Sudbine: Duvnjak Mijo
Ivančić ostvario je američki san, a sada živi za susret s prvom ljubavi
Upoznali smo ga u
vrijeme Domovinskog rata, na bojištima u Hrvatskoj i u Herceg-Bosni, od
1991.godine kada je „preko oceana“ stigao u Slavoniju (Osijek), nakon toga
došao u rodni Tomislavgrad, pa sudjelovao u Oluji i to sve na prvim crtama
obrane. U Ameriku je putovao samo kada je trebalo nabaviti odore, opremu,
vozila ili već što je bilo najpotrebnije Hrvatskim oružanim snagama.
Nakon rata, s činom
pukovnika HV i pet ratnih odličja, bogatiji za brojne prijatelje-suborce, kojih
se rado sjeća, a posebice izdvaja generala Miljenka Filipovića, ratnim
uspomenama i ponosom što je sudjelovao u obrani hrvatskih prostora i hrvatskog
naroda, vratio se u Ameriku, gdje je proveo pola stoljeća. Od tada često
posjećuje Hrvatsku i rodni Tomislavgrad, a u Hrvatskoj je uložio kapital u
nekoliko nekretnina: kuću i vinograd u Samoboru, stan u Zagrebu, apartmane u
Zadru, kupio je i zgarište ( dobar plac) nekadašnje kuće Tereze Kesovije u
Ćilipima i sprema se praviti veliko zdanje…Iako o svojoj imovini i u Hrvatskoj
i u Americi nerado govori, ipak doznajemo da, pored kuće u New Yorku, ima
veliko imanje u Meksiku, dionice u golf igralištima, pakete dionica u
Microsoftu, Phillipe Morrisu , te još nekoliko velikih svjetskih poduzeća. Ima brokera koji upravlja njegovim dionicama i
uglavnom to čini dobro, iako se znalo događati da preko noći izgubi stotinu
tisuća dolara.
Prije desetak godina
Hrvatska televizija je o njegovom životu snimila dokumentarni film.
Vlasnika svega toga, pukovnika Miju
Ivančića, kojega prijatelji zovu, jer je rođen na Sv. Mihovila, Michael, po
naški Majkl, zatekli smo ovih dana na groblju u malom duvanjskom selu Cebari,
uz magistralni put Tomislavgrad-Posušje. S njim je bio Boško Galir, menadžer
tvrtke „LTG Kamen“ iz Tomislavgrad, koja se bavi obradom kamena i izradom
spomenika. Upravo su postavljali velebni spomenik na grobnicu Ivančića-Mijinim
roditeljima Anti i Ivi i spomenik Majklu-sa slikom uokvirenom u hrvatski grb i
u vojnoj odori!
-Moji roditelji su
davno umrli i bili pokopani u Osijeku, gdje su dugo živjeli, ali im je uvijek
bila želja počivati u rodnoj grudi, u svojoj duvanjskoj, cebarskoj zemlji.
Napravio sam grobnicu, a i ja imam istu želju, dakle, da na kraju životnog
puta, koji jeste bio buran, počivam uz njih, u ovoj tvrdoj, ali toploj zemlji
moje Cebare-nakon srdačnog pozdrava, gotovo pjesnički, odgovorio je gospodin Ivančić
na naše neizgovoreno pitanje što tu radi.
U toplo duvanjsko
predvečerje, sjeli smo s Majlkom na grobljansku ogradu, a on, zagledan u svoje
selo s malim brojem žitelja i u grobljanska mjesta kojih je sve više, bio je
raspoložen, prvi put od kada ga poznajemo, pričati o svom životu, otvoriti nam
dušu i to, učinilo nam se, kao da skida veliki teret sa sebe, kao da se
ispovijeda.
Rođen je uoči drugog svjetskog rata
u siromašnoj, a brojnoj, seoskoj obitelji. Nakon rata vlast je progonila oca, pa
su morali ići iz sela. Odselili su u Osijeku, stanovali po tuđim kućama, bili
gladni-puka sirotinja. Mijo je bio najstariji dijete u obitelji, izučio zanat
soboslikara i ličioca u Slavoniji, pa čim je postao punoljetan pobjegao je
preko granice. Slijedila je uobičajena tortura za ilegalce u Austriji:policija,
zatvor, azilantski centar, neizvjesnost. Ipak je, kaže, imao sreće-nakon godinu
dana dočepao se Kanade, obećane zemlje.
-Budući sam znao
raditi i to poslove koji su bili traženi u Kanadi, odmah sam se prihvatio posla
u građevinarstvu. Radio sam za drugoga, a najveći dio zarade slao sam
roditeljima u Osijek. Nakon pet šest godina shvatio sam kako sam najbolji,
najsposobniji u tvrtki, klijenti su tražili samo mene za precizne i skupe
radove, pa sam se osamostalio. Preselio sam u New York, osnovao svoju tvrtku i
posao je krenuo. Radio sam redovito po 18 sati dnevno, imao svoje ljude i
isplatilo se. U međuvremenu su u Ameriku doselili i moja braća i sestre, ali
nije bilo mnogo vremena za obiteljska i zavičajna druženja-o počecima teškog života
u iseljeništvo, s mnogo detalja, priča Ivančić.
