Uoči početka nove školske godine, želimo prisjetit na otvaranje OŠ u Kolu oko 1953. godine
Škola na Kolu otvorena 1953.
Jedna izreka kratko izriče istinu da čovjek do smrti uči. Svatko od nas veći dio života provede u školskim klupama i ima iskustvo radosti i gorčine škole i učitelja. Unatoč tomu što su s početkom rujna ljetni školski praznici na izmaku i valja zagrnuti rukave u „novim školskim pobjedama", sigurno je da je star svatko tko prestane učiti, bez obzira je li to u dvadesetoj ili osamdesetoj godini. Jer u školi učitelji ne ocjenjuju ničiju dobrotu, ali škola bi nam trebala pomoći da postanemo bolji u životu. S početkom školske nastave, kada đaci počinju „grijati" svoje klupe, prisjetimo se svoga školovanja kao i niže pučke škole na Kolu, prigodom 55 godina od njenoga otvaranja.
ŠKOLE ZA OPISMENJAVANJE
„...Pismenost je osnov i neophodno nužni uvjet za prosvjetu i kakav mu drago napredak. Iz ljubavi za srećniju budućnost našega dragoga naroda molimo svu časnu braću, da se zauzmu iz svih sila za raširenje Hrvatskih seljačkih škola po svim župama u Hercegovini.» Riječi su provincijala (1916.-1919.) fra Davida Nevistića rođenoga na Kolu 1871. godine, franjevcima od 23. rujna 1916., kojima preporučuje uvođenje i pomaganje Hrvatskih seljačkih škola za opismenjavanje u sve hercegovačke župe. Da bi se iskorijenila nepismenost stanovništva, kako po cijeloj Hercegovini tako i u duvanjskoj krajini organizirani su tečajevi za opismenjavanje koji su nastavljeni i nakon Drugoga svjetskoga rata.
Zgradu franjevačke «muške» škole sagradile su austro-ugarske vlasti oko 1880. godine, a ta kamena zgrada i danas je u uporabi kao dio zanatske škole ŠUP-a u Tomislavgradu. U 1. razredu su izučavani školski predmeti: vjeronauk, čitanje, računanje, pjevanje i gimnastika, a u 2. razredu: vjeronauk, jezikoslovna nastava (čitanje, gramatika, usmeni i pismeni izražaj misli), računstvo, krasnopis, geometrijsko oblikoslovlje i crtanje, pjevanje i gimnastika. U 3. i 4. razredu: vjeronauk, jezikoslovna nastava, stvarna obuka (zemljopis, povijest, prirodopis i prirodoslovlje), računstvo, krasnopis, geometrijsko oblikovanje i crtanje, gospodarstvo, pjevanje i gimnastika. Četiri razreda niže pučke škole, učenici grada i okolnih mjesta pohađali su u Školi časnih sestara, koju su na zahtjev duvanjskoga župnika fra Augustina Zubca otvorile časne sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga 28. kolovoza 1884. godine. Rad škole odvijao se kao i u državnim školama, osim što je uprava i nastavni kadar bio sastavljen od časnih sestara.
TRI ŠKOLSKE ZGRADE
Zamolih starije Koljane, učitelje i učenike nekadašnje OŠ na Kolu da barem donekle opišu izgled i rad ove četverogodišnje škole. Prva i druga škola u Kolu s tečajevima za opismenjavanje bile su smještene u kućama Stipana Nevistića Antina i Tone Nevistića Stankova, a poučavali su Ivan Nevistić Martinov, Ivan Perić «Pržnjić» i Tone Nevistić Stankov. Đake su poučavali i učitelji Milan Petrović «Dilaver» iz Mesihovine i Salih Lokmić iz Duvna, a Ruža Nevistić Stankova radila je kao podvorkinja.
