponavljam, vjerujem dobronamjerni, a s druge strane, ja ne moram biti u pravu, no imam pravo o tome imati nepovoljno mišljenje, ne mogu ne reći kako mi je takva „angažiranost“ upravo ovih dana iritantna. Socijalna samoposluga u Vukovaru radi tijekom cijele godine. I Caritas. I Crveni križ. Iskazivanje dobročinstva u baš ta tri dana od tri stotine i šezdeset i pet, kada to može učiniti tko god to doista želi, ne samo u Vukovaru, u jednakom su rangu kao i oni koji ga se sjete u promidžbene i političke svrhe u isto to vrijeme. Postoje oni koji će reći – „Da, ali u te dane ne troši se novac na svijeće“. Istina, ne troši. Ali vjerojatno se ta sila novca koliko košta svijeća potroši i „tih drugih dana“ također na nešto bez čega se možda može, kavu, cigarete, časopis. Ne mora biti da se za nju odvojilo od usta, jer vjerojatno i nije.

Drugi povod ovome tekstu dogodio se jučer na Memorijalnom groblju branitelja. Subotnje jutro, maglovito i hladno. Pokupila sam izgorjele lampione s grobova koje pohodim, pune vrećice, više nas je mrtvih nego živih u Vukovaru. U svojim mislima i sjećanjima prešla sam s Gradskog na Memorijalno groblje, analizirajući koliki mi je mir u duši donijela spoznaja da sam već dan prije Svih svetih na grobovima mojih dragih popalila lampione – „neka im svijetli, neka nije da kod njih ne gori, neka „znaju“ kako ima živih koji na njih misle“ – sve ono racionalno i neracionalno s čime se tješim i čime sebi olakšavam spoznaju da mnogih koje volim više nema. Bi li mi bilo lakše da sam za te novce nekome kupila ručak, netko bi pojeo topli obrok, a ja ne bih evo, nosila baciti u kontejner izgorjelu plastiku? Možda jest sebično, reći će tako neki bolji ljudi od mene, ali sebi sam priznala kako bih se taj dan ipak radije odrekla svoga ručka, prepustila ga nekome drugome, a sebi paljenjem lampiona nahranila dušu. Možda će opet biti smiješno nekome ako kažem, duša isto tako mora jesti jer jednostavno umre ako je nema što nahraniti? Neka bude. Podnosim ja i smijeh i podsmijeh jednako dobro. Prebirući po mislima, nisam obraćala pozornost na delegacije i grupe posjetitelja koje su dolazile i prolazile, već po navici povukla sam se diskretno u stranu kako bih ih propustila da im ne smetam. U jednom trenutku začula sam dječački glas:„Podigni je visoko!“. Ispred jedne poveće grupe hodala su dva mladića od kojih je jedan nosio hrvatsku zastavu. Drugi, koji je vjerojatno izrekao te riječi, koračao je pored njega, a kada sam pogledala u njih, onaj prvi već se ispravio i s obje ruke podigao zastavu visoko u zrak. Ta podignuta ramena dvojice gotovo dječaka, ta podignuta zastava koja je zalepršala na vjetru i te riječi natjerale su mi suze na oči. Do parkinga već sam naveliko plakala, a u automobilu sam, na čuđenje vozača autobusa koji je bio parkiran nasuprot mene, „isplakala dušu“.

Razlog

Poslijeratne generacije to vjerojatno ne znaju, ali mi još uvijek živi, prijeratni fosili, jako se dobro sjećamo heroja iz II svjetskog rata. Oni mlađi možda će se sjetiti poraznih rezultata s državne mature od prije nekoliko godina kada je samo 20 posto maturanata znalo da je Vukovar okupiran 18. studenog 1991., dok njih čak 39 posto nikada nije ni čulo za Ovčaru. Pa kako je to moguće u jednoj ovako prostorno maloj državi koja je u bližoj prošlosti proživjela nezapamćenu kalvariju? Kome ne odgovara da se povijest uči onakva kakva jest, nego kroji korektno, da se nitko ne osjeti uvrijeđen ako bobu kažeš bob, popu pop, a četniku četnik?

