Par dana bez mobitela, socijalnih i inih mreža….
Ajme majko!
Smak svita.
Nema smisla pričati kako sam skapala dok nisam osposobila neki zamjenski (iz vrimena početaka linije tkz-ih “smartphona”).
Dakle, prije ohoho….skoro desetak godina.
K’o da je bilo prije potopa.
Hrvam se, tako, s tom “pametnom” beštijom koja sve može, osim ono što tribam.
Više puta sam ukucala emal adresu, lozinku, kod…više otvorila aplikacija i kojekakvih opcija, nego, svojevrimeno, Most podnio onih amandmana.
Koliko’no ih biše?
888, ako se ne varam,
A, ja 888 puta toliko, sunce ti žarko!
I opet ništa.
Ajme, majko!
U nedogled traži neko novo logiranje; novu aplikaciju, registriranje, sinhroniziranje…neprepričljivo, et.

Na rubu ludila, zavrljacim beštiju o zid.
(Nije da se hvalim…)
Zaprepastila me spoznaja dokle je već došla ljudska podložnost i ovisnost o stroju, kad se, ovako nestrpljiva, toliko…da prostite, s tom šejtanskom kutijicom, manjom od dlana.
I neće u ruku, pa da se izvratiš od muke.
Ostadoh frustrirana kad izostade očekivani prasak lomljavine, kao dobrodošli odušak za sve muke koje mi, na čistu miru, beštija priušti.
Pa, ni to ne ishodih.
Neopisivo!
A, njemu ništa.
I dalje stalno nekog đavla zvrnda, javlja, vibra, svitljuca, pali se, gasi se…
Ojmisusovo ti bilo!
Umalo nisam posegnula za svetom vodom i škropilicom.
Umisto toga, pokrenem brisanje memorije i vraćanje na tvorničke postavke.
U neku, dođe ko novi mobitel.
Čekajući da se “premota”, čestitam sebi na dosjetci.
Vraga!
Nakon bezbroj radnji za reaktivaciju, plus ponovno unošenje lozinki, pinova, kodova, postavki, i ostalog, najednom mi iskoči, prid očima, onaj stupidni išumitani, razmazani kod od, valjda, deset znamenki, e kako bih jednom robotu dokazala da nisam robot…
O jbteee…!
A, ne vidim više ni normalna slova….
Jedva jedvice vidim i mobitel, sunce ti robotsko!
Još uz ‘vako sićušni font (k’o da su ga isprosili, Bog ji sapejo), a koji uzalud nastojah prominiti u postavkama na iljadu mista.
Džaba.
Gospode, Bože, o’š me baš ubit’!
Da me ovako “izbaci iz stroja” jedat tupi “pametni” stroj i nakon svega ON MENE PROVJERAVA da bi utvrdio jesam li, ili nisam robot.
On… robot!
I procjeni da jesam.
Smračilo mi se…
Ubi’ću ga, ‘ko mi više spomene smartphone, svega mi!

Za ime Božje, šta li nas tek čeka kad je na početku ere robotike i autimatizacije već ovoliko tlake s jednim jedinim “autonomnim” uređajem?
Danas ih je svega nekoliko, no doskora će to biti svi; od hladnjaka, vrata, prozora, do automobila, takujina…
Mislite o tome što vam drago, ja zazirem i krstim se od takvih “blagodati”, et!
Mo’š, pored njih, i krepati od gladi ukoliko nisi ispravno odabrao aplikaciju za trenutno otvaranje hladnjaka.
I dok budeš već jednom nogom na’nom svitu, vrata će se, možda, otvoriti, ali ćeš ostati ležati bez volje i želje da se poslužiš.
Mali, apokaliptični slajd iz veoma izvjesne budućnosti koja je već tu.
Takve, koja robota drži mjerodavnim da utvrđuje razliku između robota i čovika.
Kako nisam uspjela uniti ispravan hebeni niz (da prostite), pametnjaković zaključi da sam, garant, robot.
I neda dalje.
O, troćaćin te….znači ja luda, ti pametan…ja, robot, ti osoba!
Da si pametan, k’ošto nisi; znao bi da je upravo to nesavršenstvo osjetila, tipično za čovjeka, a ne za robota.
Enti pamet i onoga ‘ko te nazva pametnim!
Al’ šta’š ti kad je stroj glavni…
Sve što se postiglo jest magična samo-instalacija reklama po svim stranicama.
Bez pitanja, bez odobrenja, bez naknade…
Ko te pita…trpi i duraj!
Ako mene pitaš, utješna je jedino nada da neće potpuno zavladati barem još neki vakat…dok nam ne dojadi i’vo trun slobode što nam je još preostalo.

Nada Beljan/Tomislavcity