Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 20:04

Obračun s lisicama

Ocijeni sadržaj
(12 glasova)

 

Gusak Bijelkan, nekoliko njegovih družica te ostala pernata živina u peradarniku kolege lovca Štefana, napokon mogu odahnuti.

Zahvaljujući brzoj i odlučnoj intervenciji elitne lovačke skupine doslovce je razbijeno jako lisičije uporište i to u Zaljiću - Šimića strani odakle je oduvijek prijetila najveća opasnost po seosku perad, kako kosičku tako i zaljićku.

U nedjelju pred samu večer, uz potporu nadaleko čuvenih kratkodlakih istarskih goniča Mire Mikulića, lovačka ekipa napravila je iznenadni udar pri čemu su tri lije odmah stradale u puščanoj vatri, a za to vrijeme još tri su spašavale živu glavu bježeći daleko od mjesta događaja.

Nakon žestokoga lovačkog udara, ne vjerujem da će im pasti na pamet vratiti se u spomenuto stanište. Štefan nije krio zadovoljstvo zbog ovoga pa je odmah počastio kolege u svomu domu. 

Nadamo se kako će ubuduće biti manje opasnosti, kako za njegovu tako i ostalu perad u susjedstvu. On je i sam sudjelovao u navedenoj akciji ustrijelivši jednu od tri smrtno pogođene lisice. Možda je baš to ta koja je prije par dana pred njegovim očima htjela nauditi njegovome dobro ugojenome gusku Bijelkanu tegleći ga za kljun. Sva sreća pa je Bijelkan bio pretežak za nju, a i Štef je na vrijeme priskočio u pomoć.

Nakon sretnoga završetka, Bijelkan je morao proći samo manje centriranje kljuna i danas izgleda jako dobro što se da vidjeti na fotografiji. Sinimljen je u naručju svoga gazde okruženoga kolegama lovcima.

Dobra kob!

 

Ante Đikić/Tomislavcity

 

 

Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 14:48

Podigni je visoko

Ocijeni sadržaj
(5 glasova)

 

Vjerujem kako nema Vukovarca koji na neki način u Domovinskom ratu nije osjetio patnju bilo kakve vrste, a kako je preživio nakon toga, samo on/mi znamo. Naravno, bilo je rata i izvan Vukovara, groznog rata, SrđMiljevciLipikPakracSlavonski Brod, puno gradova i sela za nabrojiti, premalo suza za oplakati.  Strašnih zločina je bilo, od Lovasa do ŠkabrnjeBaćinVoćinKusonje, nižu se stratišta jedno za drugim. Neka ne zamjeri nitko zbog onih koje danas nisam spomenula, danas ću o Gradu, jer povod ovom tekstu još je jedna, vjerujem, kao što uvijek prvo u dobro vjerujem, dobronamjerna inicijativa i jedan događaj kojem sam jučer slučajno svjedočila. Kažem povod, ali ne i razlog, razlozi su puno dublji.

Povod

Naime, netko se sjetio i na Facebooku predložio da se ove godine novac „potroši racionalnije“ te da se „umjesto svijeća za mrtve kupi nešto za socijalnu samoposlugu u Vukovaru. Brašno, ulje, konzerve, bilo što…“. Ne ulazeći u motive osnivačice grupe koji su, ponavljam, vjerujem dobronamjerni, a s druge strane, ja ne moram biti u pravu, no imam pravo o tome imati nepovoljno mišljenje, ne mogu ne reći kako mi je takva „angažiranost“ upravo ovih dana iritantna. Socijalna samoposluga u Vukovaru radi tijekom cijele godine. I Caritas. I Crveni križ. Iskazivanje dobročinstva u baš ta tri dana od tri stotine i šezdeset i pet, kada to može učiniti tko god to doista želi, ne samo u Vukovaru, u jednakom su rangu kao i oni koji ga se sjete u promidžbene i političke svrhe u isto to vrijeme. Postoje oni koji će reći – „Da, ali u te dane ne troši se novac na svijeće“. Istina, ne troši. Ali vjerojatno se ta sila novca koliko košta svijeća potroši i „tih drugih dana“ također na nešto bez čega se možda može, kavu, cigarete, časopis. Ne mora biti da se za nju odvojilo od usta, jer vjerojatno i nije.

