Nema valjda čovjeka koji nema nekog svoga tamo negdi, “u bilome svitu”.
Ako govorimo o Hercegovcima, radi se o pravoj vojsci čeljadi, a trend, na žalost, nastavlja, ne kasom, nego galopom.
I dok su nam se ćaće i didovi vratili, kad su se, napokon, dokopali “pemzije”; sinovi im i unuci, mahom, ostaju tamo trajno.
Šta’š ti kad ti se dica tamo rode, pa pođu u školu; pa na studije, pa…
Uvik neki “pa”.
Pa se, tako, ožene, a onda se, obično, stavi ćilit na san o povratku.
Stali su, doduše, na svoje noge, ali sad ih triba još malo pogurati, najskoli kad stignu unuci.
A, tada, “piši propalo”!
Pokojna sestra se uvik “uskoro vraćala svojoj kući”.
Nije se vratila.
Dovezli su je…
(u sanduku).
I njoj su, kao i drugima, najprije dica bila premala, pa prevelika.
Pa, nije kupljena kuća; pa, nije otplaćena.
Nije ograđena, pregrađena, uređena…
Toliko toga za još malo čekanja i odgađanja sanjanog povratka.
“Tko čeka, taj dočeka”, kažu…
Ona nije dočekala, kao ni mnogi drugi vele-čekajući.
S čisto materijalne strane priče, imala je i “tičjeg mlika”, štono kažu.
Čak se bila i obikla na taj tuđinski svit; donekle se i udomaćila.
Ipak…ne može tu biti onog spokoja poznatog našim babama koje mirno stare uz rodno ognjišće.
I onda kad se sve, naoko, doima idealnim; najčešće to nije.
U protivnom, možda se sestra ne bi tako žalosno, “vratila kući” i još žalosnije, ostala tu sama samcijata, bez onih zbog kojih je odgađala povratak.
I u smrti ju zapade samotnost.
Napokon u svojoj zemlji, ali mrtva…i bez svoje obitelji.
Bez ikoga.
I makar ona više ne osjećaju tugu, ja ju osjećam dvostruko.
Za nju i za sebe.

Ma, nije da je naša domovina po ičemu bolja od drugih, osim što je naša.
Svoja.
Kao dica; kao majka, didovina…
Svoja k’o rođena krv.
Ako mene pitaš: sve što dušom ćutiš svojim, sveto je.
Svetinje se ničim ne mogu zamijeniti, pa, bez prisnoga dodira s njima, patimo, bolujemo, umiremo…teže i češće od uobičajenoga, sve ako toga nismo svjesni.
Nije, dakle, nikakvo čudno što mnoge, poput sestre, zaskoči smrt, daleko prije nego li ostare, a san o povratku zauvijek ostane snom.

Nada Beljan/Tomislavcity