Moja osnovna škola bila je lijepo uređena, nova, eksperimentalna, a sve „ondašnje“ državne praznike i prigodne datume obilježavali smo iznimno svečano – Dan Republike, Dan JNA, Dan škole, Dan Mladosti. Bijele košulje, plave suknje/hlače, zbor, literarne sekcije, folklor, „Sa Ovčara i Kablara“, „Hej Slaveni“, stolica i crveni karanfil u prvom redu rezervirani za baku jednog frenda – „ženu borca“. Naizust smo znali svih sedam sekretara SKOJ-a, a i još ponekoga ako je trebalo „pojačati“ ocjenu, kada je bio koji Kongres, kada koja neprijateljska ofanziva (nedajtibože da pomiješaš koju po redoslijedu), kako je Luks spasio Josipa Broza i kako se ovaj potonji razbolio jer je se s braćom i sestrama prejeo kuhane svinjske glave. Redovno smo polagali vijence na spomenike znanih i neznanih junaka, te u kanalu na Kudeljari ispred pogona tvornice „Borovo“ satima na plus trideset (ili minus pet, tako je svejedno, ići se moralo), čekali prolazak automobila druga Tita. Kada bi se ovaj ukazao deset kilometara prije, postrojili bi nas uz cestu kako bi euforično mahali zastavicama i skandirali „Tito! Tito! Tito!“. U trenutku kada bi limuzine prošišale pored nas, već iznemoglih, promuklih i klipsalih, tek rijetki su se kleli kako su vidjeli bijelu rukavicu koja nam je mahala kroz prozor. Primali su nas u pionire, potom u omladince, a kakva je to čast bila, bogami i sramota ako ne znaš zakletvu u po dana, u po noći, da te netko probudi i pita, govori kako većina od nas i danas zna gotovo naizust – „Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ…“. Čuvale su se i obilježavale vrijednosti i tekovine narodnooslobodilačke borbe, a ako ti u glavu nisu dovoljno osam godina svakom prigodom utuvili tko su bili ustaše i četnici, a tko partizani, uradile su to „Užička republika“, „Sutjeska“, „Neretva“, „Boško Buha“ i „Partizanska eskadrila“, koje smo kolektivno, sa školom u kinu, gledali barem pet puta, na TV-u  da i ne brojim. Danas se čudimo jugonostalgičarima (koji me usputbudirečeno ne brinu, brinu me „jugofuturisti“), što oplakuju i nariču zbog nepoštivanja vrijednosti koje su im/nam ucjepljivane cijelo djetinjstvo i mladost, pa tko ne bi oplakivao oca kojem su na Kozari ubijena tri sina, od toga najmlađi pred očima? Ima li netko tko tada nije zaplakao? Ima li netko tko nije zaplakao dok Nada viče „Boško, Boško“, a Boško ide preko vode do slobode, dok doktorica Saša doziva drugog Boška, čuvenog partizanskog kurira ili kada pogiba Sava Kovačević naslonjen na drvo s mitraljezom u ruci? Neprijatelj bio tko se nije veselio kada je Valter obranio Sarajevo, a Tihi i Prle u njemačkim odorama prevarili Švabe.

Danas, kada nam ne nedostaje heroja Domovinskog rata, mi nemamo film o Blago Zadri, Damiru Tomljanoviću Gavranu ili Mili Blaževiću Čađi, upitno je koliko ljudi uopće i zna za njega i o njegovoj herojskoj smrti. Koliko mladih je čulo za legendarne riječi Andrije Matijaša Pauka – „Kada krenemo, gorit će nebo i zemlja“, koliko ih uopće zna da ih je on i kada izgovorio? A koliko vas je pogledalo filmove  „Bitka za Vukovar“, „Rudolf Perišin“, „Opsada Dubrovnika“, „Pad Škabrnje“? Nitko? Pa niste ni mogli. Nema ih. Nema filmova o Domovinskom ratu izuzev nekoliko vrijednih spomena poput „Broj 55“ ili „Bogorodica“, a serijal „Heroji Vukovara“ jedva je, nakon godina čekanja dobio prostor na državnoj televiziji.

Vratimo se na početak

Možda bi bilo nekorektno reći kako se sjećanja na Domovinski rat zatiru, ali se svakako ne potiču, a mišljenja sam kako su gore navedena i slične akcije put kojim će kroz vrlo kratko vrijeme nestati svaki spomen na Domovinski rat i poginule branitelje, ili u najmanju ruku postati nešto što se čini nevoljko, reda radi i preko volje.

Inače, nije ovo prva ovakva inicijativa, naslušali su se Vukovarci i prethodnih godina različitih ideja, od takvih da se na „taj“ dan napravi spektakl koji slavi život, uspjeh, sreću i mir do prijedloga da se puštaju zmajevi i trče martoni umjesto mimohoda. Nitko nikada nije bio protiv bilo kakve dodatne vrste obilježavanja, posebno onih koji uključuju mlade ljude, jer i tako se godinama već održavaju različite prigodne manifestacije i sportski turniri i memorijali. Ali, molim vas, inicijatori akcija, ne dirajte u naš način kako se nosimo s tugom. Mi hodamo. Hodamo putem kojim su oni prošli, putem kojim su odvedeni, putem koji su branili. U mislima evociramo sjećanja, prepuštamo se žalovanju i sjećamo se njihovih lica i djela. Hodajte s nama ili nas pustite. U svojim gradovima svijeće palite ili ne palite. Naše tuge ne moraju i ne trebaju biti vaše, ako vi to ne želite.
I sama se trudim jedanaest mjeseci živjeti u tekućoj godini. Ali taj jedan mjesec, taj jedan, studeni, zauvijek će biti studeni 1991. Zato molim vas, kada dolazite…

Dignite zastavu visoko. Oni su to zaslužili.