Drugi povod ovome tekstu dogodio se jučer na Memorijalnom groblju branitelja. Subotnje jutro, maglovito i hladno. Pokupila sam izgorjele lampione s grobova koje pohodim, pune vrećice, više nas je mrtvih nego živih u Vukovaru. U svojim mislima i sjećanjima prešla sam s Gradskog na Memorijalno groblje, analizirajući koliki mi je mir u duši donijela spoznaja da sam već dan prije Svih svetih na grobovima mojih dragih popalila lampione – „neka im svijetli, neka nije da kod njih ne gori, neka „znaju“ kako ima živih koji na njih misle“ – sve ono racionalno i neracionalno s čime se tješim i čime sebi olakšavam spoznaju da mnogih koje volim više nema. Bi li mi bilo lakše da sam za te novce nekome kupila ručak, netko bi pojeo topli obrok, a ja ne bih evo, nosila baciti u kontejner izgorjelu plastiku? Možda jest sebično, reći će tako neki bolji ljudi od mene, ali sebi sam priznala kako bih se taj dan ipak radije odrekla svoga ručka, prepustila ga nekome drugome, a sebi paljenjem lampiona nahranila dušu. Možda će opet biti smiješno nekome ako kažem, duša isto tako mora jesti jer jednostavno umre ako je nema što nahraniti? Neka bude. Podnosim ja i smijeh i podsmijeh jednako dobro. Prebirući po mislima, nisam obraćala pozornost na delegacije i grupe posjetitelja koje su dolazile i prolazile, već po navici povukla sam se diskretno u stranu kako bih ih propustila da im ne smetam. U jednom trenutku začula sam dječački glas:„Podigni je visoko!“. Ispred jedne poveće grupe hodala su dva mladića od kojih je jedan nosio hrvatsku zastavu. Drugi, koji je vjerojatno izrekao te riječi, koračao je pored njega, a kada sam pogledala u njih, onaj prvi već se ispravio i s obje ruke podigao zastavu visoko u zrak. Ta podignuta ramena dvojice gotovo dječaka, ta podignuta zastava koja je zalepršala na vjetru i te riječi natjerale su mi suze na oči. Do parkinga već sam naveliko plakala, a u automobilu sam, na čuđenje vozača autobusa koji je bio parkiran nasuprot mene, „isplakala dušu“.

Razlog

Poslijeratne generacije to vjerojatno ne znaju, ali mi još uvijek živi, prijeratni fosili, jako se dobro sjećamo heroja iz II svjetskog rata. Oni mlađi možda će se sjetiti poraznih rezultata s državne mature od prije nekoliko godina kada je samo 20 posto maturanata znalo da je Vukovar okupiran 18. studenog 1991., dok njih čak 39 posto nikada nije ni čulo za Ovčaru. Pa kako je to moguće u jednoj ovako prostorno maloj državi koja je u bližoj prošlosti proživjela nezapamćenu kalvariju? Kome ne odgovara da se povijest uči onakva kakva jest, nego kroji korektno, da se nitko ne osjeti uvrijeđen ako bobu kažeš bob, popu pop, a četniku četnik?