Početkom devedesetih
godina već je bio dobro zakapitalio, kada je u Hrvatskoj izbio rat. Nije mnogo
razmišljao, doletio je u Osijek i odmah se prijavio u gardu. Na bojištima
Hrvatske, a kasnije i Herceg-Bosne proveo je četiri godine, sudjelovao u svim
važnijim ratnim operacijama, a kada god
je zatrebalo nešto od sredstava hrvatskoj vojsci, letio je u Ameriku i redovito
dobavljao sve što je trebalo: spominje dvanaest vozila, stotine pancirki,
odora…
-Bio sam na prvim
crtama obrane i skupa s ostalim bojovnicima spavao po rovovima ili zajedničkom
smještaju, iako sam sebi mogao dopustiti luksuz spavanja u hotelima. Bio sam
običan vojnik, samo što sam se odrekao vojničke plaće. Kasnije sam stekao čin
pukovnika, dobio više ratnih odličja i nakon rata opet se vratio u New York.
Često dolazim u Hrvatsku gdje sam kupio mnogo nekretnina i ponosan sam što sam
sudjelovao u obrani Hrvatske i što sam i ja u njezine temelje ugradio barem
mali kamen. Ali, moja domovina je i Herceg-Bosna i žalim što se sve na ovim
prostorima događalo i u ratu i nakon toga, pa i sada-progovara iz Ivančića
pukovnik ratnik, dodajući kako ga nakon rata nitko nije nikada pozvao na
proslave nekih obljetnica, a zna ili pročita da se one proslavljaju.
Ivančić je zaljubljen
u golf i strastveni je igrač ( više puta igrao u hrvatskoj reprezentaciji na
prvenstvima) pa je iskoristio ovaj dolazak posjetiti golf igralište u Posušju i
vlasniku darovati više oprema i rekvizita za golf.
-Ja bih rado ulagao
svoj kapital i u Tomislavgrad, ali tu ljudi ne znaju što bi trebalo, u što bi
bilo korisno uložiti. Moja majka je iz Borčana, djevojačkog prezimena Radoš, a
ja sam tek nedavno bio u tom selu, kada sam naručivao izgradnju grobnice i
spomenika u tvrtki obitelji Galir, koju vodi, zanimljivo, Matija Galir, majka
osmero djece. To me oduševilo i odmah sam sklopio posao. Nisam se pokajao,
dapače, oduševljen sam idejama koje su mi predložili i izvedbom spomenika.
Gospodin Boško Galir izložio mi je ideju i o izgradnji spomen području u
Borčanima , a posvećenog kralju Tomislavu. Rado bih se uključio u to jer volim
Duvanjsko polje, njegovu povijest, kralja Tomislava, Mijata Tomića, volim ovu
zemlju, našu pjesmu, gangu, gusle, pa iako sam strastveni golf igrač volim
bacati i kamena s ramena-počeo je nabrajati objekte svoje ljubavi u zavičaju
gospodin Majkl, dodajući da samo ovdje diše punim plućima, osjeća da je svoj na
svome, i samo ga ovdje nitko ne zove Bosancem?!
Cijeli život voli Katicu-prvu i jedinu ljubav!
Običaj jeste da djeca podižu spomenik
roditeljima, ali zašto Majkl sam sebi, za života, podiže spomenik?
-To je malo intimnija
i tužnija priča moga života, koju evo, pred Vama, prvi put pričam. Nikada se
nisam ženio, nemam djece, a godine su prohujale. Zašto sam sam? Kada sam tek
stigao u Kanadu bio sam mlad i siromašan i ubrzo slijepo zaljubljen u jednu
djevojku, porijeklom Hrvaticu, kćerku bogatih i uglednih roditelja. Voljela je
i ona mene, ali ja sam se stidio svoga siromaštva, smatrao sam se nedostojnim
njezine ljubavi. I pobjegao u drugu državu-u New York, smatrajući da ću je
vremenom zaboraviti. Prevario sam se-nikada, pa ni danas nisam je zaboravio.
Bilo je žena u mome životu, ali u srcu je bilo mjesta samo za Katicu. Znao sam
da se udala, patio sam. Dvadesetak godina nakon što smo se razišli ona je
prekopala cijelu Ameriku dok me nije pronašla. Nazvala me, rekla da se razvela
i da ima troje djece i da bi me željela vidjeti, a ja sam, ni danas ne znam
zašto, možda zbog nekog glupog ponosa, povrijeđenosti, odgovorio da je ne želim
vidjeti. A želio sam, pa samo sam o tome razmišljao, to mi je bio životni san!
I još uvijek je- neostvaren. A s Katicom sam nekada maštao imati 11 djeca!
Godine su prošle, a ja sam sam. Da potražim Katicu? Možda bi vrijedilo? Hoću,
čim se vratim u Ameriku, potražit ću je, možda još nije kasno da barem starost
provedemo zajedno. Moja ljubav je i dalje jaka-jedva je izgovorio od silnog
uzbuđenja, zbog sjećanja na prvu ljubav, Mijo Ivančić, vitalni gospodin koji će
uskoro proslaviti 70-ti rođendan.
(čitanja 630)
 |
A ostalo su ti odgovorili ovi komentari iznad... 
, a vjerujem da uopće ne znaš što znači pojam debil, e onda se pogledaj u zrcalo i znat ćeš, vidjeti ćeš najvećega 
, vjerojatno ti je tata kupio par ispita... 
...pozdrav prijatelju!! 
Koliko je tebi mnjau god? Vas dvojica jos da ste u osnovnoj..... 