Tadašnja grupa HSS-a osnovala je seosku čitaonicu u kući Jerke Perića prije Drugog svjetskog rata na mjestu današnje kuće Martina Tadića pok. Ile, gdje bi se uglavnom sastajali i družili odrasli, razmjenjujući vijesti i čitajući novine. Novu školsku zgradu Koljani su počeli graditi nakon Drugog svjetskog rata, čemu je nešto pomagala i duvanjska općina. Sagrađena je na zemljištu koje je pripadalo begu Rešidu «Rešidbegu» iz Duvna, kojega je protiv volje Koljana prodao tadašnjem seoskom glavaru Marijanu Tadiću «Bući» a on uknjižio na unuke Matu i Pevu Tadića. U to vrijeme beg Rešid stanovao je u kući tzv. «kuli», koja se nalazila na mjestu današnje kuće Ante «Antunovića» Tadića, a nakon što je prodao imanje i kuću odselio je u Duvno. Sve do 1972. godine po selima za gradnju objekata nije bila potrebna građevinska dozvola, a parcela na kojoj je sagrađena škola kasnije je uz naknadu otkupljena iz privatnoga vlasništva i postala vlasništvo Mjesne zajednice Kolo. U općinskoj Gruntovnici i Katastru nemaju nikakvih sigurnih podataka o gradnji zgrade treće škole osim da je parcela naslovljena na omladinski dom, a način korištenja zemljišta za zgradu i dvorište su kulturne.
Tu je u vrijeme Austro-ugarske monarhije od kamena sagrađena i seoska česma, koja je dva puta i obnavljana s nadogradnjom prostora za pranje rublja i napajanje stoke. Osobito je Koljanima poznata po hladnoj vodi ljeti i toplijoj zimi, koja nikada nije presušila. Školska zgrada je građena od domaćega klesanog kamena, koji je vađen iz «Županjskih majdana» u blizini izletišta Segeta u Kologaju. Prekrivena je krovom «u četiri vode», koji je bio pokriven crvenim crijepom. Uokolo škole 1953./1954. godine, đaci su uredili dvorište i zasadili topole dok je Stipica Ećimović Jozin školsko dvorište ogradio i sagradio poljski WC.
Škola je otvorena oko 1953. godine, a imala je jednu veliku učionicu, dvije prostorije s hodnikom za učitelja i obližnju šupu za drva. Drvene povezane klupe sa sjedalicama bile su postavljene u dva reda s prolazom kroz sredinu, koje su obojene zelenom bojom. Otvori su zatvoreni trokrilnim prozorima, koji su obojeni u bijelo i zeleno.
Na sredini učionice nalazila se pećica za grijanje zimi u koju su se ložila drva i ugljen. Učenici su sakupljali novac za plaćanje drva, a kao čistačica i ložačica u školi radila je Mara Krajina iz Kola. Nastavu je pohađalo pedesetak učenika, a radilo se u dvije smjene prije podne i poslije podne s kombiniranim odjelima s po dva razreda: 1. i 3. te 2. i 4. razred. Samostojeća ploča crne boje nalazila se na sredini učionice sa kredama i spužvom za pisanje i brisanje. Učenici u 1. razredu na satovima i za domaću zadaću, pisali su kredom na crnoj ploči a brisali spužvicom. Učenici od 2. do 4. razreda pisali su suhom olovkom u bilježnice sa „širokim i uskim linijama".
NASTAVA I TEČAJEVI UZ STROGI ODGOJ
Prema uvidu u školski Dnevnik od šk. god. 1949./'50. do 1960./'61. u kojemu nedostaju podatci za dvanaest razrednih odjeljenja. od školskih predmeta u nastavi u 1. razredu učenici su imali: „Srpski ili hrvatski jezik, Račun i geometriju, Pjevanje, Fiskulturu, Vladanje", a u 2. razredu dobivaju predmet „Lijepo pisanje". U 3. i 4. razredu su od školskih predmeta imali: „Srpski ili hrvatski jezik, Istoriju, Zemljopis, Prirodopis, Račun i geometriju, Crtanje, Lijepo pisanje, Ručni rad, Pjevanje i Fiskulturu." Od šk. god. 1959./'60. mijenjaju se nazivi nekih predmeta: „Srpskohrvatski jezik, Matematika, Osnovi opštetehničkog obrazovanja, Fizičko i zdravstveno vaspitanje, Likovno vaspitanje, Muzičko vaspitanje". U 3. razredu su dobivali predmet „Poznavanje prirode i društva", koji se u 4. razredu naziva „Poznavanje društva".
Za vrijeme učitelja Radivoja Trifunovića (1950.-1954.) nastava se održavala za sve učenika prije i poslije podne. Ako je nastava održavana prije podne, đaci bi poslije podne učili u školskom dvorištu, a kući se išlo samo za vrijeme ručka. Učiteljica Vasiljka je na tečaju poučavala žene i djevojke kuharstvu, a imale su mogućnost pohađati i tečaj za vezenje kod učiteljice Anđelke u Školi časnih sestara u Duvnu.
Učitelji su bili strogi i šibe su dobivali oni koji su na nastavi bili nemirni i nemarni, osobito u pisanju domaće zadaće pa su ostajali u tzv. «školskom zatvoru». Nitko se od roditelja nije žalio na takve postupke, što bi po riječima bivše učenice Zorke Sliško rođ. Madunić Ilijine mnogima u djetinjstvu koristilo i dandanas,. U školi su djeca dobivala i jedan obrok, koji se sastojao od šnite kruha namazane pekmezom ili sirom. Osobito je za neku djecu to mnogo značilo, jer je vladalo siromaštvo i u kući nisu uvijek imali kruha. Po dvojica učenika bi se redali za odlazak u grad po kruh s uprtnjačom na ramenima, kakvu su nosili pastiri kod čuvanja ovaca. Iz gradske bi pekarnice donosili kruhove za taj obrok, kojega su djeca s nestrpljenjem iščekivali - jer bi to pojedinima bio jedini obrok kojega su imali.
ŠKOLSKI UČITELJI(CE)
| Šk. god. i razred: |
Broj učenika: |
Učitelj: |
Opći uspjeh razreda: |
| 1949./'50. – IV. razred |
21 |
Salih Lokmić |
3, 5 |
| 1950./'51. – I. razred |
28 |
Radivoje Trifunović |
2, 44 |
| 1950./'51. – II. razred |
17 |
Radivoje Trifunović |
2, 66 |
| 1950./'51. – III. razred |
22 |
Radivoje Trifunović |
2, 79 |
| 1950./'51. – IV. razred |
18 |
Radivoje Trifunović |
2, 92 |
| 1951./'52. – I. razred |
18 |
Salih Lokmić |
3, 47 |
| 1951./'52. – II. razred |
18 |
Salih Lokmić |
3, 59 |
| 1951./'52. – IV. razred |
11 |
Salih Lokmić |
2, 9 |
| 1953./'54. – I. razred |
24 |
Radivoje Trifunović |
3, 08 |
| 1953./'54. – II. razred |
18 |
Radivoje Trifunović |
4, 05 |
| 1953./'54. – III. razred |
16 |
Radivoje Trifunović |
4, 2 |
| 1954./'55. – III. razred |
17 |
Stanislava Čarapina |
4, 2 |
| 1956./'57. – I. razred |
9 |
Salih Lokmić |
3, 44 |
| 1956./'57. – II. razred |
10 |
Salih Lokmić |
3, 7 |
| 1956./'57. – III. razred |
19 |
Salih Lokmić |
3, 95 |
| 1956./'57. – IV. razred |
14 |
Salih Lokmić |
3, 85 |
| 1957./'58. – I. razred |
12 |
Vladimir Turović |
3, 25 |
| 1957./'58. – II. razred |
10 |
Vladimir Turović |
3, 2 |
| 1957./'58. – III. razred |
8 |
Vladimir Turović |
3, 57 |
| 1957./'58. – IV. razred |
19 |
Vladimir Turović |
3, 42 |
| 1958./'59. – I. razred |
14 |
Vladimir Turović |
3, 36 |
| 1958./'59. – II. razred |
11 |
Vladimir Turović |
3, 0 |
| 1958./'59. – III. razred |
9 |
Vladimir Turović |
2, 77 |
| 1958./'59. – IV. razred |
7 |
Vladimir Turović |
3, 43 |
| 1959./'60. – I. razred |
18 |
Vladimir Turović |
2, 88 |
| 1959./'60. – II. razred |
13 |
Vladimir Turović |
3, 66 |
| 1959./'60. – III. razred |
10 |
Vladimir Turović |
3, 1 |
| 1959./'60. – IV. razred |
9 |
Vladimir Turović |
3, 11 |
| 1960./'61. – I. razred |
13 |
Franka Škobić |
3, 66 |
| 1960./'61. – II. razred |
13 |
Franka Škobić |
3, 92 |
| 1960./'61. – III. razred |
13 |
Franka Škobić |
3, 23 |
| 1960./'61. – IV. razred |
9 |
Franka Škobić |
2, 88 |
U to vrijeme nije bilo asfalta, a glavna cesta prema Livnu prolazila je kroz Kolo pored škole. U školi nije bilo zbornice, nego se nalazila u sklopu prostorije - stana za učitelja. U školi su se izmijenili učitelji: Milan Petrović iz Mesihovine koji je poučavao u sve tri školske zgrade, Salih Lokmić iz Duvna (u prekidima 1949.-1957.), Radivoje Trifunović iz Crne Gore (1950.-1954.), Duško Radić od Makarske, pjesnikinja Stanislava Čarapina rođ. Ćulanić iz Ćavarova Stana (1954.-1955.), Vasiljka od Čapljine, Nurija «Nurko» Jakić, Franka Rubić rođ. Škobić iz Mostara (1960.-1961.) i Vladimir «Bato» Turović iz Crne Gore (1957.-1960.). Salih i Franka dolazili su u školu iz Duvna, dok su Vladimir «Bato» i Stanislava jedno vrijeme stanovali u Kolu kao podstanari, a Stanislava, Franka i «Bato» jedno vrijeme stanovali u školskom stanu za učitelja. «Bato» je s Koljanima započeo akciju za dovođenje struje u selo 1961., dok je vodovod urađen 1978. godine.
U školskom ljetopisu iz toga vremena stoji zapisano: «25. 9. 1960. u (op. a. središnjoj) školi je prestala raditi učiteljica Škobić Franka, koja je na lični zahtjev premještena u Osnovnu školu Kolo.» O duvanjskim školama ima dosta nepoznanica, jer prema školskom ljetopisu: «Od školske 1962./63. do školske 1969./70. ljetopis škole nije vođen tj. za vrijeme dok je upravitelj bio Lokmić Salih.»
Učiteljica Franka se sjeća kako u to vrijeme još nije bilo automobila, a radio prijamnik se nalazio u školi kao i u gostionici kod Nevistića. Postojala je jedna prodavaonica u dijelu sela kod Nevistića. U grad su iako rijetko išli uglavnom stariji ljudi za nabavku namjernica i ostale potrepštine. Gajilo se mnogo stoke: ovaca, krava, konja, oralo se plugom koga su konji vukli, a prije njih volovi. Ponetko je posjedovao kola sa gvozdenim kotačima, a tek kasnije su se pojavila kola sa gumama. Koljani su se sastajali ispred kuće Stipice Ećimovića, kod Budimira zvanoga «Márića» i pred školom. Na mjestima sastajanja, čuli bi se vicevi i seoski događaji koji bi se prepričavali. Koljani su bili poznati kao duhoviti ljudi, a u Duvnu su ih pojedini ljudi zvali «kolski ambasadori» a selo „republika" - valjda zato što su bili duhoviti i mudri. Učiteljica Franka se prisjeća da je 1962. na Kolo iz Pariza u posjet dolazio grafičar Virgilije Nevistić rodom iz Kola, koji je tada bio mladić i još nepoznat kao što je u današnjim svjetskim razmjerima.
Osnovna četverogodišnja škola s radom je prestala šk. 1961./62. godine, a učenici su nastavu pohađali u zgradi bivše franjevačke pučke tzv. «muške» škole i Školi časnih sestara u Duvnu.
OMLADINSKI DOM I URUŠAVANJE ZGRADE
Nakon što je škola prestala s radom šk. god. 1961./'62., zgrada je postala višenamjenska. Tako je u njoj jedno vrijeme djelovala seoska čitaonica, gostionica pa Dom za mlade. Koljanski maturanti su redovito priređivali priredbe, gostovale su glazbene skupine, članovi KUD-a „Kolo" održavali su redovite probe, organiziran je doček Nove godine i igralo se kolo. U tu svrhu je izgrađena drvena pozornica s klupama za gledatelje i plesalo se uz rock i zabavnu glazbu. U stanu za učitelje izmijenilo se u stanovanju nekoliko obitelji.
Dotrajala građevina vremenom nije pravovremeno obnavljana zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, iako su pojedinci imali namjere pa se zgrada sve više urušavala i propadala. Koncem osamdesetih godina XX. stoljeća, nemarom djece i mladih, na zgradi je čak i krov zapaljen pa se uskoro pretvorila u zgarište. Klesano kamenje s krovnom konstrukcijom je maknuto koncem devedesetih godina prošlog stoljeća i teren očišćen, a visoke topole oko škole uglavnom ispiljene i prodane u drvenu građu. Na tom je mjestu u središtu sela početkom novog XXI. stoljeća, izgrađeno i asfaltirano igralište sa sportskim sadržajima. Tako je nažalost od stare škole, seoske čitaonice i omladinskog doma ostao tek spomen u pričama i sjećanje na rijetkim crno-bijelim fotografijama.
|
Otvaranje OŠ u Kolu oko 1953. godine
|
Slika učitelja s đacima iz šk. god. 1956./'57
Prvi red – čuče: 1. Miše Papić Jurin «Juričin», 2. Zvonko Nevistić Ivanov «Martinićev» - «Njoka», 3. Luka Nevistić Nikin, 4. Stipe Perić Ivanov «Dukin» - «Ćipa» «Frfo», 5. Nikola Nevistić Markov – «Bili», 6. Jozo Nevistić Ivanov «Dulić», 7. Jakov Nevistić Stipanov «Bobek», 8. Jozo Madunić Ilijin «Pupo», 9. Delfa Perić Ivanova «Piganova», 10. Mila Madunić «Dasina», 11. Ante Papić Antin «Antičin» - «Zlatica», 12. Božana Ećimović «Kikićeva».
Drugi red – stoje: 13. Ružica Budimir Jozina «Joskanova», 14. Dragica Jurič «Gogina», 15. Ivan Radoš Antin «Krivi», 16. Zora Radoš Nikolina, 17. «Đera» Perić «Piganov», 18. Ruža Madunić Franina «Ćorbina» - «Bóta», 19. Ružica Tadić Ćirilova, 20. Ante Zvonar Ivankov «Lošićev», 21. Kata Madunić Ilijina «Ilijičina», 22. «Zele» Nevistić Miškov, 23. Anđa Madunić Božina «Bodljina» - «Tandža», 24. Petar Madunić Martinov «Bubin» 25. Ana Madunić Barišina - Barina.
Treći red – stoje: 26.Drago Perić «Dukin»-«Ligo», 27. Marica Madunić Stipina, 28. Marko Ećimović «Kikićev», 29. Matija Zvonar Markova «Zlatnoga», 30. Petar Radoš Martinov – «Peja», 31.Marica Madunić «Minjina», 32.Tome Madunić Barin «Burlo», 33. Stana Krajina Antina «Stanija», 34. Mate Papić Stipanov «Maćo», 35. Iva Radoš Nikolina, 36. Mirko Jurič Ivanov «Kuljo»,37. Ana Zvonar Ivankova «Lošićeva» 38. Marko Jurič Perin «Perudanov» «Rulja»
Četvrti red – stoje: 39. Drago Perić Jurin «Vrića», 40. Dragica Perić Jozina «Gojgina», 41. Ile Tadić Matin «Mateškov» - «Goba», 42. Iva Madunić Ivanova «Ivančiceva», 43. Mile Budimir Ivanov «Márićev» - «Mima», 44. Stipe Perić Ivanov «Pinćin»-«Brišina» 45. Kata Papić Mirkova «Mirkičina» - «Katača», 46. Milan Pašalić Markov «Lèkić», 47.Iva Papić Stipanova «Ivača», 48.Ante Ećimović Stipičin «Riba» 49.Jure Perić Ivanov «Srtljin»-«Šola» 50. Kata Papić Jozina.
Učitelj: Salih Lokmić
Jedna od predstava maturanata u Domu mladih, Kolo 1979. godine:
1. Tomislav Tadić Matin «Mateškov», 2. Josip Perić «Pićija» Stipin «Ćipin», 3. Josip Perić Slavkov «Ćoza», 4. Stipica Radoš Ivanov «Pimićev» - «Kukulja»,
Mate Tadić i Ante Tadić
(čitanja 1039)
|
svi obicne JADE 