Moja osnovna škola bila je lijepo uređena, nova, eksperimentalna, a sve „ondašnje“ državne praznike i prigodne datume obilježavali smo iznimno svečano – Dan Republike, Dan JNA, Dan škole, Dan Mladosti. Bijele košulje, plave suknje/hlače, zbor, literarne sekcije, folklor, „Sa Ovčara i Kablara“, „Hej Slaveni“, stolica i crveni karanfil u prvom redu rezervirani za baku jednog frenda – „ženu borca“. Naizust smo znali svih sedam sekretara SKOJ-a, a i još ponekoga ako je trebalo „pojačati“ ocjenu, kada je bio koji Kongres, kada koja neprijateljska ofanziva (nedajtibože da pomiješaš koju po redoslijedu), kako je Luks spasio Josipa Broza i kako se ovaj potonji razbolio jer je se s braćom i sestrama prejeo kuhane svinjske glave. Redovno smo polagali vijence na spomenike znanih i neznanih junaka, te u kanalu na Kudeljari ispred pogona tvornice „Borovo“ satima na plus trideset (ili minus pet, tako je svejedno, ići se moralo), čekali prolazak automobila druga Tita. Kada bi se ovaj ukazao deset kilometara prije, postrojili bi nas uz cestu kako bi euforično mahali zastavicama i skandirali „Tito! Tito! Tito!“. U trenutku kada bi limuzine prošišale pored nas, već iznemoglih, promuklih i klipsalih, tek rijetki su se kleli kako su vidjeli bijelu rukavicu koja nam je mahala kroz prozor. Primali su nas u pionire, potom u omladince, a kakva je to čast bila, bogami i sramota ako ne znaš zakletvu u po dana, u po noći, da te netko probudi i pita, govori kako većina od nas i danas zna gotovo naizust – „Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ…“. Čuvale su se i obilježavale vrijednosti i tekovine narodnooslobodilačke borbe, a ako ti u glavu nisu dovoljno osam godina svakom prigodom utuvili tko su bili ustaše i četnici, a tko partizani, uradile su to „Užička republika“, „Sutjeska“, „Neretva“, „Boško Buha“ i „Partizanska eskadrila“, koje smo kolektivno, sa školom u kinu, gledali barem pet puta, na TV-u  da i ne brojim. Danas se čudimo jugonostalgičarima (koji me usputbudirečeno ne brinu, brinu me „jugofuturisti“), što oplakuju i nariču zbog nepoštivanja vrijednosti koje su im/nam ucjepljivane cijelo djetinjstvo i mladost, pa tko ne bi oplakivao oca kojem su na Kozari ubijena tri sina, od toga najmlađi pred očima? Ima li netko tko tada nije zaplakao? Ima li netko tko nije zaplakao dok Nada viče „Boško, Boško“, a Boško ide preko vode do slobode, dok doktorica Saša doziva drugog Boška, čuvenog partizanskog kurira ili kada pogiba Sava Kovačević naslonjen na drvo s mitraljezom u ruci? Neprijatelj bio tko se nije veselio kada je Valter obranio Sarajevo, a Tihi i Prle u njemačkim odorama prevarili Švabe.

Danas, kada nam ne nedostaje heroja Domovinskog rata, mi nemamo film o Blago Zadri, Damiru Tomljanoviću Gavranu ili Mili Blaževiću Čađi, upitno je koliko ljudi uopće i zna za njega i o njegovoj herojskoj smrti. Koliko mladih je čulo za legendarne riječi Andrije Matijaša Pauka – „Kada krenemo, gorit će nebo i zemlja“, koliko ih uopće zna da ih je on i kada izgovorio? A koliko vas je pogledalo filmove  „Bitka za Vukovar“, „Rudolf Perišin“, „Opsada Dubrovnika“, „Pad Škabrnje“? Nitko? Pa niste ni mogli. Nema ih. Nema filmova o Domovinskom ratu izuzev nekoliko vrijednih spomena poput „Broj 55“ ili „Bogorodica“, a serijal „Heroji Vukovara“ jedva je, nakon godina čekanja dobio prostor na državnoj televiziji.

Vratimo se na početak

Možda bi bilo nekorektno reći kako se sjećanja na Domovinski rat zatiru, ali se svakako ne potiču, a mišljenja sam kako su gore navedena i slične akcije put kojim će kroz vrlo kratko vrijeme nestati svaki spomen na Domovinski rat i poginule branitelje, ili u najmanju ruku postati nešto što se čini nevoljko, reda radi i preko volje.

Inače, nije ovo prva ovakva inicijativa, naslušali su se Vukovarci i prethodnih godina različitih ideja, od takvih da se na „taj“ dan napravi spektakl koji slavi život, uspjeh, sreću i mir do prijedloga da se puštaju zmajevi i trče martoni umjesto mimohoda. Nitko nikada nije bio protiv bilo kakve dodatne vrste obilježavanja, posebno onih koji uključuju mlade ljude, jer i tako se godinama već održavaju različite prigodne manifestacije i sportski turniri i memorijali. Ali, molim vas, inicijatori akcija, ne dirajte u naš način kako se nosimo s tugom. Mi hodamo. Hodamo putem kojim su oni prošli, putem kojim su odvedeni, putem koji su branili. U mislima evociramo sjećanja, prepuštamo se žalovanju i sjećamo se njihovih lica i djela. Hodajte s nama ili nas pustite. U svojim gradovima svijeće palite ili ne palite. Naše tuge ne moraju i ne trebaju biti vaše, ako vi to ne želite.
I sama se trudim jedanaest mjeseci živjeti u tekućoj godini. Ali taj jedan mjesec, taj jedan, studeni, zauvijek će biti studeni 1991. Zato molim vas, kada dolazite…

Dignite zastavu visoko. Oni su to zaslužili.

 

Opomena

Namjerniče,
ako kreneš s istočne strane
oprezan budi
vojska nevidljiva
na mrtvoj je straži.
I dah ti poznaje
i namjeru prepoznaje
u srce ti proniče
očima vječnosti.
Ne gradi, namjerniče,
kula i snova
nevidljiva vojska
tek prividno spava,
tu strahovi prestaju
tu snovi vaši nestaju
žive duše ratnika
čuvaju naš grad.
Namjerniče!
Ako kreneš s istočne strane
oprezan budi.
Vojska nevidljiva
na mrtvoj je straži.

 

Tanja Belobrajdić/projectvelebit.com

 
Ocijeni sadržaj
(2 glasova)

 

Kako je nogometaš koji je dijelio svlačionicu s Halilovićem, Šimunovićem, Murićem i ostalim mladim igračima Dinama, te uspješan student građevinskog fakulteta koji je dao sve ispite treće godine u roku, završio u svijetu mode, Filip Omazić ne zna ni sam, piše 24sata.hr.

- Posve slučajno. Moja Livnjanka Ines Kelava, koja je bila ‘Best model 2015.’ pozvala me da glumimo u spotu mjuzikla ‘Naša bila štorija’. Trebala je nekoga za ljubavnu scenu, a u mene je imala povjerenja. Pristao sam, ljudi su bili zadovoljni kako smo to odradili pa me preporučila organizatorima izbore za ‘Best models’ - kaže Filip, koji prije izbora nikad nije kročio na pistu, niti je vježbao hodanje, poziranje...

Život na tri kolosijeka

- Na generalnoj probi sam prvi put prošetao pistom, rekli su da je to OK, da to očito imam u sebi. Pitali su me ostali kandidati koje revije sam nosio, iz koje sam agencije... Mislim se u sebi, ma kakva agencija, pa nemam ni nogometnog menadžera, a kamoli modnoga!

Što dalje, Filip ne zna ni sam. Na svjetski izbor će otići, a zatim...

- Sigurno neću zapustiti školu i nogomet, a bude li vremena, gurat ću i manekenstvo, zašto ne. Teško će biti na tri strane, ali tko hoće, nađe vremena za sve. Nemam planova, ali pokazalo se dosad da je i bolje ništa ne planirati - kaže Filip, koji izgledom podsjeća na Piquea i Beckhama, no idol mu je Nemanja Vidić.

