Prvi ili drugi razred osnovne.
Jednom prilikom, učitelj primjetio da pišem neobično maleckom olovčicom, koja se, stisnuta između prstiju, gotovo i nije vidjela.
Zastade on pored mene i zagleda se. Možda smo pisali onaj legendarni sastavak koji je kod svih započinjao isto: “Jednog lijepog sunčanog dana.” Uglavnom, nakon nekoliko trenutaka, radoznalo upita:

– Čime to pišeš?!
– Olovkom! – odgovorih mrtvo ozbiljno pokazujući mu sićušni komadić, zapravo srč, koji se zagubio između palca i kažiprsta.

Glasno se smijući, posegnu u džep tutnuv mi u ruke kletu peto-banku.
Reče da smjesta trknem u obližnju zadrugu kupitu novu olovku.
Nikada neću zaboraviti taj osjećaj.
Za tren oka imala sam ganc novu, veliku olovku s crvenom gumicom na vrvu.
Nakon onog, jedva vidljivog, srča, bijaše to prava gromada u rukama.
Uff…ala sam bila ponosna na sebe.
Nisam mogla dočekati kraj nastave da zgrašim kući i materi saopćim radosnu vijest.
Čim je zazvonilo, poleti kroza selo, k’o da me vuci gone.
Pusti’ zorovi, puste radost, moj Bože!
K’o da sam dobila Nobelovu nagradu.
Već s vrata vičem uzbuđeno kako mi je učitelj kupio novu novcatu olovku!
(Kao da se može kupiti drugačija).
Začudih se što mater nije bila impresionirana kao ja.
Štoviše…zamalo sam se morala opravdavati.
A, gle, čime sve raspolažu današnja djeca.
Dva svemira.
Sada po učeniku sleduje jedan tablet, jedan laptop uz neizostavni smartphone koji dobiju “pod jastuk”.
Pored takve svemirske opreme, čini se da je nemoguće biti loš učenik.
Ipak, oni se stalno tuže na nešto u čemu im mediji i roditelji svestrano pomažu.
Te, težak im maturalni ispit; te esej gnjavaža, te ovo, te ono….
Sve im teško.
Pomažući, svojedobno, nećacima oko učenja, naprosto me bolio mozak, meni neshvatljivo i neprihvatljivo, razbacivanje školskim priborom, koje je prelazilo sve granice.
Imali su, naime, više pernica nego ja olovaka i bojica za vrijeme cijelog školovanja, no nije im pomoglo da više mare.
Upravo suprotno.
Nasuprot toga; gotovo bez ikakva pribora, bila sam odlična učenica i što je najpresudnije gladna znanja.
Današnja djeca nisu ničega gladna; ničega željna i zato posve nemotivirana.
Ako mene pitaš; poštovanje prema bilo čemu ne ide baš uz luksuz da ti sve pada s neba, bez obzira jesi li se trudio ilo nisi; jesi li zavrijedio ili ne.
Tek, pogoduje stvaranju nezahvalnih i neodgovornih ljudi inertna duha.
Bojim se da će svi ti pusti “pameni uređaji”, kojima smo zatrpali i pretrpali učenike, imati sličan učinak kao i brdo pribora spomenutih nećaka, savršeno ravnodušnih spram toga kao i spram škole.
Možda baš zbog toga.

Nada Beljan/Tomislavcity