Po grobljima je, kažu, ostalo toliko plastike od svijeća da se komunalci diljem zemlje, u panici love za glavu.
Radi se, navodno, o plastici koja se ne može reciklirati.
(Kao da je problem zabraniti proizvodnju).
A, nije to jedini problem koji je donio ovaj tehnološki napredan, izrazito konzumeristički vijek.
Kako se sijalo, tako se i žanje.
Ne mogu se ne prisjetiti vremena, kad se imalo samo obične, bijele lojanice, pa ni njih na bacanje.
Plastike uopće nije ni bilo, barem kod nas.
A, šta bi dali čobani da su, onomad, u torbaku, umjesto teškog staklenog bocuna, mogli nosati vodu u plastici.
I poslije samo baciti, a ne vući praznu flašu natrag kući, za slijedeći put i slijedeći….
Papira bi se jedva našlo za vatru naložit.
Sada bude dnevno, u kasliću, više reklamnih novina, nego sam ih očima vidila za cijeloga djetinjstva.
Industrijsku hranu da i ne spominjemo.
Jedna od vodećih bolesti današnjice je pretilost; do jučer loša uhranjenost.
U svega par desetljeća vrtoglavi skok iz jedne u drugu krajnost.
Od krajnje nestašice do objesnog razbacivanja.
Od pisama koja bi putovala danima i tjednima, do video poziva i doskora, Bog te pitaj, 3D holograma, valjda.
Na svim razinama život se stubokom promijenio.
Promijenila se i percepcija svijeta i odnos spram života.
Mnogi rođeni po selima, još se sjećaju prvog auta u selu.
Moja ne idu toliko daleko, ali dovoljno da se sjećam kako smo svi skakali do prozora kada bi, u mrkloj noći, još iz daleka, izronili farovi koje bi smo pratili sve dok nam ne bi nestali iz vidnog polja.
“Bože dragi, ko li je? Biće neko stranjski “, nagađalo bi se, izmjenjujući međuse mjesto na prozoru.
“Da vidimo kud će skrenut.”
Ako bi slučajno skrenulo niz našu ulicu, da vi’š ti, pusti’ zorova, moj sinko.
Trk prikuću…
“Ma, ko li je, Bože dragi?!”
Pa, se nagađa, odvaguje, argumentira, domišlja…
Tolika je to bila atrakcija.
A, nu danas…
Troje čeljadi, četiri auta, plus “točak”.
Ne znaš, brare, koja je krajnost gora.
Krajnja oskudica ili kad svega ima na bacanje.
Nije loše imati dok se ima mjere i dok se imanje ne utopi u pukoj ispraznosti.
Druže li se sada ljudi više kada imaju daleko više mogućnosti? Ne.
Poštuju li se više? Ne.
Razgovaraju li više kada svatko ima osobni telefon (i ne samo jedan)? Ne.
Je su li zdraviji sada, kada imaju svega na bacanje? Ne.
Tek su nešto sitiji.
No, čovjek, neispunjen iznutra, ne zna stati na sitosti, u tome je problem.
Ne samo kad je hrana u pitanju.
Sve mu “priđe priko zubi” gubeći svaku draž.
Ne kaže se uzalud da ne valja priviše ni Boga molit.
Kad bi se morski pijesak, nekim čudom, pretvorio u zlatni prah, smjesta bi postao bezvrijedan kao i obični.
Ne zato što bi mu se promijenila kemijska formula, nego odnos prema njemu.
Tko primjećuje zrak koji udiše do li utopljenik?
Ne može se stopirati razvoj, niti je uputno, tek bi smo, možda, trebali naučiti kontrolirati poriv za tolikim gomilanjem stvari, kako se ne bi smo ugušili u njima ili u njih pretvorili, kao što je tržište već učinilo.
U svijetu tržišta sve je roba.
Najčešće je upravo čovjek najjeftinija roba.
Resurs.
Ako mene pitaš; radije biti čovjek u ponešto oskudnijem odijelu, nego roba na najluksuznijem štandu.
“Nije li čovjek vrijedniji od odijela”, pita Isus.
Teško da je ikad bio, pogotovo danas kad neusporedivo više laštimo auto, nego um i duh.

Nada Beljan/Tomislavcity