 

Opomena

Namjerniče,
ako kreneš s istočne strane
oprezan budi
vojska nevidljiva
na mrtvoj je straži.
I dah ti poznaje
i namjeru prepoznaje
u srce ti proniče
očima vječnosti.
Ne gradi, namjerniče,
kula i snova
nevidljiva vojska
tek prividno spava,
tu strahovi prestaju
tu snovi vaši nestaju
žive duše ratnika
čuvaju naš grad.
Namjerniče!
Ako kreneš s istočne strane
oprezan budi.
Vojska nevidljiva
na mrtvoj je straži.

 

Tanja Belobrajdić/projectvelebit.com

 
Ocijeni sadržaj
(2 glasova)

 

Kako je nogometaš koji je dijelio svlačionicu s Halilovićem, Šimunovićem, Murićem i ostalim mladim igračima Dinama, te uspješan student građevinskog fakulteta koji je dao sve ispite treće godine u roku, završio u svijetu mode, Filip Omazić ne zna ni sam, piše 24sata.hr.

- Posve slučajno. Moja Livnjanka Ines Kelava, koja je bila ‘Best model 2015.’ pozvala me da glumimo u spotu mjuzikla ‘Naša bila štorija’. Trebala je nekoga za ljubavnu scenu, a u mene je imala povjerenja. Pristao sam, ljudi su bili zadovoljni kako smo to odradili pa me preporučila organizatorima izbore za ‘Best models’ - kaže Filip, koji prije izbora nikad nije kročio na pistu, niti je vježbao hodanje, poziranje...

Život na tri kolosijeka

- Na generalnoj probi sam prvi put prošetao pistom, rekli su da je to OK, da to očito imam u sebi. Pitali su me ostali kandidati koje revije sam nosio, iz koje sam agencije... Mislim se u sebi, ma kakva agencija, pa nemam ni nogometnog menadžera, a kamoli modnoga!

Što dalje, Filip ne zna ni sam. Na svjetski izbor će otići, a zatim...

- Sigurno neću zapustiti školu i nogomet, a bude li vremena, gurat ću i manekenstvo, zašto ne. Teško će biti na tri strane, ali tko hoće, nađe vremena za sve. Nemam planova, ali pokazalo se dosad da je i bolje ništa ne planirati - kaže Filip, koji izgledom podsjeća na Piquea i Beckhama, no idol mu je Nemanja Vidić.

O ljubavnom životu ne želi pričati. Dovoljno je reći da je trenutno slobodan, a kako se nogometaše uvijek vezuje za manekenke, logično bi valjda bilo da maneken Filip nađe nogometašicu.

- Ha, ha, ha, najbolje bi bilo liječnicu, da mi vida rane s terena - nasmijao se ovaj simpatični Livnjak, koji je nogometne gene nesljedio od oca, a izgled od majke.

Tata Dinamo, mama Hajduk

- Svi govore da sličim na mamu, a otac je igrao veliki i mali nogomet, bio je prvak bivše države i treći u Europi s MNK ‘Seljakom’. On i izbornik Zlatko Dalić su prijatelji, igrali su skupa, znaju popiti kavu.

Filip ima zanimljiv nogometni put.

- Počeo sam u Kamešnici iz Livna, tamo me primjetio Jozo Bandić i pozvao me u Dinamo. Otac mi je dinamovac, mama navija za Hajduk, a meni je bilo svejedno, pa sam prihvatio poziv i u osmom razredu preselio u Zagreb. Živio sam u domu, trenirao, išlo mi je dobro, no u vrijeme kad smo prelazili u juniore ozlijedio sam trbušni zid i procijenio da mi je bolje otići igrati u Istru nego sjediti na klupi starijima Jedvaju, Kolaru, Bartolecu, Haliloviću, Šimunoviću. Kasnije su u tu generaciju dolazili Murić, Ćorić, Fiolić...

Iz Dinama Filip nosi uspomenu na jednu seniorsku utakmicu, prijateljsku protiv Sesveta, u kojoj je igrao u paru sa stoperom Šimunovićem, te uz bok Sammiru, Ibanezu... A ostala su i prijateljstva.

- S Halilovićem sam išao u razred, čujemo se ponekad, posjetio me na maturalcu u Barceloni, počastio društvo... I s ostalima se povremeno čujem, sve su to krasni momci, bez obzira što sam rano otišao u Istru, u kojoj nažalost nisam dobio priliku. Bio sam kapetan juniora i B momčadi, no nikad nisam dobio povjerenje trenera Pamića, iako su svi govorili da sam projekt kluba. Kad su počeli financijski problemi, preselio sam u RNK Split, no i tu sam zatekao slične probleme, pa sam upisao fakultet i na poziv Mirka Kujundžića zaigrao za OSK, Kamen, te Imotski, za koji i sad igram.

24sata.hr.

 

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME