|
 Mary od Anđe: pisma preko oceana
Ako plaćam izabrane političare, a svi ih plaćamo
izabrali ih, ili nam ih izabrali, onda imam pravo, ali i dužnost, ukazati im na
očite pogreške
“Obećava, ruku k
srcu meće, da me nikad iznevjerit neće“,
kleo se, pače prisezao, da će sve učini za me, da sam izabrala pravoga,
da me nikada neće prevariti, gdje bi on to, samo mene voli, pošten je, iskren,
zaljubljen, on me jedini može usrećiti i zadovoljiti –sve moje prohtjeve. Trčao
je za mnom, maratonac pravi, dok nije stigao na cilj-popustila sam i njega
izabrala. E, tu me je zmija ćonula: više ništa ne obećava, obećano ne
ispunjava, ne trči za mnom, jer kaže da samo budala trči za vlakom u kojemu već
sjedi!
Vidiš, draga Mare, pismo sam ti
počela u ljubavnom zanosu, a u stvari, ma skontala si ti, pišem o politici, o našim tek minulim izborima.
Nakon jednomjesečne izborne šutnje, malo ću ti i o političarima, iako to nerado
činim. Znaš mene, davno sam izabrala ( dvojicu čak-Honorarca i Tajnika) i više
niti biram, niti me biraju! Ja sam, kao pametnica, na vrijeme izabrala dobre,
jer naš duhovni otac u svojoj preporuci za izbore napisa da sada možemo
izabrati samo zlo, te da izaberemo manje?! Pravo sam se zabrinula: znači li to
da se dobro ne može izabrati, da je dobra nestalo, sve dobro što je
bilo-prodano? Ostalo samo zlo različite veličini i težine, pa izvolite! Ni
očevi, draga Mare, pa bili i duhovni, ne moraju biti u pravu i ne trebaju nas
strašiti, pa dovoljno smo isprepadani! Ima još dobra na ovomu svijetu, dobrih i
poštenih ljudi, ima ljubavi bez koje ovaj svijet ne bi ni opstao! E, sad što
smo zaslijepljeni slatkorječivošću onih ne dobrih, pa samo vidimo zlo oko sebe,
drugi je problem, u stvari bolest, usuđujem se reći-epidemija, koja vlada ovim
prostorima.
Dakle, naše društvo jest bolesno,
ali nisu ljudi zli, ili takvi nisu u većini. Ti pohlepni i zli, što jesu
manjina, pokrali su i osiromašili većinu, pa je sve poskupjelo, a ljudi ( ne
mogu reći čovjek) pojeftinili. Priča kaže da se na ovim izborima čovjeka moglo
kupiti (njegov glas) za sto maraka, a obično tele ne možeš kupiti ispod tisuću.
Ti kažeš da sam trebala izaći na
izbore i dati bilo komu svoj glas, ali eto, ja sam kao i kuma Ruža, mišljenja
da bih nekima s izbornih lista prije dala vode iz kanala i slame iz jasala,
nego za njih glasala. A hoću, kad god mi padne na pamet, a za to bude razloga,
kritizirati ove izabrane, usprkos onima koji tvrde kako nemam moralo pravo to
raditi, ako nisam glasala. Ako plaćam izabrane političare, a svi ih plaćamo
izabrali ih, ili nam ih izabrali, onda imam pravo, ali i dužnost, ukazati im na
očite pogreške. Kad nešto dobro urade, treba to samo zabilježiti, ali ih
pretjerano ne hvaliti, jer su izabrani da rade dobro. Ti pišeš kako se kod vas,
ali i u svim demokratskim zemljama, nova vlast ne napada i ne kritizira, pusti
se na miru 100 dana dok se ne snađe, dok ne vidi s čime raspolaže. Ajde, Mare,
ne budali, pa naši novi vlastodršci bolje znaju što zatiču u općini, nego oni
što odlaze. Ako ništa ne urade u prvih sto dana dok ih drži izborni elan i
izborni slogan, bojim se da će se ulijeniti i neće“trčati za vlakom u kojemu
već sjede“, te da će im postati svejedno je li to i posljednji vlak za upisati
se u razvijenije općine, napraviti korak naprijed, a ne vrtjeti se u krugu i za
drugu imati tugu za propuštenim, a sve svaljivati na one bivše.
Od tračeva ne znam ima li ijedan
zanimljiv. Možda nisi čula da je Janjina Gabi trudna, pa se, kako je danas
običaj, povjerila majci i rekla da je dijete samo njezino, jer je otac već
bivši dečko. „Najlakše je reći bivši dečko, što nisi mislila glavom dok si
spavala s njim. U moje vrijeme djevojka , dok ne bi ostala trudna, nije se
smjela ni poljubiti s momkom, a kamo li spavati. Danas ove cure svašta sebi
dopuštaju!“, psuje Janja, ali se vidi i osmijeh na njezinom licu, jer će joj to
biti prvo unuče, pa nema veze ako se kćerka i ne uda. Vidiš da smo i mi u nekim
stvarima i radnjama dostigli napredni svijet.
A opet, u nečemu
zaostajemo podobro. Našu djecu ( pardon- unučad) ovi novi političari koji kroje
zakone smatraju toliko glupom da su im propisali u osnovnu školu ići devet
godina? Antiša nije dao nevjesti upisati šestogodišnjeg unuka u školu, rekavši
kako će on otići na sud. “Gospodine suče, nije on još za škole, rodio se godinu
dana ranije nego je trebao, pa je još nejak“, zbunio je Antiša suca pravdanjem unuka.
Antiša je, ti to znaš, majstor zbunjivanja.
Sjećaš se, a bile smo male, kad je poginuo John Kennedy, a dan poslije umrla je
Antišina baka, bilo joj sto godina. I dok su žene, običaja radi, plakale,
Antiša je stalno ponavljao:“Viru ti zadajem, di li Kennedy , di li moja baka,
pa oboje umrli, umalo ukratko, u dva dana? Bože, svakakvi čudesa!“ ponavljao je
stalno Antiša, a ja ni danas ne znam što mu je to značilo. Jesi li ti
odgonetnula? I na kraju, da se vratim na početak pisma: ne bih željela da ovim
našim novoizabranim na kraju mandata zapjevam, kao onom svom bivšem: „Vene
trava gdje je dragi stao, jerbo je se krivo zaklinjao!“, s rukom na srcu,
dakako!
TVOJA ANĐA
(čitanja 297)
 |
