Dan poslije ulazak u Notre Dame nudio je golemo iznenađenje i snažnu poruku. Dok su prvi vatrogasci zajedno s nekolicinom novinara kročili u prostor velebne katedrale nad kojom je do prije nekoliko sati nemilosrdno harala vatra, usred dima, praha i ruševina imali su priliku promotriti zanimljiv prizor.

Križ posred oltarnog prostora ostao je netaknut. Stoji uspravan, sav prkosan višesatnom plamenu i rušenju oko sebe. Snažna simbolika na koncu nemilog pariškog događaja koji je iznenadio cjelokupnu svjetsku javnost.

Javnost koja je mahom reagirala sućutno uz poruke podrške. Nisu nedostajale ni utješne riječi svjetskih vođa. No, analizirajući poruke nismo uspjeli primijetiti kako je ijedan moćnik u svome obraćanju spomenuo kako se radi o kršćanskom prostoru, točnije o svetom prostoru. Puna usta o kulturnoj vrijednosti građevine, simbolu Francuske i evropske kulture te svjetske baštine.

Čudna zaboravljivost vlada čovjekom. Kako je to tako brzo zaboravio tko je udario temelje evropskoj civilizacije, njenoj kulturnoj baštini, raskošnoj umjetnosti, pravnom ustroju, sveučilišnom životu? Iskonska snaga evropskog stvaranja i duha potekla je iz Crkve, iz njenoga srca, od Kristova križa. Kristov križ, njegova muka, smrt i uskrsni trijumf bili su snaga tolikim naraštajima i predcima koji su podigli, divljenja vrijednu, prošlost na čijim temeljima danas stojimo.

Kad su učenici uz Isusa promatrali velebnu građevinu jeruzalemskog hrama i divili mu se, Isus ih je ošinuo oštrim riječima, znajući što čeka Jeruzalem: „Neće osatati ni kamen na kamenu.“ Učitelj je ovdje dobrim dijelom ciljao na čovjekovu nutrinu, na duhovni hram u nama.

Ako se on uruši, izopači onda to ne može nadomjestiti nikakav izvanjski raskoš, ljepota i blještavilo. Promatrajući preksinoćnji zlokobni plamen uz rijeku Seinu, nije se moglo ne zapaziti kako je evropsku dušu već odavno zahvatio plamen ateističke nevjere, sebeljubnog hedonizma i genderovskog liberalizma.

Ovo se osobito tiče velikog dijela francuskog naroda. Kao da je urušavanje dijela katedrale, čiji je kamen temeljac položen još 1163. za vladavine Luja VII., samo potvrdio urušavanje europskog duha kojem svjedočimo već dugi niz desetljeća pa i stoljeća. „Europo, vrati se svojim korijenima, vrati se Kristu!“ proročki je vapaj koji odjekuje od svetog Ivana Pavla II. naovamo, ali ostaje neuslišan.

Za nas vjernike ovaj događaj prilika je kako bi u Velikom tjednu ispitali svoj odnos s Kristom. S Kristom koji je središte našega života. Kakvi su naši unutarnji porivi i težnje? Jesmo li spremni susreti Uskrsloga, ili samo hinimo i glumimo pripadnost njemu, poput Jude koji ga je na kraju izdao?

Je li u mojoj vjeri važna izvanjska fasada, kulturna baština i povijesni ponos, ili pak konkretno zauzimanja za dobro i življenje evanđeoskih vrijednosti u svome okruženju, na poslu, faxu, u obitelji? Ponosimo se nerijetko posjedima i zidinama, bogatom poviješću od stoljeća sedmog, dok zanemarujemo unutarnje pustoši i suhoće koje nas prijete progutati kao razbuktali plamen.

Stoga se valja upitati: ima li dovoljno zauzetih koji će se boriti za unutarnji hram, za kreposnu čistoću, mučeničku hrabrost, sebedarnu ljubav? Kada uredimo unutarnjeg čovjeka, lako će se srediti sve oko nas. Notre Dame će ponovno zablistati i postati kulturna atrakcija, divljenja vrijedna za tisuće turista.

Hoće li se međutim barem poneki posjetitelj ove divne građevine zagledati u križ i zamisliti nad svojim životom? Hoće li se ljudi Francuske, najstarije kćeri Crkve, kao i narodi Europe, ozbiljno zagledati u Raspetoga i odlučiti konačno živjeti po njegovim postulatima? Notre Dame, Naša Gospo – moli za nas!

Piše: fra Josip Serđo Ćavar/fra3net