O ljubavnom životu ne želi pričati. Dovoljno je reći da je trenutno slobodan, a kako se nogometaše uvijek vezuje za manekenke, logično bi valjda bilo da maneken Filip nađe nogometašicu.

- Ha, ha, ha, najbolje bi bilo liječnicu, da mi vida rane s terena - nasmijao se ovaj simpatični Livnjak, koji je nogometne gene nesljedio od oca, a izgled od majke.

Tata Dinamo, mama Hajduk

- Svi govore da sličim na mamu, a otac je igrao veliki i mali nogomet, bio je prvak bivše države i treći u Europi s MNK ‘Seljakom’. On i izbornik Zlatko Dalić su prijatelji, igrali su skupa, znaju popiti kavu.

Filip ima zanimljiv nogometni put.

- Počeo sam u Kamešnici iz Livna, tamo me primjetio Jozo Bandić i pozvao me u Dinamo. Otac mi je dinamovac, mama navija za Hajduk, a meni je bilo svejedno, pa sam prihvatio poziv i u osmom razredu preselio u Zagreb. Živio sam u domu, trenirao, išlo mi je dobro, no u vrijeme kad smo prelazili u juniore ozlijedio sam trbušni zid i procijenio da mi je bolje otići igrati u Istru nego sjediti na klupi starijima Jedvaju, Kolaru, Bartolecu, Haliloviću, Šimunoviću. Kasnije su u tu generaciju dolazili Murić, Ćorić, Fiolić...

Iz Dinama Filip nosi uspomenu na jednu seniorsku utakmicu, prijateljsku protiv Sesveta, u kojoj je igrao u paru sa stoperom Šimunovićem, te uz bok Sammiru, Ibanezu... A ostala su i prijateljstva.

- S Halilovićem sam išao u razred, čujemo se ponekad, posjetio me na maturalcu u Barceloni, počastio društvo... I s ostalima se povremeno čujem, sve su to krasni momci, bez obzira što sam rano otišao u Istru, u kojoj nažalost nisam dobio priliku. Bio sam kapetan juniora i B momčadi, no nikad nisam dobio povjerenje trenera Pamića, iako su svi govorili da sam projekt kluba. Kad su počeli financijski problemi, preselio sam u RNK Split, no i tu sam zatekao slične probleme, pa sam upisao fakultet i na poziv Mirka Kujundžića zaigrao za OSK, Kamen, te Imotski, za koji i sad igram.

24sata.hr.

 

Ocijeni sadržaj
(4 glasova)

 

Na zajedničkoj sjednici predsjedništva HRS-a i O.O. HRS-a Tomislavgrad, za mjesto predsjednika O.O. HRS-a Tomislavgrad izabran je Ivan Bebek.

Politika vođena nepotizmom, korupcijom i klijentelizmom dovela je do toga da je hrvatski narod Tomislavgrada prinuđen, po tko zna koji put u povijesti, svoju sreću tražiti negdje drugo. Ovaj perspektivni i prelijepi kraj doveden je do društvenog i ekonomskog dna, podijeljen ne na nacionalnoj osnovi kako se to promovira, nego podijeljen na neofeudalnu stranačku elitu i običan narod, suvremene kmetove, koji imaju za zadaću šutiti i trpiti. Zadnji je trenutak da generacija mladih i neopterećenih ljudi preuzme stvari u svoje ruke i krene djelovati kako bi se stvari pokrenule u pozitivnom smjeru.

Zaključak je to sastanka izaslanstva predsjedništva HRS-a na čelu sa Slavenom Ragužem i Općinskog odbora HRS-a Tomislavgrad. Na sastanku je izabrano novo vodstvo općinskog odbora, na čelo kojeg je izabran Ivan Bebek.

Potrebna je iznimna doza hrabrosti i uključiti se u rad HRS-a i krenuti mijenjati ovo trulo neofeudalno društvo u kojem sve diktiraju političke elite. Ciljano se kod naroda ubila vjera u bilo kakav vid organiziranog političkog djelovanja, kako bi se sva politika svela na interese pojedinaca iz stranaka koje smatraju vlast svojim privatnim vlasništvom. HRS je djelima pokazao kako može drugačije. Nikada nećemo pogaziti svoj hrvatski predznak u imenu, ali isto tako kako nikada nećemo pod krinkom nacionalnih interesa raditi za osobni probitakMi se suprotstavljamo politici osobnih interesa. Suprotstavljamo se politici mentalnog komunizma vladajuće oligarhije koja svoj neoboljševički način razmišljanja krije pod velom tobožnjih nacionalnih interesia.“ - u svom izlaganju je rekao Ivan Bebek, novo izabrani predsjednik O.O. HRS-a Tomislavgrad.

Nakon organiziranja ogranka u Kupresu i reorganizacije u Tomislavgradu, HRS će do kraja godine nastaviti sa utemeljivanjem novih organizacijskih ogranaka ne samo po HBŽ-u, nego i drugim županijama.

 

Općinski odbor Hrvatske republikanske stranke Tomislavgrad

Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 13:30

Duvanjska večer u Švicarskoj

Ocijeni sadržaj
(10 glasova)

 

U subotu, 4. studenog, u organizaciji Kulturnog i sportskog društva “Duvanjske rose", u dvorani Marlthalle u Burgdorfu nedaleko od Berna, održana je 20. Duvanjska večer na kojoj se okupilo preko 700 gostiju iz Švicarske, Njemačke i Austrije, među kojima je bilo i izaslanstvo Općine Tomislavgrad predvođeno predsjednikom Općinskoga vijeća Lukom Krstanovićem.

Proslavu su svojom nazočnošću uveličali i brojni gosti i uzvanici, među kojima su bili i predstavnici Hrvatske katoličke misije, Veleposlanstva Republike Hrvatske u Švicarskoj, kao i brojni gosti iz gospodarskog i kulturnog života Hrvata u Švicarskoj.

Predsjednica KSD "Duvanjske rose" Ruža Matić istaknula je kako već dvadeset godina njihovi vrijedni članovi sudjeluju aktivno u radu Udruge i organizaciji Duvanjske večeri. Ove godine je ta večer bila posebna, jer se pored dobre zabave mogao vidjeti i izvrstan nastup članova folklorne skupine KSD "Duvanjske rose", odjevenih u narodne nošnje, kao i njihovih gostiju iz drugih folkornih društava koja djeluju na području Švicarske. Uz očuvanje kulturne tradicije to je ujedno i osjećaj ponosa za Duvnjake koji tamo žive.

"Duvanjske rose" svoj rad temelje na očuvanju vrijednosti, kulturne baštine i tradicije. Organizatori ističu da nema onog tko nije čuo i poželio makar jednom doći na Duvanjsku večer.

Kao gosti večeri, nastupili su poznati izvođači sa hrvatske glazbene scene: Danijela Martinović i Giuliano.

Iako ih je tuđina rasula po svijetu svi naši Duvnjaci gaje ljubav prema svom domu. Upravo zato i postoji jedinstvena prilika da se okupe jednom godišnje i na trenutak osjete žar zajedništva.

 

tomislavgrad.gov.ba

 

 

Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 13:24

Općina Tomislavgrad organizira odlazak u Vukovar

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

 

Općina Tomislavgrad - Služba za pitanja branitelja i braniteljsko invalidsku zaštitu i Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata općine Tomislavgrad organiziraju odlazak u Vukovar povodom Dana sjećanja na sve žrtve podnesene tijekom Domovinskog rata koji se tradicionalno obilježava 18. studenog.

Polazak je u petak 17.11. u 7 sati ujutro s autobusnog kolodvora, a povratak u subotu navečer.
Troškove prijevoza u cijelosti snosi Općina Tomislavgrad.

Molimo sve zainteresirane da se jave u ured Udruge dragovoljaca i veterana domovinskog rata ili na tel. 063/ 817 - 093 do ponedjeljka 13.11.2017. godine.
Broj mjesta je ograničen. Osigurano je prenoćiste, a hranu i vodu treba ponijeti sa sobom. Prednost imaju obitelji poginulih branitelja, ratni vojni invalidi i razvojačeni branitelji, priopćeno je iz tomislavgradske općine.

Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 12:05

Oglas: Kupujem plac u Tomislavgradu

Ocijeni sadržaj
(6 glasova)

 

Kupujem plac u Tomislavgradu, površine iznad 600 m2.

Kontakt telefon: 063/282 - 003.

 

Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 10:30

Tomislav - Branitelj 4:0

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

 

Subota, 4.11.2017. 14.  kolo 2. lige FBIH – jug za seniore

Tomislavgrad,

 HNK “TOMISLAV“- HNK "BRANITELJ"   4:0

Nedjelja, 5.11.2017. 12. kolo Omladinske lige BIH - jug za juniore i kadete

Tomislavgrad,

HNK "TOMISLAV" - HNK "GRUDE"

Kadeti 3:0

Juniori  2:1

Nedjelja, 5.11.2017. 12. kolo MŽNL za pionire i početnike

Uskoplje G.V.

HNK "SLOGA" - HNK “TOMISLAV“ 

Početnici 0:5

Pioniri    1:2

 

HNK Tomislav

Foto: Arhiv/Ilustracija

Ocijeni sadržaj
(5 glasova)

 

Od 8. do 12. studenog u njemačkom gradu Leipzigu održat će se Svjetsko prvenstvo svih pasmina pasaWorld dog show 2017“. Na ovomu natjecanju očekuje se sudjelovanje više od 30 tisuća pasa iz 73 zemlje svijeta, a Bosnu i Hercegovinu predstavljat će Kinološki savez Herceg Bosne sa šest tornjaka od kojih su dva u vlasništvu Kinološkoga kluba „Tornjak“ iz Tomislavgrada.

Na Svjetskome prvenstu tako će se natjecati svjetski i europski prvak Ban Sokol u vlasništvu Ante Brajke Anteka iz Šujice, te Cezar – popularni Medo, u vlasništvu Prisojanina Tadije Ljubičića.

- Ovo je povijesni trenutak za nas jer na tome natjecanju će i službeno biti priznata pasmina tornjak kao bosanskohercegovački – hrvatski pastirski pas. Raduje nas to priznanje autohtonosti našega tornjaka koji je jedna od rijetkih pasmina koja je ujednačena po izgledu i karekteru. Dugo smo se borili za to priznanje. Višegodišnji rad entuzijasta i ljubitelja ovoga hrvatskog psa se „isplatio“, dakle to smo dočekali nakon četrdeset dugih godina jer revitalizacija tornjaka počela je 1978. godine, kaže nam Ante Brajko Antek - predsjednik Kinološkoga kluba „Tornjak“.

Ujedno dodaje da će među bh predstavnicima na ovom natjecanju najborojniji biti Duvnjaci što dokazuje da je duvanjski bazen broj jedan za tornjake u svijetu, te da nastoji "brendirati" ovoga psa kao nešto što je posebno duvanjsko.  

 

Z.S./Tomislavcity

 

 

 

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)

 

U nedjelju, 5. studenog 2017. godine u 98. godini života, blago u Gospodinu, preminula je Ruža Radoš - Ružuka.

Pokop će biti u srijedu, 8. studenog 2017. godine u 14 sati na mjesnom groblju u Seonici. Ožalošćena obitelj i tijelo pokojnice bit će na groblju sat vremena prije pokopa.

Iskrena sućut obitelji, rodbini i prijateljima pokojne Ruže.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine i vječna svjetlost neka joj svijetli!

 

 

Osmrtnice objavljujemo na zahtjev.

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME